Mjesta Hrasno i Hutovo su naselja krševitog neumskog zaleđa. Već stoljećima se nalaze na razmeđu država i različitih kultura, a ljudi iz tog kraja raseljeni su po cijelom svijetu.
Ipak, malobrojni preostali stanovnici bore se da opstanu u tom dijelu BiH, te uprkos teškom životu i krizi, nastoje očuvati bogatu historiju od zaborava. Imaju ideje i kako burnu prošlost "prodati" kao turistički proizvod. Međutim, za bilo kakvo pomicanje s mjesta potrebna im je komunikacija.
Do naselja Hrasno i Hutovo, u neumskoj općini, stiže se uskim, oronulim, brdskim putem, kada se sa magistralne ceste prema Jadranskom moru na području Čapljine skrene prema Svitavi. Taj put, pun oštrih krivina, koristi se kada se želi doći do jedinog bh. primorskog grada Neuma, a da se ne ide preko teritorije susjedne Hrvatske.
Hrasno, tipično hercegovačko, brdsko mjesto, izdvaja se od ostalih u neumskom zaleđu zbog činjenice da je tu od 1977. godine marijansko svetište. Unutar kompleksa svetišta nalaze se i umjetnička galerija, te Zavičajna kuća, sa na stotine eksponata.
"Galerija i muzej u Zavičajnoj kući su pokazatelj, prvenstveno muzej, onoga čime su se ljudi ovdje služili, kako su živjeli. Da naraštaji koji dolaze mogu vidjeti što su njihovi stari radili, čime su se bavili, od čega su živjeli i kako su živjeli", objašnjava za RSE objašnjava župnik, don Ante Pavlović.
Tako se u Zavičajnoj kući u Hrasnom mogu vidjeti starinsko ognjište, kameni kreveti, narodna nošnja, alati za obradu zemlje, mlijeka, te brojni drugi predmeti iz svakodnevne upotrebe od prije stotinu i više godina.
Nešto dalje nalazi se mjesto Hutovo, koje je nekada bilo općina. I u Hutovu, pored mjesne crkve, nalazi se muzej na otvorenom, u sklopu kojeg je takođe Zavičajna kuća. U dvorištu se mogu vidjeti izloženi eksponati koji svjedoče o stoljetnom životu ljudi na ovim prostorima - rimski miljokaz, srednjevjekovni natpis, zatim stećak, a tu su i fosili morskih životinja i biljaka, pronađeni na nadmorskoj visini između 300 i 400 metara.
"Ovo je Radovčev natpis; sa carine koja je tu bila između Mlečana i Dubrovačke Republike iz 1413. godine. Doslovice piše: ‘Na ovoj stijeni, ja Radovac Hukanović, držah carinu kod vojvode i dok ne zgriših, prijatelje ne izgubih’," kaže za RSE jedan od entuzijasta u muzeju, Nikola Konjevod, koji nam pokazuje veliki kamen u obliku stećka.
U hutovskoj Zavičajnoj kući nalazi se preko 300 eksponata, takođe predmeta koje su ljudi tog kraja proteklih stoljeća koristili: starinske posude, burilo za vodu, narodna nošnja tog doba, posude za mlijeko, žrvanj za žito, oprema za oranje, jaram za volove, vesla...
Izoliranost najveći problem
Galerija i dvije zavičajne kuće u dva mala, zabačena, hercegovačka mjesta ipak su vrijedni muzeji, te se postavlja pitanje kako se finansiraju. O tome don Ante Pavlović i Nikola Konjevod govore:
"Ništa posebno. Ulaznica nema, ne plaća niko ulaznicu ko dođe. Svatko može ući kad god želi, zapravo, kad ima netko tu, kad je svećenik tu da može otvoriti. Dakle, to su donacije, darovi, neko nešto dadne, donese neki eksponat, koji se tu može staviti.“
Ipak, ono što najviše tišti neumsko zaleđe je izoliranost. Još Austrougarska monarhija je ovdje 1901. godine napravila uskotračnu prugu i taj kraj povezala sa ostalim svijetom. Međutim, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pruga je ukinuta i ljudi su se počeli odseljavati. Prema podacima crkve - nekada tu živjelo nekoliko hiljada vjernika, danas se broje tek u stotinama.
