Bosanskohercegovački ansambl Halka održao je koncert u Budvi na starogradskoj Citadeli. Publika različite dobi pokazala je da muzički teror poslednjih decenija nije uništio ljubav za sevdalinku i emociju sevdaha.
Koncert je bio povod za intervju sa solistom, interpretatorom sevdalinki Božom Vrećom koji za RSE govori o dodiru sevdaha i Mediterana u Budvi, o emociji koju sevdah donosi i njemu i publici, o kombinovanju sevdalinke i džeza kroz muziciranje sa Halkom kao i o svojim crnogorskim korijenima.
RSE: Budva je uživala u sevdahu na pjeni od mora....Spojili ste sevdalinku i Mediteran...Kakvi su vaši utisci nakon koncerta?
Vrećo: Bilo je prekrasno zato što je organizacija bila zaista na zavidnom nivou i zato što smo dobili taj prostor Citadele koji se uopšte ne koristi za koncerte. Bili smo počastvovani i sretni što smo na takvom mjestu i što Budva jako dobro osjeti sevdah i negdje poslije koncerta koji smo imali u Podgorici misli da je bilo po onoj da se dobar glas daleko čuje i negdje mi je milo srcu što mogu doći na primorje i pjevati najbolje što mogu a da to ljudi osjete kao svoje
RSE: Kažu da ste sevdalinki Halka i Vi Božo udahnuli novi život. Sevdah nikada nije napustio ove prostore a to potvrđuju i rekacije publike od Vardara do Triglava ali i van granica nekadašnje države. Šta je to što tako magično mami ljude sevdahu?
Vrećo: Ono što ja mogu reći kroz moj solo rad ali i rad sa bendom Halka jeste da je to negdje prevashodno ljubav, iskrenost i posvećenost tome. Ja ne želim da budem neko ko je interpretator tradicionalne balkanske muzike jer sam jednostvano posvetio cijeli život stvaranju i ispjevavanju bosanske tradicionalne pjesme – sevdalinke i negdje ljudi osjete tu moju posvećenost, ljubav i iskrenost. Kroz sevdah ja sam identitetski i muškarac i žena i ja se ne libim da to pokažem, ja se ne libim da to oslobodim i čini mi se da ta pjesma na više načina oslobađa i mnoge druge.
RSE: U sevdahu se najčešće pjeva, ali i priča o tugi bolu, ljubavnom, bratskom, majčinskom. Doduše pjeva se i o ljubavi, strasti, ali svakako manje. Zašto naš čovjek kada stvara inspiraciju najčešće nalazi u tim emocijama, da li je to nekakava melanholija ovog podneblja, neka teška istorija, puno ratova, smrti i stradanja?
Vrećo: Vjerovatno je to u pitanju. Sav Blkan je satkan od tuge, boli, vječitog nekog razaranja, ali i ponovnog stvaranja iz tog pepela i negdje smo mi navikli na to da živimo sa tom tragedijom i da iz nje crpimo sve ono što može da nas inspiriše. Meni je to takođe dobra spona između crnogorske tužbalice, moja mama je Crnogorka i ja negdje uvijek napravim tu paralelu u kojoj crnogorsku tužbalicu i lirsku sevdalinku iz Bosne spajam. Čini mi se da se kroz moj rad, kroz Lejliju, jako intezivno moglo osjetiti koliko u stvari ta neka tragičnost može da bude sveprisutna i da može da bude dio svih nas bez obzira na nacionalnost, pripadnost. Negdje mislim da je najveći plus u stvaranju kada ljudi to osjete kao svoje. Zato sam jako sretan i počastvovan da je Lejlija ušla među prvih 10 najslušanijih pjesama na listi World music. To mi daje podstrek i krila da stvaram i da mi ta tuga i tragedija i dalje budu inspiracija. Ja kada pjevam i pišem o ljubavi uvijek je to neka nesretna i neuzvraćena ljubav. To i jeste sevdah za mene.
RSE: Halka kombinuje sevdalinku i džez, ali u tim aranžmanima svedalinka preovlađuje. Nijeste podlegli trendovima nego ste ih čini se dodali baš onoliko koliko treba a pijedestal ipak ostavili sevdahu.
Vrećo: Kada se uhvatite u koštac sa sevdahom prepustite se jer znate da ćete uvijek izgubiti tu bitku.Najbolje je zato to ostaviti da diše sevdahom, a te neke sitne primjese u aranžmanskom dijelu su negdje bile neminovne jer ja sarađujem sa džez muzičarima koji jako puno rade i sa drugima i negdje smo htjeli da stvorimo nešto što će odgovoriti tom world pravcu da bi na neki način mogli da predstavimo taj bend i uopšte tu muziku na nekim svjetskim scenama. Ne znam, možda je to i neka normalna evolucija sevdalinke. Ja iskreno nijesam pristalica da se sevdalinka miješa sa svim i svačim. Svjedoci smo da danas svako želi onaj svoj trenutak pažnje pa kombinuje sa nekim zanimljivijim, atraktivnijim žanrovima samo da bi na taj način privukli pažnju. Međutim, za mene je sevdah prije svega jako dobro ispričana priča i vi morate svaki put biti akter te priče.
RSE: Božo, za Crnu Goru vas veže i djetinjstvo. Ne znam koliko je publika upućena ali vaša majka je porijeklom sa Cetinja. Koliko, što bi rekli u Crnoj Gori ima ujčevine u vama?
Vrećo: Jako,jako puno mi znači to. Ustvari, ja to često naglašavam da me to inspiriše, motiviše, pogotovo status i kult crnogorske žene. One stare crnogorske u crnini, onako stamene, odvažne i hrabre su poseban izvor inspiracije i jako dobra spona sa bosanskim ženama koje su isto tako hrabre, neustrašive i oslonac porodici. Kada pogledam na sve to – ja sam u stvari ta žena koja odgovara i jednoj i drugoj temperamentom i karakterom i vizualno to mi puno znači u stvaranju. Upravo to evociranje, uspomene na moga djeda, na odrastanje na Cetinju, na mamine priče o njenom odrastanju i teškom životu. Ništa nije slučajno i zaista mi je drago što Crna Gora osjeti taj naš zajednički impuls.