Aleksandar Hemon, pisac i scenarista koji već više od dvadeset godina živi u Americi, tijekom boravka u Bosni i Hercegovini, susreo se s plenumašima u Tuzli. U razgovoru za RSE kaže da je sretan što je BiH dobila plenume građana jer su oni donijeli jednu novu snagu ovoj zemlji i započeli nove procese. Uvjeren je da za Bosnu i Hercegovinu slijede promjene i da će njeni građani te promjene sami napraviti, jer su nakon prosvjeda u veljači i poplava u svibnju vidjeli da ih država uopće ne štiti. Čudno je, kaže, da u BiH vlada takav sustav, da zbog izgubljenih života u poplavama nitko nije odgovarao.
Hemon: Ja nikad nisam mislio da će oni vječno da traju. Jedini način da se to desi jeste da budu formalizovani, dakle, u partiji, u kom slučaju bi bili apsorbovani u sistem. To bi možda bilo dobro, a možda ne. U svakom slučaju, oni su morali da se pretvore u nešto. Ta energija, međutim, koju su plenumi formulisali, ta pitanja koja su plenumi postavili, u tom trenutku su bili najbolji način da se to postavi, naročito u Tuzli, ali ta pitanja su još uvijek goruća pitanja. To nije nestalo. Uslovi koji su doveli do protesta i plenuma nisu nestali. Dakle, naći će se novi format da se o tome razgovara. Da li će se to zvati plenum, da li će to biti drugačije organizovano, ali to nije nestalo. Ali, ako čak i to ime nestane kao takvo, ostaće ono što su ti plenumi započeli.
Hemon: Doživio sam to s velikom zabrinutošću zato što sam se bojao da će neko da pogine, ali isto tako, to mi je dalo veliku nadu, jer sam ja to sebi tumačio kao ne samo slijepi izraz bijesa i nezadovoljstva, nego kao želju i zahtjev za poštovanjem od strane vlasti i države, da je dogorilo do noktiju, da je to sistemsko i sistematsko nepoštovanje građana i njihovih pojedinačnih života i potreba dovelo do situacije u kojoj su ti građani ustali i zahtijevali da budu poštovani.
RSE: Vi ste na susretu s plenumašima Tuzle rekli jednu vrlo interesantnu stvar - da je veličina plenuma u tome što tretiraju čovjeka, ne kao pripadnika jednog naroda, već kao suverenu individuu.
Hemon: To je ključna stvar. U Bosni i Hercegovini se eliminiše ili barem suzbija individualni suverenitet na nivou zakona i Ustava, izbornog sistema i na nivou poštovanja građana. Upravo je to jedna od vrijednosti plenuma – da su uspjeli da vrate barem situaciju u kojoj ljudi slušaju jedni druge i moraju da uzmu u obzir mišljenje i one druge strane, situaciju puna poštovanja. Koliko ja znam, nismo imali incidenata na plenumu osim žučne rasprave.
Hemon: Svi mi, na kraju, kad se probudimo ujutro, očekujemo da neko poštuje suverenitet našeg života. To je temeljna stvar, to je ono zbog čega se na kraju dana osjećamo dobro ili se osjećamo poniženo. U ovoj zemlji ljudi su ponižavani već dvadeset i kusur godina. I to je nepodnošljiva situacija. Na to se niko ne može navići. To može da traje jednu-dvije generacije, ali nema nijednog sistema u kojem su ljudi ponižavani sistemski, a da se nije srušio.
RSE: Kako je moguće da građani BiH, ili narodi, kako god hoće ili hoćete, sebi to dozvoljavaju?
Hemon: Ne treba mi sebe da krivimo. Vrlo je teško živjeti u društvu koje stalno na izvjestan način nasrće na vašu ličnu suverenu teritoriju. To zahtjeva odbranu svog ličnog suvereniteta na svakodnevom nivou – od uzgajanja djece do zarađivanja korice kruha, to je ogroman, ogroman posao. Ja, iz pozicije relativne privilegije zato što živim u Americi, zato što nisam pod tim pritiscima – zadnja stvar koju bih ja htio da uradim jeste da ja optužujem da je zaslužio to što se dešava u Bosni i Hercegovini. Niko nije to zaslužio.
Hemon: To je, naravno, izbor svakog građana – da li je to posjedovanje izbora ili glasanje za pozitivnije varijante, kojih nažalost ima vrlo, vrlo malo. Toliko se ustoličio i zakamenio ovaj sistem, da ovi na vlasti, a i mnogi drugi ljudi misle da će ovo uvijek ovako biti. Ali neće. Promijenilo se nešto zbog protesta i plenuma u februaru. Promijenilo se nešto zbog poplava. Poplave će se ponovo desiti, ili neka druga prirodna ili neprirodna katastrofa koja će učiniti očiglednim da vlast, država, nema infrastrukturu, ne samo da nema infrastrukturu nego da ta pljačka, povrh nepoštenja takvog čina, dovodi u pitanje egzistenciju ljudi na direktan način. Dakle, ljudi su u ovim poplavama umrli. U nekoj boljoj državi neko bi za to odgovarao što nisu spriječeni ti gubici života. Ako dođe do poplave ili nekih drugih elementarnih nepogoda, ljudi će ponovo biti u opasnosti. Niko se na to ne može navići. Niko se ne može navići da živi u blatnjavoj kući sljedećih nekoliko godina. To je sasvim nova situacija. Ovi na vlasti misle da će uvijek nekako smisliti neki način da prevare stanovništvo. I možda će prevariti još jednom, možda dvaput, ali, ovako se više ne može živjeti u ovoj državi.
Hemon: Optimizam je jedina opcija.
