Autor knjige o mudžahedinima u BiH Esad Hećimović za RSE govori o evropskoj nagradi koju je dobio, te o razlozima pisanja o ovoj temi
Novinar i publicista magazina Dani, Esad Hećimović, autor knjige "Garibi mudžahedini u BiH od 1992. do 1999" dobitnik je specijalnog priznanja za istraživačko novinarstvo Centralne evropske inicijative i Medijske organizacije jugoistočne Evrope.
Hećimović: Jeste iznenađenje jer za mene je zaista vrijedno priznanje kada vas nagrade u konkurenciji novinara na području kakvo je srednja Evropa, na prostoru gdje tradicionalno postoji veliki broj kvalitetnih medija i veoma kvalitetnih novinara koji djeluju od Baltika do Jadrana.
Hećimović: Jedan od kriterija za dodjelu ove nagrade jeste da su radovi objavljeni u posljednje tri godine i da je osoba, koja je objavila te radove, i dalje u novinarstvu. Postoje razlozi zašto se organizator, Srednjoevropska inicijativa i njihov suorganizator, odlučio za ovakve kriterije. Oni smatraju da je od velikog značaja za tranziciju u zemljama koje se nalaze na ovom području, govorimo o 18 država srednje i jugoistočne Evrope, da istraživačko novinarstvo podstakne ono što obično nazivamo tranzicijom u tim zemljama. Za mene je od velikog značaja što ova nagrada posebno naglašava uticaj na društvo, koje je ostvario neko svojim radom kao istraživački novinar.
RSE: Da li se rezultati, do kojih si došao, često citiraju u tekstovima i knjigama koje pretenduju na više, nego što su bile tvoje prvotne ambicije?
Hećimović: Znam da puno ljudi s različitim motivima koristi ono što objavljujem. Odgovoran sam za ono što sam ja objavio i ja potpisao.
Hećimović: Naravno da jesam. Radi se o lepezi pritisaka kojima je izložen svaki novinar ili svaka osoba koja želi da kritički misli o pojavama ili procesima unutar svoga društva. Iz niza razloga, i zbog savjeta svojih prijatelja koji se bave sigurnosnim pitanjima, nastojim da radim na način na koji neću direktno biti fizički ugrožen, ali veoma je teško u nekim situacijama, posebno prilikom terenskog rada, izbjeći takve mogućnosti. Dolazite u situaciju kada morate da mislite o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti svoje porodice. U osnovi mislim da smo prošli kroz period ozbiljnih fizičkih napada na novinare, da sada više doživljavamo jednu vrstu kritike, koja ide ka težnji za socijalom smrti kritičara, gdje se kritičar nastoji izolovati i onemogućiti u svom uticaju unutar društva.
Hećimović: Ne možete kontrolisati kako će ko reagovati na ono što javno govorite na TV ili pišete u svojim tekstovima. Porodica i ja doživljavamo brojne prijetnje i zastrašivanja, od telefonskih poziva, do uličnih napada, verbalnih prije svega, u kojima ljudi ponavljaju ono što im neko drugi govori - kako bi trebali da mislimo o onima koji kritikuju određene lidere u njihovoj vjerskoj zajednici, prije svega, ili lidere u političkim vlastima, ili njihovo sjećanje na rat i ratne podjele uloge. Mislim da je to nešto, ako se odlučite na ovu vrstu rada, što morate prihvatiti.
Hećimović: Nazivaju me, što je daleko opasnije, Alahovima neprijateljem i nevjernikom. Neko je napisao da meni ne treba vjerovati i ako je potpuno istina sve ono što sam napisao. Ono čemu se teži jeste da se kritičar izoluje i da onda protiv njega budu primijenjene druge, daleko brutalnije mjere. Moja namjera kao novinara bila je i ostala da tražim u svojoj vjerskoj nacionalnoj tradiciji one pozitivne elemente na kojima mogu, prije svega, izgraditi osudu zločina o kojima pišem, a drugo, gdje mogu imati nešto što dijelim sa drugima u zajedničkoj javnosti, sa drugim, krišćanskim narodima, sa kojima mi muslimani u Bosni i Hercegovini dijelimo i državu i zajednički prostor. Za mene je to važno. Nastojim kao musliman da pišem i da tražim u svojoj vlastitoj vjerskoj i nacionalnoj tradiciji one elemente na kojima mogu graditi jedan odnos prema zločinu, kakav mislim da treba da imamo.
Hećimović: Posebno sam se posvetio objašnjenju zašto i kako treba pisati o zločinu na svojoj strani. Mislim da je to moja primarna odgovornost kao novinara. Nisam mogao kao novinar iz Zenice da dopustim da neko tamo iz Vašingtona ili iz Beograda ili Zagreba piše o onome što se dešava u Zenici. Za mene je bilo veoma važno da ja kao novinar pišem o događajima koje sam vidio i koji su se dogodili u mom dvorištu.