“Govorilo se da Hercegovina cijeli svijet naseli, sebe ne raseli. Nažalost, sada se raselila. Od Austrije niko ništa uradio nije. Dapače, ono što je Austrija uradila, taj popularni 'ćiro', ukinut je 1976. godine i tada je počeo rasap", kaže don Ante Pavlović.
Nikola Konjevod iz Hutova nam je rekao:
“Mi znamo u šali reći da smo mi 1976. izišli iz Evropske unije, jer do tada se mogla kupit’ u Hutovu karta do Beča! Znači, ‘ćiro’ je povezivao ovaj kraj do Dubrovnika, gore Boke Kotorske, Nikšića, Bileće, sa Čapljinom i dalje od Čapljine prema Sarajevu i onda mogli ste, znači, kud vam je srce željelo.”
Čak je i jedan dio muzeja u Hutovu posvećen popularnom 'ćiri'.
No, bez obzira na sve, ljudi ovdje kažu da se nisu predali, te da još ima i mladih u Hutovu.
Hutovljani se još ponose i oronulom i zapuštenom tvrđavom povrh tog mjesta. Kažu da tvrđava potiče još iz antike, a posljednji je u njoj stolovao brat velikog vezira Ali-paše Rizvanbegovića - Hadži-beg Rizvanbegović, kojeg, kažu, taj kraj pamti po zlu. I tvrđava bi trebala obnovu, te bi i ona mogla biti dobar turistički proizvod. Mještani kažu kako bi to bilo od koristi i za njih, ali i za cijelu državu.
Ipak, malobrojni preostali stanovnici bore se da opstanu u tom dijelu BiH, te uprkos teškom životu i krizi, nastoje očuvati bogatu historiju od zaborava. Imaju ideje i kako burnu prošlost "prodati" kao turistički proizvod. Međutim, za bilo kakvo pomicanje s mjesta potrebna im je komunikacija.
Do naselja Hrasno i Hutovo, u neumskoj općini, stiže se uskim, oronulim, brdskim putem, kada se sa magistralne ceste prema Jadranskom moru na području Čapljine skrene prema Svitavi. Taj put, pun oštrih krivina, koristi se kada se želi doći do jedinog bh. primorskog grada Neuma, a da se ne ide preko teritorije susjedne Hrvatske.
Hrasno, tipično hercegovačko, brdsko mjesto, izdvaja se od ostalih u neumskom zaleđu zbog činjenice da je tu od 1977. godine marijansko svetište. Unutar kompleksa svetišta nalaze se i umjetnička galerija, te Zavičajna kuća, sa na stotine eksponata.
Panorama Hrasna
"Galerija i muzej u Zavičajnoj kući su pokazatelj, prvenstveno muzej, onoga čime su se ljudi ovdje služili, kako su živjeli. Da naraštaji koji dolaze mogu vidjeti što su njihovi stari radili, čime su se bavili, od čega su živjeli i kako su živjeli", objašnjava za RSE objašnjava župnik, don Ante Pavlović.
Tako se u Zavičajnoj kući u Hrasnom mogu vidjeti starinsko ognjište, kameni kreveti, narodna nošnja, alati za obradu zemlje, mlijeka, te brojni drugi predmeti iz svakodnevne upotrebe od prije stotinu i više godina.
Nešto dalje nalazi se mjesto Hutovo, koje je nekada bilo općina. I u Hutovu, pored mjesne crkve, nalazi se muzej na otvorenom, u sklopu kojeg je takođe Zavičajna kuća. U dvorištu se mogu vidjeti izloženi eksponati koji svjedoče o stoljetnom životu ljudi na ovim prostorima - rimski miljokaz, srednjevjekovni natpis, zatim stećak, a tu su i fosili morskih životinja i biljaka, pronađeni na nadmorskoj visini između 300 i 400 metara.
