The Economist je hrvatsku ekonomiju proglasio desetom najgorom na svijetu. U društvu s Ekvatorijalnom Gvinejom, Srednjoafričkom Republikom, Libijom, Barbadosom, Venezuelom, Portorikom, Argentinom, Ukrajinom, Ciprom. To je rezultat analize The Economist Intelligence Unita, konzultantskog i istraživačkog odjela uglednog časopisa.
Nisam vidjela tu britansku analizu. Uostalom, ona je u javnost dospjela tek iz druge ruke, iz interpretacije na twiteru urednika Alana Warda. Bilo bi neozbiljno komentirati na neviđeno. Nisam niti ekonomska analitičarka. Osobno ne preferiram sportsku terminologiju u društvenim analizama.
Ono što mi nekakvo iskustvo govori je da u ovakvoj vrsti ranglista treba biti oprezan. Ma koliko adrese bile autoritativne, znamo da se takve procjene ne donose samo na osnovu provjerljivih parametara. Mnogo je faktora u igri.
Ista je istraživačka jedinica prije dva mjeseca Hrvatsku uvrstila među 65 zemalja svijeta (od 150 analiziranih) kojima u 2014. prijeti rizik od društvenih nemira. Prolazi četvrti od dvanaest mjeseci ove godine, a tih nemira nema. Barem ne velikih.
Premijer Zoran Milanović je ustvrdio da je The Economist prognozirao i propast njemačke industrije, pa je promašio.
I neki drugi domaći autoriteti smatraju da ne treba ovakvu procjenu uzeti baš zdravo za gotovo. Jasno je da ima mnogo gorih ekonomija u svijetu od Hrvatske.
Zašto je ipak i ovakva ocjena važna?
Jer je u ozbiljnom svijetu postalo opće mjesto da je Hrvatska ekonomski neuspješna zemlja. Ona naprosto ne kotira dobro.
Može li ekonomski neuspješna zemlja biti uspješna i na drugim poljima?
Jest, imali ste rat, jest, imali ste tranziciju s elementima kriminala, jest pohapsili ste čak i bivšeg premijera i ministre, ušli ste u Uniju - ali stanje vam se pogoršava i nemate ni stratešku viziju izlaska iz krize, niti vam konkretne ekonomske mjere daju rezultate. Zemlja ste koja ne ulijeva povjerenje.
To je poruka koja se iščitava iz ove kao i niza drugih, sličnih svjetskih analiza.
„Strašno je što se Hrvatska mogla naći u takvoj tablici, ali još je strašnije što to nije toliko rezultat brojaka, koliko imidža koji smo stvorili“, kazao je za Radio Slobodna Evropa urednik magazina Lider Miodrag Šajatović.
Krucijalno je pitanje kako se hrvatska javnost i političko-gospodarski establišment odnosi prema takvim ocjenama?
Javnost je manje-više ravnodušna. Svjedočimo zabrinjavajućoj pojavi. Prošla je strastveno-domoljubna faza kada se svaka negativna ocjena iz inozemstva tumačila kao urota protiv Hrvatske, ili barem kao nepravda i neznanje. Toliko je uzastopnih i višegodišnjih loših vijesti, da niti jedna pojedinačna više ne izaziva uzbuđenje. Ni pad rejtinga, ni novo zaduživanje, ni procedura koju je EU uvela Hrvatskoj, tzv. prekomjernog deficita, pa čak niti stalni rast nezaposlenosti. Nezadovoljstvo se naprosto taloži. Ono je dubinsko, ukorijenjeno u svakodnevni život i ponašanje građana. Odbijaju se političari i politika kao kvarna, nekorisna roba. Za sada se to nezadovoljstvo manifestira apatijom, te očekivanim padom rejtinga vladajuće koalicije. Povjerenje je posve istopljeno, gubi se razlikovanje uzroka i posljedica krize, građane je sve manje briga je li desna ili lijevo-liberalna politička opcija glavni generator krize. ''Svi su oni isti'' – ta pogubna sintagma za svaki zdravi politički život posve je zavladala javnim prostorom. Ta po definicija desničarska fraza rezultira masovnim slabljenjem povjerenja u institucije demokratskog društva, koje su ionako slabo razvijene. Rezultira da razne desničarske opcije postaju prihvatljive. Ideološko-vrijednosna pomutnja dovodi do toga da se u desnim opcijama vidi zaštita radnih mjesta, države, ekonomije, okoliša, zaštita od stranog iskorištavanja, strane radne snage, kapitala, od drugih i drugačijih. Desne stranke predstavljaju se kao promicatelji socijalne države, lijeve kao nositelji neoliberalne tržišne ekonomije. Ne treba biti veliki prorok što je u sadašnjim okolnostima prihvatljivije gubitničkoj masi.