Hećimović: Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je i utemeljena ova nagrada, koju je Drago Hedl prošle godine i dobio. Radi se o jednom broju novinara koji predvode promjene unutar društava na ovom području od Baltika do Jadran. Mislim da nekada ljudima možda i dosadi to što čitav niz ovih novinara istrajava na pisanju o temama koje su povezane sa ratom i ranim zločinima, ali sva ova naša društva, države koje su prošle kroz rat poslije raspada Jugoslavije, u osnovi imaju elite ili moći ili podjelu uloga u društvu i podjelu vlasti utemeljenu na ratnim ulogama. Bez preispitivanja tih ratnih uloga, nije praktično moguće ni potaknuti ozbiljne promjene u ovim državama ili društvima.
Hećimović: Sve ovo je počelo prije više od 20 godina. Tada smo zajedno najviše radili nas trojica: Željko Vuković u Večernjim novostima, Enver Čaušević u Mladosti, a kasnije u Dugi, i ja. Imali smo neke slične ideje i vrijednosti zašto se vrijedi boriti za demokratizaciju Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme velikih prevrata i velikih promjena, očekivanja i nada. Za mene je velika propuštena šansa našeg društva u tome što tu energiju nismo upotrijebili za jedan zaista demokratski razvoj društva, ka većim slobodama. Na žalost, kod nas, početna demokratija nas je odvela u etničko nasilje, u kome smo svi stradali. Za mene je od velikog ličnog značaja što sam dobio ovu nagradu i u tome što su dvojica mojih kolega u međuvremenu veoma naglo i veoma rano otišli, završili svoje živote. Za mene je ovo jedna vrsta ličnog pijeteta i odnosa prema svim mojim prijateljima koji su dali takav doprinos, ne samo u Bosni i Hercegovini.
RSE: U našim medijima često dijelimo nagrade, ali su ove izvana ipak rijetkost. Da li su i tebe malo iznenadili?
Hećimović: Jeste iznenađenje jer za mene je zaista vrijedno priznanje kada vas nagrade u konkurenciji novinara na području kakvo je srednja Evropa, na prostoru gdje tradicionalno postoji veliki broj kvalitetnih medija i veoma kvalitetnih novinara koji djeluju od Baltika do Jadrana.
RSE: Ti si nagradu dobio za istraživačko novinarstvo zbog temeljitog pristupa jednoj više nego delikatnoj temi - o prisustvu i djelovanju stranih državljana, mudžahedina, u Bosni i Hercegovini.
Hećimović: Jedan od kriterija za dodjelu ove nagrade jeste da su radovi objavljeni u posljednje tri godine i da je osoba, koja je objavila te radove, i dalje u novinarstvu. Postoje razlozi zašto se organizator, Srednjoevropska inicijativa i njihov suorganizator, odlučio za ovakve kriterije. Oni smatraju da je od velikog značaja za tranziciju u zemljama koje se nalaze na ovom području, govorimo o 18 država srednje i jugoistočne Evrope, da istraživačko novinarstvo podstakne ono što obično nazivamo tranzicijom u tim zemljama. Za mene je od velikog značaja što ova nagrada posebno naglašava uticaj na društvo, koje je ostvario neko svojim radom kao istraživački novinar.
Svako ko kritički misli izložen je prijetnjama
RSE: Da li se rezultati, do kojih si došao, često citiraju u tekstovima i knjigama koje pretenduju na više, nego što su bile tvoje prvotne ambicije?
Hećimović: Znam da puno ljudi s različitim motivima koristi ono što objavljujem. Odgovoran sam za ono što sam ja objavio i ja potpisao.
RSE: Tvoja istraživanja tiču se priča koje mnogi smatraju tabuom. Htio-ne htio ponekada dotakneš i ponekog od aktualnih domaćih političara, koji su na ovaj ili onaj način u vezi sa mudžahedinskom zajednicom. Jesi li imao neprijatnosti u vezi sa tim?
Hećimović: Naravno da jesam. Radi se o lepezi pritisaka kojima je izložen svaki novinar ili svaka osoba koja želi da kritički misli o pojavama ili procesima unutar svoga društva. Iz niza razloga, i zbog savjeta svojih prijatelja koji se bave sigurnosnim pitanjima, nastojim da radim na način na koji neću direktno biti fizički ugrožen, ali veoma je teško u nekim situacijama, posebno prilikom terenskog rada, izbjeći takve mogućnosti. Dolazite u situaciju kada morate da mislite o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti svoje porodice. U osnovi mislim da smo prošli kroz period ozbiljnih fizičkih napada na novinare, da sada više doživljavamo jednu vrstu kritike, koja ide ka težnji za socijalom smrti kritičara, gdje se kritičar nastoji izolovati i onemogućiti u svom uticaju unutar društva.
RSE: U Zenici, gdje živiš, nemaš li neposrednih fizičkih prijetnji?