"Ovo je Radovčev natpis; sa carine koja je tu bila između Mlečana i Dubrovačke Republike iz 1413. godine. Doslovice piše: ‘Na ovoj stijeni, ja Radovac Hukanović, držah carinu kod vojvode i dok ne zgriših, prijatelje ne izgubih’," kaže za RSE jedan od entuzijasta u muzeju, Nikola Konjevod, koji nam pokazuje veliki kamen u obliku stećka.
U hutovskoj Zavičajnoj kući nalazi se preko 300 eksponata, takođe predmeta koje su ljudi tog kraja proteklih stoljeća koristili: starinske posude, burilo za vodu, narodna nošnja tog doba, posude za mlijeko, žrvanj za žito, oprema za oranje, jaram za volove, vesla...
Izoliranost najveći problem
Galerija i dvije zavičajne kuće u dva mala, zabačena, hercegovačka mjesta ipak su vrijedni muzeji, te se postavlja pitanje kako se finansiraju. O tome don Ante Pavlović i Nikola Konjevod govore:
"Ništa posebno. Ulaznica nema, ne plaća niko ulaznicu ko dođe. Svatko može ući kad god želi, zapravo, kad ima netko tu, kad je svećenik tu da može otvoriti. Dakle, to su donacije, darovi, neko nešto dadne, donese neki eksponat, koji se tu može staviti.“
Dvorište muzeja u Hutovu
"Uspijevamo zato što ovo volimo. Svi smo mi ovdje se rodili, ovdje živimo i dolazimo i prolazimo. To nema cijenu, to se ne može platiti. Normalno da novac treba da bi se ovo sve održavalo. Nažalost, osim ponekad od Općine, nekih sredstava od drugih institucija zasada ništa."Ipak, ono što najviše tišti neumsko zaleđe je izoliranost. Još Austrougarska monarhija je ovdje 1901. godine napravila uskotračnu prugu i taj kraj povezala sa ostalim svijetom. Međutim, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pruga je ukinuta i ljudi su se počeli odseljavati. Prema podacima crkve - nekada tu živjelo nekoliko hiljada vjernika, danas se broje tek u stotinama.
“Govorilo se da Hercegovina cijeli svijet naseli, sebe ne raseli. Nažalost, sada se raselila. Od Austrije niko ništa uradio nije. Dapače, ono što je Austrija uradila, taj popularni 'ćiro', ukinut je 1976. godine i tada je počeo rasap", kaže don Ante Pavlović.
Nikola Konjevod iz Hutova nam je rekao:
“Mi znamo u šali reći da smo mi 1976. izišli iz Evropske unije, jer do tada se mogla kupit’ u Hutovu karta do Beča! Znači, ‘ćiro’ je povezivao ovaj kraj do Dubrovnika, gore Boke Kotorske, Nikšića, Bileće, sa Čapljinom i dalje od Čapljine prema Sarajevu i onda mogli ste, znači, kud vam je srce željelo.”
Čak je i jedan dio muzeja u Hutovu posvećen popularnom 'ćiri'.
No, bez obzira na sve, ljudi ovdje kažu da se nisu predali, te da još ima i mladih u Hutovu.
Hutovljani se još ponose i oronulom i zapuštenom tvrđavom povrh tog mjesta. Kažu da tvrđava potiče još iz antike, a posljednji je u njoj stolovao brat velikog vezira Ali-paše Rizvanbegovića - Hadži-beg Rizvanbegović, kojeg, kažu, taj kraj pamti po zlu. I tvrđava bi trebala obnovu, te bi i ona mogla biti dobar turistički proizvod. Mještani kažu kako bi to bilo od koristi i za njih, ali i za cijelu državu.