Predstojeći euroizbori, zakazani za 25. svibnja će biti lakmus-papir za raspoloženje javnog mnijenja. Od trenutka ulaska u EU entuzijazam kod hrvatkih građana je posve splasnuo. U tome im je Unija svojom nejasnom, kolebljivom i proturječnom politikom u svim oblastima svesrdno pomogla.
Politička, gospodarska i intelektualna elita dosta pasivno promatra takvo raspoloženje.
Vladajuća koalicija djeluje izgubljeno i nemoćno. Podijeljena, tanašnih intelektualnih, mobilizatorskih i organizacijskih potenciijala, propustila je u prvom dijelu svoga mandata učiniti ono što se moralo. Sada je kasno. Društveni konsenzus za bolne promjene je nestao, istopio se.
K tome načeta je korupcijskim skandalima. Oni se nikako ne mogu mjeriti s onima prethodnih HDZ-eovih vlada, gdje je korupcija bila sistemsko gorivo, ali je nekorumpiranost bila gotovo jedini kapital kojim je Milanovićeva vlada raspolagala. Tope se ostaci vjerodostojnosti kod javnosti.
Glavna opozicijska stranka u ekonomiji ne nudi baš nikakvu alternativu. Ona računa na svoje biračko tijelo i nezadovoljstvo ostalih građana općom situacijom i aktualnom vlašću. Čeka i igra patriotske igre.
Jadni građani.
Nisam vidjela tu britansku analizu. Uostalom, ona je u javnost dospjela tek iz druge ruke, iz interpretacije na twiteru urednika Alana Warda. Bilo bi neozbiljno komentirati na neviđeno. Nisam niti ekonomska analitičarka. Osobno ne preferiram sportsku terminologiju u društvenim analizama.
Ono što mi nekakvo iskustvo govori je da u ovakvoj vrsti ranglista treba biti oprezan. Ma koliko adrese bile autoritativne, znamo da se takve procjene ne donose samo na osnovu provjerljivih parametara. Mnogo je faktora u igri.
Ista je istraživačka jedinica prije dva mjeseca Hrvatsku uvrstila među 65 zemalja svijeta (od 150 analiziranih) kojima u 2014. prijeti rizik od društvenih nemira. Prolazi četvrti od dvanaest mjeseci ove godine, a tih nemira nema. Barem ne velikih.
Premijer Zoran Milanović je ustvrdio da je The Economist prognozirao i propast njemačke industrije, pa je promašio.
I neki drugi domaći autoriteti smatraju da ne treba ovakvu procjenu uzeti baš zdravo za gotovo. Jasno je da ima mnogo gorih ekonomija u svijetu od Hrvatske.
Zašto je ipak i ovakva ocjena važna?
Jer je u ozbiljnom svijetu postalo opće mjesto da je Hrvatska ekonomski neuspješna zemlja. Ona naprosto ne kotira dobro.
Može li ekonomski neuspješna zemlja biti uspješna i na drugim poljima?
Jest, imali ste rat, jest, imali ste tranziciju s elementima kriminala, jest pohapsili ste čak i bivšeg premijera i ministre, ušli ste u Uniju - ali stanje vam se pogoršava i nemate ni stratešku viziju izlaska iz krize, niti vam konkretne ekonomske mjere daju rezultate. Zemlja ste koja ne ulijeva povjerenje.
