Enormna nezaposlenost, privredni pad, rast cijena i pad kupovne moći građana izgleda nisu teme kojima se bave političari u BiH. Utisak je da stvarni problemi, kojima su svakodnevno izloženi bosanskohercegovački građani, ne dolaze do ušiju onih koji bi trebali da ih rješavaju. Znači li to da političari u BiH, iako su najbolje plaćeni u region, ignorišu svoje građane?
Svakodnevni štrajkovi, propale privatizacije i sve lošiji standard građana, po svemu sudeći, nisu problemi kojima se bave političari u Bosni i Hercegovini. Prema poslednjim podacima, u BiH ima više od pola miliona nezaposlenih. Većina onih koji rade zaposleni su u javnom sektoru, te na taj način uzimaju ogromna sredstva iz budžeta, a da pri tome ne stvaraju novu vrijednost.
Da je privredni pad sve teže zaustaviti pokazuje i poslednji izvještaj Centralne banke BiH, u kojem stoji da je od novembra prošle godine do sada blokirano novih 700 bankovnih računa poslovnih subjekata. Broj blokiranih računa sada je veći od 62.000. Kako kaže stručnjak za strateško komuniciranje Adis Hasaković, realni problemi nisu sfera djelovanja političara u BiH.
„Bave se isključivo vlastitim interesima kako će od izbora do izbora napraviti situaciju takvom da njihove fotelje ne dođu u pitanje. Pri tome im izdašno pomažu budžeti, koje mi, obični građani, i kompanije finansiramo. Političke elite ne pokazuju ni interes, ni angažman, ni nikakvu intenciju da se uhvate u koštac sa svim tim problemima - štaviše, oni o tim problemima uopće ne komuniciraju“, kaže Hasaković.
Hasaković ističe da političke elite u Bosni i Hercegovini ne osjećaju odgovornost za trenutno stanje u zemlji:
„Odgovornost je nešto što je izvan okvira njihovog djelovanja i izvan njihove prakse. Odgovornost ih ne zanima. A kada se nešto i desi, obično odgovornost prebacuju na druge“, ocjenjuje on.
Nepostojanje definisanog javnog interesa, ali i nepostojanje građanskog pritiska na političare najveći su razlozi zbog kojih ulazak u politiku ne mora automatski da znači i zastupanje volje građana.
„Ozbiljno ući u reforme znači rizikovati da će pobijediti na sljedećim izborima, jer bolni rezovi koji su potrebni nisu nešto što je ovakvoj publici prihvatljivo - zato što publika nije osposobljena da zna žrtvu i vlastitu ulogu u popravljanju društva . I onda oni idu linijom manjeg otpora. Onda se ulazak u politiku svodi na rješavanje vlastitih egzistencijalnih problema, a ne javnog interesa. Ali u BiH još ne postoji ni opšta saglasnost šta je to javni interes“, ističe profesor političkih nauka Univerziteta u Banjaluci Đorđe Vuković.
Vuković ističe da bosanskohercegovačke političare niko i ne poziva na odgovornost. Stoga ni oni ne osjećaju moralnu obavezu da to sami učine:
„Odsustvo kritičkog rezonovanja javnosti i građanske kompetencije da znaju svoju odgovornost u formiranju, provođenju i sankcionisanju vođenja javne politike. Znajući da nema te kompetencije, elite se drže standarda i šablona, a to je uglavnom ovo iscrpljivanje etničkih tema i mitskih interpretacija političke zbilje“, navodi Vuković.
Manje novca u opticaju
Iako skoro ništa ne čine da to promijene, građani već godinama upozoravaju da političari zastupaju samo svoje interese.
Kako se zaposliti, platiti račune ili kupiti namirnice problemi su koji svakodnevno muče građane BiH. Da bi se to promijenilo potrebno je obezbijediti dobar privredni ambijent, smanjiti namete i riješiti problem unutrašnjeg duga, kaže ekonomista Miloš Todorović, ali dodaje da to u situaciji gdje se vlasti bahato odnose prema privrednicima nije moguće.
„Recimo, vi imate svoju privatnu firmu i isporučujete robu nekoj javnoj instituciji bilo gdje u BiH, npr. nekoj od poreskih uprava, i oni vama ne plaćaju robu, a dužni su to, a od vas traže da im na vrijeme platite poreze. I kada biste vi njima predložili da to međusobno prebijete - dugujemo mi vama hiljadu, dugujete vi nama hiljadu, pa da prebijemo - ne možete to uraditi“, kaže on.
Todorović ističe i da trenutni ekonomski pokazatelji ne bude optimizam:
„Ove godine se predviđa rast kobajagi do dva posto, ali realno je to stagnacija, a to firme i građani vide kao pad jer se vidi manja kupovna moć stanovništva i vidi se da ima manje novca u opticaju.“
Sve dok ne budu suočeni sa sankcijama jer ne rade svoj posao, političari u BiH će moći zamajavati javnost nacionalnim temama i borbom protiv imaginarnog unutrašnjeg neprijatelja. Dok kazni za nerad ne bude radnici će svakodnevno štrajkovati, kopati po kontejnerima u nadi da će pronaći koricu hljeba - i boriti se da do prežive naredni dan.