Hećimović: Ne možete kontrolisati kako će ko reagovati na ono što javno govorite na TV ili pišete u svojim tekstovima. Porodica i ja doživljavamo brojne prijetnje i zastrašivanja, od telefonskih poziva, do uličnih napada, verbalnih prije svega, u kojima ljudi ponavljaju ono što im neko drugi govori - kako bi trebali da mislimo o onima koji kritikuju određene lidere u njihovoj vjerskoj zajednici, prije svega, ili lidere u političkim vlastima, ili njihovo sjećanje na rat i ratne podjele uloge. Mislim da je to nešto, ako se odlučite na ovu vrstu rada, što morate prihvatiti.
Novinari koji predvode promjene unutar društava
Nastojim kao musliman da pišem i da tražim u svojoj vlastitoj vjerskoj i nacionalnoj tradiciji one elemente na kojima mogu graditi jedan odnos prema zločinu, kakav mislim da treba da imamo.
RSE: Naišao sam na nekoliko tekstova u kojima tebe bošnjački intelektualci pogrdno imenuju i nazivaju bošnjačkim izdajicom.
Hećimović: Nazivaju me, što je daleko opasnije, Alahovima neprijateljem i nevjernikom. Neko je napisao da meni ne treba vjerovati i ako je potpuno istina sve ono što sam napisao. Ono čemu se teži jeste da se kritičar izoluje i da onda protiv njega budu primijenjene druge, daleko brutalnije mjere. Moja namjera kao novinara bila je i ostala da tražim u svojoj vjerskoj nacionalnoj tradiciji one pozitivne elemente na kojima mogu, prije svega, izgraditi osudu zločina o kojima pišem, a drugo, gdje mogu imati nešto što dijelim sa drugima u zajedničkoj javnosti, sa drugim, krišćanskim narodima, sa kojima mi muslimani u Bosni i Hercegovini dijelimo i državu i zajednički prostor. Za mene je to važno. Nastojim kao musliman da pišem i da tražim u svojoj vlastitoj vjerskoj i nacionalnoj tradiciji one elemente na kojima mogu graditi jedan odnos prema zločinu, kakav mislim da treba da imamo.
RSE: Kod nas obično istražujemo, kritikujemo, ružimo one druge, a svoje preskačemo.
Hećimović: Posebno sam se posvetio objašnjenju zašto i kako treba pisati o zločinu na svojoj strani. Mislim da je to moja primarna odgovornost kao novinara. Nisam mogao kao novinar iz Zenice da dopustim da neko tamo iz Vašingtona ili iz Beograda ili Zagreba piše o onome što se dešava u Zenici. Za mene je bilo veoma važno da ja kao novinar pišem o događajima koje sam vidio i koji su se dogodili u mom dvorištu.
RSE: Čini li ti se da je ovdje kod nas drugačije nego drugdje. Moj kolega, Drago Hedl, u stalnom je sukobu sa hrvatskom nomenklaturom.
Hećimović: Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je i utemeljena ova nagrada, koju je Drago Hedl prošle godine i dobio. Radi se o jednom broju novinara koji predvode promjene unutar društava na ovom području od Baltika do Jadran. Mislim da nekada ljudima možda i dosadi to što čitav niz ovih novinara istrajava na pisanju o temama koje su povezane sa ratom i ranim zločinima, ali sva ova naša društva, države koje su prošle kroz rat poslije raspada Jugoslavije, u osnovi imaju elite ili moći ili podjelu uloga u društvu i podjelu vlasti utemeljenu na ratnim ulogama. Bez preispitivanja tih ratnih uloga, nije praktično moguće ni potaknuti ozbiljne promjene u ovim državama ili društvima.
RSE: Isplati li se uopšte žrtvovati vrijeme, živce, sigurnost ili bi bilo bolje da se prepustiš mirnijim, redakcijskim obavezama, što si obzirom na svoj ugled i iskustvo i zaslužio?
Hećimović: Sve ovo je počelo prije više od 20 godina. Tada smo zajedno najviše radili nas trojica: Željko Vuković u Večernjim novostima, Enver Čaušević u Mladosti, a kasnije u Dugi, i ja. Imali smo neke slične ideje i vrijednosti zašto se vrijedi boriti za demokratizaciju Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme velikih prevrata i velikih promjena, očekivanja i nada. Za mene je velika propuštena šansa našeg društva u tome što tu energiju nismo upotrijebili za jedan zaista demokratski razvoj društva, ka većim slobodama. Na žalost, kod nas, početna demokratija nas je odvela u etničko nasilje, u kome smo svi stradali. Za mene je od velikog ličnog značaja što sam dobio ovu nagradu i u tome što su dvojica mojih kolega u međuvremenu veoma naglo i veoma rano otišli, završili svoje živote. Za mene je ovo jedna vrsta ličnog pijeteta i odnosa prema svim mojim prijateljima koji su dali takav doprinos, ne samo u Bosni i Hercegovini.