Narodna balada o Hasanaginici, nastala u 17. vijeku, prenosila se s koljena na koljeno decenijama. Prvi je baladu zapisao (1774.) italijanski putopisac Alberto Fortis u knjizi Put po Dalmaciji i Veneciji. Zatim dolaze prijevodi Goethea, Scotta, Puškina, Mickiewicza.
Uz stihove balade odrastale su brojne generacije na ovom balkanskom prostoru, posebno glumci. Među njima i Selmu Alispahić.
„Prvo sam igrala jednu mlađu kćerku. To je bilo kad sam imala nekih 10-ak,11 godina u Narodnom pozorištu Tuzla. To je bila Ogrizovićeva Hasanaginica. Onda sam isto tako na Akademiji scenskih umjetnosti, kad sam bila student treće godine, na Obali igrali smo Hasanaginicu u režiji Bore Stepanovića. Ja sam tada bila malo starija, pa sam igrala malo stariju kćerku Sultaniju - to je prelijepa uloga. A onda sam poslije toga dva puta u životu odigrala Hasanaginicu, i to u Narodnom pozorištu Sarajevo u režiji Mustafe Nadarevića, i kasnije u Narodnom pozorištu Tuzla u režiji Gradimira Gojera - Hasanaginicu koju je na moje veliko zadovoljstvo napisao moj otac Nijaz Alispahić. Nekako mogu reći da sam odrastala i glumački i kao žena kroz ulogu Hasanaginice - i moram priznati da ja mislim da je Hasanaginica vječna inspiracija“, kaže Selma Alishaphić.
I tako su nastajali i brojni filmovi, tv serije, pozorišne predstave, bh. opera - sve do čuvene Audicije.
Prošle godine u Imotskom je počela priprema za izgradnju spomen-obilježja, uz plan da se radovi završe 2012. godine, ističe predsjednik Turističke zajednice ovog hrvatskog grada Luka Kolovrat.
„To je jedan obronak u Modrom jezeru. Mi tu radimo oko 300 metara jedne kružne staze - šetnice gdje će biti svako 10, 15 metara, ovisno o tim prirodnim stijenama koji su nam nosači, kamena ploča sa tekstovima te balade na stranim jezicima, i dolje potpis velikih pisaca koji su se njom bavili i prevodili je, pa tako, recimo, njemački Gothe, ruski Puškin, pa Grimm, Scott, Fortis itd. Biće jedno 15-ak ploča gdje će se u toj jednoj kružnoj šetnji, uz klupe i ostalu komunalnu opremu, moći uživati u tekstovima balade na 15-ak jezika“, kaže Kolovrat.
Kome pripada Hasanaginica?
Istorija Hasanaginice na ovim prostorima obilježena je sporenjem - čija je to balada i kojem narodu više pripada? To bi se moglo nastaviti i povodom izgradnje spomenika. Profesor književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Munib Maglajlić smatra daje to sasvim suvišno.
„Pitanje vlasništva je nešto niže vrste - jer nešto to vrijedi, to je svjetska stvar, to je baština svjetska, a ono što ne vrijedi, za to se niko ne otima. U tom smislu naravno da je dobro da je Hasanaginica dio evropske baštine, pa i šire, usuđujem se reći. O Hasanaginici bi se zaista moglo govoriti dugo i ono do čega je meni stalo kad o tome govorim jeste da zaista to ne vidimo usko i da ne propustimo uočiti kako je i za Srbe i za Hrvate i za Bošnjake, pa i još za ponekog, Hasanaginica puno učinila. Prisjetimo se samo vremena kad Vuk Karadžić objavljuje to - u vrijeme kada Srbi traže i dobijaju knjaževinu. Suvišno je govoriti koliko je u hrvatsku kulturu ugrađena ta pjesma, da u tom bosanskom, bošnjačkom okviru ona ima, također, svoje mjesto i dugu historiju bavljenja i tumačenja i razumijevanja“, kaže Maglajlić.
Ideja o spomen-obilježju potekla je od jednog neuropsihijatra, zaljubljenika u narodna predanja i istoriju. To je dr. Mijo Milas iz Imotskog.
„Ja sam došao do dokumenta koji stvarno govori o nekom Hasanagi, sinu Dauda, koji je iza Gozda, gdje sam ja locirao da su bili dvori Hasanage Arapovića, i ja sam došao na ideju da napravimo spomenik u Imotskom na tom mjestu gdje je po predaji bio grob Hasanaginice. Balada je nešto što nadilazi nacionalnosti. Ona je mogla biti ne znam gdje. Šteta bi bila da nešto ne učini naša generacija i da ne napravi jedan spomenik“, navodi dr Milas.
Profesor Munib Maglajlić upozorava da se ne bi smjelo desiti da spomenik bude novi izvor sporenja.