RSE: Gospodine Hemon, trenutačni osjećaj u Bosni i Hercegovini je takav kao da su se plenumi ugasili, odnosno izgubili. Što Vi mislite, imaju li oni uopće više svoju snagu?
Hemon: Ja nikad nisam mislio da će oni vječno da traju. Jedini način da se to desi jeste da budu formalizovani, dakle, u partiji, u kom slučaju bi bili apsorbovani u sistem. To bi možda bilo dobro, a možda ne. U svakom slučaju, oni su morali da se pretvore u nešto. Ta energija, međutim, koju su plenumi formulisali, ta pitanja koja su plenumi postavili, u tom trenutku su bili najbolji način da se to postavi, naročito u Tuzli, ali ta pitanja su još uvijek goruća pitanja. To nije nestalo. Uslovi koji su doveli do protesta i plenuma nisu nestali. Dakle, naći će se novi format da se o tome razgovara. Da li će se to zvati plenum, da li će to biti drugačije organizovano, ali to nije nestalo. Ali, ako čak i to ime nestane kao takvo, ostaće ono što su ti plenumi započeli.
RSE: Kada su se prosvjedi u veljači dogodili, kako ste ih Vi doživjeli?
Hemon: Doživio sam to s velikom zabrinutošću zato što sam se bojao da će neko da pogine, ali isto tako, to mi je dalo veliku nadu, jer sam ja to sebi tumačio kao ne samo slijepi izraz bijesa i nezadovoljstva, nego kao želju i zahtjev za poštovanjem od strane vlasti i države, da je dogorilo do noktiju, da je to sistemsko i sistematsko nepoštovanje građana i njihovih pojedinačnih života i potreba dovelo do situacije u kojoj su ti građani ustali i zahtijevali da budu poštovani.
RSE: Vi ste na susretu s plenumašima Tuzle rekli jednu vrlo interesantnu stvar - da je veličina plenuma u tome što tretiraju čovjeka, ne kao pripadnika jednog naroda, već kao suverenu individuu.
Hemon: To je ključna stvar. U Bosni i Hercegovini se eliminiše ili barem suzbija individualni suverenitet na nivou zakona i Ustava, izbornog sistema i na nivou poštovanja građana. Upravo je to jedna od vrijednosti plenuma – da su uspjeli da vrate barem situaciju u kojoj ljudi slušaju jedni druge i moraju da uzmu u obzir mišljenje i one druge strane, situaciju puna poštovanja. Koliko ja znam, nismo imali incidenata na plenumu osim žučne rasprave.RSE: Kakvo je društvo u kojem žive građani Bosne i Hercegovine?
Hemon: Svi mi, na kraju, kad se probudimo ujutro, očekujemo da neko poštuje suverenitet našeg života. To je temeljna stvar, to je ono zbog čega se na kraju dana osjećamo dobro ili se osjećamo poniženo. U ovoj zemlji ljudi su ponižavani već dvadeset i kusur godina. I to je nepodnošljiva situacija. Na to se niko ne može navići. To može da traje jednu-dvije generacije, ali nema nijednog sistema u kojem su ljudi ponižavani sistemski, a da se nije srušio.
RSE: Kako je moguće da građani BiH, ili narodi, kako god hoće ili hoćete, sebi to dozvoljavaju?
Hemon: Ne treba mi sebe da krivimo. Vrlo je teško živjeti u društvu koje stalno na izvjestan način nasrće na vašu ličnu suverenu teritoriju. To zahtjeva odbranu svog ličnog suvereniteta na svakodnevom nivou – od uzgajanja djece do zarađivanja korice kruha, to je ogroman, ogroman posao. Ja, iz pozicije relativne privilegije zato što živim u Americi, zato što nisam pod tim pritiscima – zadnja stvar koju bih ja htio da uradim jeste da ja optužujem da je zaslužio to što se dešava u Bosni i Hercegovini. Niko nije to zaslužio.RSE: Kada razgovaram s ljudima, i nakon ovih poplava, pa i nakon prosvjeda u veljači kada su se zaista uvjerili da ovdje ništa ne funkcionira, oni i dalje misle da će sve opet biti isto i da izbori u listopadu ništa neće promijeniti.
Hemon: To je, naravno, izbor svakog građana – da li je to posjedovanje izbora ili glasanje za pozitivnije varijante, kojih nažalost ima vrlo, vrlo malo. Toliko se ustoličio i zakamenio ovaj sistem, da ovi na vlasti, a i mnogi drugi ljudi misle da će ovo uvijek ovako biti. Ali neće. Promijenilo se nešto zbog protesta i plenuma u februaru. Promijenilo se nešto zbog poplava. Poplave će se ponovo desiti, ili neka druga prirodna ili neprirodna katastrofa koja će učiniti očiglednim da vlast, država, nema infrastrukturu, ne samo da nema infrastrukturu nego da ta pljačka, povrh nepoštenja takvog čina, dovodi u pitanje egzistenciju ljudi na direktan način. Dakle, ljudi su u ovim poplavama umrli. U nekoj boljoj državi neko bi za to odgovarao što nisu spriječeni ti gubici života. Ako dođe do poplave ili nekih drugih elementarnih nepogoda, ljudi će ponovo biti u opasnosti. Niko se na to ne može navići. Niko se ne može navići da živi u blatnjavoj kući sljedećih nekoliko godina. To je sasvim nova situacija. Ovi na vlasti misle da će uvijek nekako smisliti neki način da prevare stanovništvo. I možda će prevariti još jednom, možda dvaput, ali, ovako se više ne može živjeti u ovoj državi.
RSE: Po Vama, ima li ovdje ikakve opcije koja bi bila neka nada ili neko svjetlo na kraju tunela?
Hemon: Optimizam je jedina opcija.