Svakodnevni štrajkovi, propale privatizacije i sve lošiji standard građana, po svemu sudeći, nisu problemi kojima se bave političari u Bosni i Hercegovini. Prema poslednjim podacima, u BiH ima više od pola miliona nezaposlenih. Većina onih koji rade zaposleni su u javnom sektoru, te na taj način uzimaju ogromna sredstva iz budžeta, a da pri tome ne stvaraju novu vrijednost.
Da je privredni pad sve teže zaustaviti pokazuje i poslednji izvještaj Centralne banke BiH, u kojem stoji da je od novembra prošle godine do sada blokirano novih 700 bankovnih računa poslovnih subjekata. Broj blokiranih računa sada je veći od 62.000. Kako kaže stručnjak za strateško komuniciranje Adis Hasaković, realni problemi nisu sfera djelovanja političara u BiH.
„Bave se isključivo vlastitim interesima kako će od izbora do izbora napraviti situaciju takvom da njihove fotelje ne dođu u pitanje. Pri tome im izdašno pomažu budžeti, koje mi, obični građani, i kompanije finansiramo. Političke elite ne pokazuju ni interes, ni angažman, ni nikakvu intenciju da se uhvate u koštac sa svim tim problemima - štaviše, oni o tim problemima uopće ne komuniciraju“, kaže Hasaković.
Hasaković ističe da političke elite u Bosni i Hercegovini ne osjećaju odgovornost za trenutno stanje u zemlji:
„Odgovornost je nešto što je izvan okvira njihovog djelovanja i izvan njihove prakse. Odgovornost ih ne zanima. A kada se nešto i desi, obično odgovornost prebacuju na druge“, ocjenjuje on.
Nepostojanje definisanog javnog interesa, ali i nepostojanje građanskog pritiska na političare najveći su razlozi zbog kojih ulazak u politiku ne mora automatski da znači i zastupanje volje građana.
„Ozbiljno ući u reforme znači rizikovati da će pobijediti na sljedećim izborima, jer bolni rezovi koji su potrebni nisu nešto što je ovakvoj publici prihvatljivo - zato što publika nije osposobljena da zna žrtvu i vlastitu ulogu u popravljanju društva . I onda oni idu linijom manjeg otpora. Onda se ulazak u politiku svodi na rješavanje vlastitih egzistencijalnih problema, a ne javnog interesa. Ali u BiH još ne postoji ni opšta saglasnost šta je to javni interes“, ističe profesor političkih nauka Univerziteta u Banjaluci Đorđe Vuković.
Vuković ističe da bosanskohercegovačke političare niko i ne poziva na odgovornost. Stoga ni oni ne osjećaju moralnu obavezu da to sami učine:
„Odsustvo kritičkog rezonovanja javnosti i građanske kompetencije da znaju svoju odgovornost u formiranju, provođenju i sankcionisanju vođenja javne politike. Znajući da nema te kompetencije, elite se drže standarda i šablona, a to je uglavnom ovo iscrpljivanje etničkih tema i mitskih interpretacija političke zbilje“, navodi Vuković.
Manje novca u opticaju
Iako skoro ništa ne čine da to promijene, građani već godinama upozoravaju da političari zastupaju samo svoje interese.
Kako se zaposliti, platiti račune ili kupiti namirnice problemi su koji svakodnevno muče građane BiH. Da bi se to promijenilo potrebno je obezbijediti dobar privredni ambijent, smanjiti namete i riješiti problem unutrašnjeg duga, kaže ekonomista Miloš Todorović, ali dodaje da to u situaciji gdje se vlasti bahato odnose prema privrednicima nije moguće.
„Recimo, vi imate svoju privatnu firmu i isporučujete robu nekoj javnoj instituciji bilo gdje u BiH, npr. nekoj od poreskih uprava, i oni vama ne plaćaju robu, a dužni su to, a od vas traže da im na vrijeme platite poreze. I kada biste vi njima predložili da to međusobno prebijete - dugujemo mi vama hiljadu, dugujete vi nama hiljadu, pa da prebijemo - ne možete to uraditi“, kaže on.
Todorović ističe i da trenutni ekonomski pokazatelji ne bude optimizam:
„Ove godine se predviđa rast kobajagi do dva posto, ali realno je to stagnacija, a to firme i građani vide kao pad jer se vidi manja kupovna moć stanovništva i vidi se da ima manje novca u opticaju.“
Sve dok ne budu suočeni sa sankcijama jer ne rade svoj posao, političari u BiH će moći zamajavati javnost nacionalnim temama i borbom protiv imaginarnog unutrašnjeg neprijatelja. Dok kazni za nerad ne bude radnici će svakodnevno štrajkovati, kopati po kontejnerima u nadi da će pronaći koricu hljeba - i boriti se da do prežive naredni dan.