„Velika djela ostavljaju mogućnost tumačenja. I ne slučajno, različitih tumačenja. I da citiram Aliju Isakovića, on je otprilike rekao da će svaki naraštaj osluškivati tu poeziju Hasanaginice i tražiti neki smisao. Ne slučajno, o Hasanaginici je nastao čitav niz različitih tekstova uključujući i posebne knjige. Nažalost, ponekad je tu bilo i zagriženosti i netrpeljivosti, a to nam ne treba - neka učitavanja nedobronamjerna, uskogruda itd. ne trebaju ovom prostoru. Previše se toga izdešavalo i trebaju nam teme i oni događaji koji će ići tragom ideje o upoznavanju, o obnavljanju povjerenja, ali na pravim osnovama“, zaključuje Maglajlić.
Uz stihove balade odrastale su brojne generacije na ovom balkanskom prostoru, posebno glumci. Među njima i Selmu Alispahić.
„Prvo sam igrala jednu mlađu kćerku. To je bilo kad sam imala nekih 10-ak,11 godina u Narodnom pozorištu Tuzla. To je bila Ogrizovićeva Hasanaginica. Onda sam isto tako na Akademiji scenskih umjetnosti, kad sam bila student treće godine, na Obali igrali smo Hasanaginicu u režiji Bore Stepanovića. Ja sam tada bila malo starija, pa sam igrala malo stariju kćerku Sultaniju - to je prelijepa uloga. A onda sam poslije toga dva puta u životu odigrala Hasanaginicu, i to u Narodnom pozorištu Sarajevo u režiji Mustafe Nadarevića, i kasnije u Narodnom pozorištu Tuzla u režiji Gradimira Gojera - Hasanaginicu koju je na moje veliko zadovoljstvo napisao moj otac Nijaz Alispahić. Nekako mogu r
'Hasanaginica je vječna inspiracija', smatra glumica Selma Alishpahić
I tako su nastajali i brojni filmovi, tv serije, pozorišne predstave, bh. opera - sve do čuvene Audicije.
Prošle godine u Imotskom je počela priprema za izgradnju spomen-obilježja, uz plan da se radovi završe 2012. godine, ističe predsjednik Turističke zajednice ovog hrvatskog grada Luka Kolovrat.
„To je jedan obronak u Modrom jezeru. Mi tu radimo oko 300 metara jedne kružne staze - šetnice gdje će biti svako 10, 15 metara, ovisno o tim prirodnim stijenama koji su nam nosači, kamena ploča sa tekstovima te balade na stranim jezicima, i dolje potpis velikih pisaca koji su se njom bavili i prevodili je, pa tako, recimo, njemački Gothe, ruski Puškin, pa Grimm, Scott, Fortis itd. Biće jedno 15-ak ploča gdje će se u toj jednoj kružnoj šetnji, uz klupe i ostalu komunalnu opremu, moći uživati u tekstovima balade na 15-ak jezika“, kaže Kolovrat.
Kome pripada Hasanaginica?
Istorija Hasanaginice na ovim prostorima obilježena je sporenjem - čija je to balada i kojem narodu više pripada? To bi se moglo nastaviti i povodom izgradnje spomenika. Profesor književnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Munib Maglajlić smatra daje to sasvim suvišno.
„Pitanje vlasništva je nešto niže vrste - jer nešto to vrijedi, to je svjetska stvar, to je baština svjetska, a ono što ne vrijedi, za to se niko ne otima. U tom smislu naravno da je dobro da je Hasanaginica dio evropske baštine, pa i šire, usuđujem se reći. O Hasanaginici bi se zaista moglo govoriti dugo i ono do čega je meni stalo kad o tome govorim jeste da zaista to ne vidimo usko i da ne propustimo uočiti kako je i za Srbe i za Hrvate i za Bošnjake, pa i još za ponekog, Hasanaginica puno učinila. Prisjetimo se samo vremena kad Vuk Karadžić objavljuje to - u vrijeme kada Srbi traže i dobijaju knjaževinu. Suvišno je govoriti koliko je u hrvatsku kulturu ugrađena ta pjesma, da u tom bosanskom, bošnjačkom okviru ona ima, također, svoje mjesto i dugu historiju bavljenja i tumačenja i razumijevanja“, kaže Maglajlić.
Ideja o spomen-obilježju potekla je od jednog neuropsihijatra, zaljubljenika u narodna predanja i istoriju. To je dr. Mijo Milas iz Imotskog.
„Ja sam došao do dokumenta koji stvarno govori o nekom Hasan
'Balada je nešto što nadilazi nacionalnosti. Ona je mogla biti ne znam gdje', kaže dr. Mijo Milas.
Profesor Munib Maglajlić upozorava da se ne bi smjelo desiti da spomenik bude novi izvor sporenja.
„Velika djela ostavljaju mogućnost tumačenja. I ne slučajno, različitih tumačenja. I da citiram Aliju Isakovića, on je otprilike rekao da će svaki naraštaj osluškivati tu poeziju Hasanaginice i tražiti neki smisao. Ne slučajno, o Hasanaginici je nastao čitav niz različitih tekstova uključujući i posebne knjige. Nažalost, ponekad je tu bilo i zagriženosti i netrpeljivosti, a to nam ne treba - neka učitavanja nedobronamjerna, uskogruda itd. ne trebaju ovom prostoru. Previše se toga izdešavalo i trebaju nam teme i oni događaji koji će ići tragom ideje o upoznavanju, o obnavljanju povjerenja, ali na pravim osnovama“, zaključuje Maglajlić.