To je poruka koja se iščitava iz ove kao i niza drugih, sličnih svjetskih analiza.
„Strašno je što se Hrvatska mogla naći u takvoj tablici, ali još je strašnije što to nije toliko rezultat brojaka, koliko imidža koji smo stvorili“, kazao je za Radio Slobodna Evropa urednik magazina Lider Miodrag Šajatović.
Krucijalno je pitanje kako se hrvatska javnost i političko-gospodarski establišment odnosi prema takvim ocjenama?
Javnost je manje-više ravnodušna. Svjedočimo zabrinjavajućoj pojavi. Prošla je strastveno-domoljubna faza kada se svaka negativna ocjena iz inozemstva tumačila kao urota protiv Hrvatske, ili barem kao nepravda i neznanje. Toliko je uzastopnih i višegodišnjih loših vijesti, da niti jedna pojedinačna više ne izaziva uzbuđenje. Ni pad rejtinga, ni novo zaduživanje, ni procedura koju je EU uvela Hrvatskoj, tzv. prekomjernog deficita, pa čak niti stalni rast nezaposlenosti. Nezadovoljstvo se naprosto taloži. Ono je dubinsko, ukorijenjeno u svakodnevni život i ponašanje građana. Odbijaju se političari i politika kao kvarna, nekorisna roba. Za sada se to nezadovoljstvo manifestira apatijom, te očekivanim padom rejtinga vladajuće koalicije. Povjerenje je posve istopljeno, gubi se razlikovanje uzroka i posljedica krize, građane je sve manje briga je li desna ili lijevo-liberalna politička opcija glavni generator krize. ''Svi su oni isti'' – ta pogubna sintagma za svaki zdravi politički život posve je zavladala javnim prostorom. Ta po definicija desničarska fraza rezultira masovnim slabljenjem povjerenja u institucije demokratskog društva, koje su ionako slabo razvijene. Rezultira da razne desničarske opcije postaju prihvatljive. Ideološko-vrijednosna pomutnja dovodi do toga da se u desnim opcijama vidi zaštita radnih mjesta, države, ekonomije, okoliša, zaštita od stranog iskorištavanja, strane radne snage, kapitala, od drugih i drugačijih. Desne stranke predstavljaju se kao promicatelji socijalne države, lijeve kao nositelji neoliberalne tržišne ekonomije. Ne treba biti veliki prorok što je u sadašnjim okolnostima prihvatljivije gubitničkoj masi.
Predstojeći euroizbori, zakazani za 25. svibnja će biti lakmus-papir za raspoloženje javnog mnijenja. Od trenutka ulaska u EU entuzijazam kod hrvatkih građana je posve splasnuo. U tome im je Unija svojom nejasnom, kolebljivom i proturječnom politikom u svim oblastima svesrdno pomogla.
Politička, gospodarska i intelektualna elita dosta pasivno promatra takvo raspoloženje.
Vladajuća koalicija djeluje izgubljeno i nemoćno. Podijeljena, tanašnih intelektualnih, mobilizatorskih i organizacijskih potenciijala, propustila je u prvom dijelu svoga mandata učiniti ono što se moralo. Sada je kasno. Društveni konsenzus za bolne promjene je nestao, istopio se.
K tome načeta je korupcijskim skandalima. Oni se nikako ne mogu mjeriti s onima prethodnih HDZ-eovih vlada, gdje je korupcija bila sistemsko gorivo, ali je nekorumpiranost bila gotovo jedini kapital kojim je Milanovićeva vlada raspolagala. Tope se ostaci vjerodostojnosti kod javnosti.
Glavna opozicijska stranka u ekonomiji ne nudi baš nikakvu alternativu. Ona računa na svoje biračko tijelo i nezadovoljstvo ostalih građana općom situacijom i aktualnom vlašću. Čeka i igra patriotske igre.
Jadni građani.