Većina građana Bosne i Hercegovine podupire pomirenje i izgradnju povjerenja, istodobno ocijenivši kako nacionalni i vjerski identitet nisu zapreka tom procesu, a najvažniju ulogu u tome morao bi imati obrazovni sistem - pokazali su rezultati najnovijeg istraživanja objavljenog u Sarajevu. Istraživanje je protekle dvije godine provodila skupina profesora i nezavisnih istraživača sa područja bivše Jugoslavije, te Univerziteta u Edinburgu, na uzorku od oko 2.600 ispitanika iz 13 gradova BiH. Svrha je bila identificirati odnos prema procesu pomirenja, važnosti vjerskog i nacionalnog identiteta, te prema ulozi koju u tome mogu imati vladajuće strukture.
Proces pomirenja koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH važan je za preko 80 % ispitanika iz 13 gradova i opština u BiH. Znanstveno istraživanje, koje su proveli domaći stručnjaci sa Univerzitetom iz Edinburga, dobar je pokazatelj da većina stanovništva u BiH shvaća potrebu za pomirenjem veoma ozbiljno. Jedan od autora studije, Muhamed Jusić iz sarajevskog centra za napredne studije ističe:
„Bitno je poslati poruku da većina građana BiH ima povjerenje i zalaže se za izgradnju povjerenja, da je ta slika u čitavoj BiH ista, da su veće razlike među ljudima po osnovu da li su manjina u nekoj sredini nego između nacionalnih pripadnosti. Manjina u Federaciji ili u RS isto osjeća, isto misli, isto doživljava, bez obzira na nacionalnu pripadnost. To su pokazatelji koji kreiraju jednu drugačiju sliku od one koje do sada imamo.“
Nacionalni i religijski identitet nije viđen kao prepreka promjenama. Preko 44 posto ispitanika je navelo da osjećaj nacionalnog identiteta njima nije važan, a veoma mali da on oblikuje odluke u njihovim privatnim životima. Iako je ekonomski napredak trenutno važniji od društvenih ili političkih promjena, većina se slaže da je proces pomirenja na nivou cijele BiH neophodan, ali kroz su projekte fokusirane na budućnosti, prije nego na istraživanjima uzroka rata ili pak na gradnji spomen-obilježja na mjestima ratnih zločina.
„Mi smo došli do toga da građani imaju više povjerenja i podrške za kulturne, društvene i obrazovne programe. Mi možemo tumačiti da su izgubili povjerenje u pravosuđe i u političke procese, da su izgubili povjerenje i u međunarodne faktore. Ljudi više vjeruju da građani kao takvi trebaju sudjelovati u procesu pomirenja i izgradnje povjerenja, ali ne način da se sad uspostavlja ko je kriv, pa da se dodijeli nekome kazna, pa kad odsluži da ćemo inda imati pomirenje i povjerenje. Često se u javnosti uvjetuje: može, ali neka oni prvo naprave to i to, nek se osude zločinci, nek se oni ispričaju, pa ćemo onda imati povjerenje. Građani imaju uglavnom interes, mi iščitavamo tako, da za svoju djecu barem ostave perspektivu da se oni nauče, ili da možda imaju ili dožive neka iskustva koja su stariji imali, a danas ih ne mogu prepoznati“, navodi Marko Antonio Brkić, koautor studije sa Univerziteta Hercegovina.
Očekivanja od škola
Kao potencijalni sudionici u procesu pomirenja najbolje rangirani su nastavnici i osobe koje predstavljaju sve i nijednu nacionalnu skupinu. Zanimljivo je i da su penzioneri, ratni veterani, žene i radnici koji imaju siguran stalni posao najjače podržali aktivnosti pomirenja, dok su najmanje pozitivni upravo studenti i mladi ljudi. Jusić dodaje:
„Nije slučajno da toliko ljudi očekuje od škole da nešto promijeni. Mladi su na neki način indiferentni prema čitavom procesu pomirenja, imaju nekad malo i rigoroznije stavove prema pitanjima suočavanja sa prošlošću i svega što se dešavalo. To su sve djeca koja, po godinama, nisu doživjela rat - oni su o ratu i o čitavom ovom procesu od nekoga naučili. Možda baš od nas koji kreiramo takvu sliku koja je iskrivljena u odnosu na relanost na terenu.“
Nije bilo grada u kome je ispitana populacija dominantno iskazala nekompromisno mišljenje, premda je u, primjerice, u Bjeljini značajno više neutralnijih odgovora. Važnost dolaska do dogovora oko povijesnih činjenica u vezi sa genocidnim programom 1990-ih ocijenjen je vrlo visoko i u Banjoj Luci i Srebrenici, dok je neobično visoka razina podrške za lokalni proces pomirenja u Mostaru, Stocu i Sarajevu.
„Ne dogodi se baš uvijek da je u većim i uglavnom miješanim sredinama uvijek data veća podrška - Sarajevo, Mostar, Banja Luka, nego možda u manjim ili naglašenijim jednonacionalnim sredinama, kao što su Bihać, Livno, Srebrenica, Teslić ili Trebinje“, kaže Marko Antonio Brkić.
Naši sagovornici zaključuju da je jedan od problema koji koči pozitivne procese nedostatak kvalitetne javne polemike, što lako oduzme energiju javnom kritičkom otporu prema politikama podjele:
„Nažalost, naš medijski prostor je zagađen, zatvoren. Polemika se uglavnom ne kreira iz akademskih krugova. I meni je žao što ljudi koji trebaju preuzeti odgovornost kao elite i lideri, prepuštaju prostor – ja smatram da je to moralni zločin - onima koji zagađuju sredinu. Kad smo mi čuli u našoj javnoj polemici konstruktivnu debatu, da se konstruktivan način rješavaju procesi. A vjerujte, na terenu, brojni ljudi svjedoče, suživot je ovo što smo mi u istraživanju prepoznali kao mogućnost izgradnje pomirenja i uspostave povjerenja one manjine koja se aktivno trudi, ali, nažalost, nema dovoljno podrške ni od institucija, ni od pojedinaca koji bi trebali staviti naglasak na takve procese.“
Proces pomirenja koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH važan je za preko 80 % ispitanika iz 13 gradova i opština u BiH. Znanstveno istraživanje, koje su proveli domaći stručnjaci sa Univerzitetom iz Edinburga, dobar je pokazatelj da većina stanovništva u BiH shvaća potrebu za pomirenjem veoma ozbiljno. Jedan od autora studije, Muhamed Jusić iz sarajevskog centra za napredne studije ističe:
„Bitno je poslati poruku da većina građana BiH ima povjerenje i zalaže se za izgradnju povjerenja, da je ta slika u čitavoj BiH ista, da su veće razlike među ljudima po osnovu da li su manjina u nekoj sredini nego između nacionalnih pripadnosti. Manjina u Federaciji ili u RS isto osjeća, isto misli, isto doživljava, bez obzira na nacionalnu pripadnost. To su pokazatelji koji kreiraju jednu drugačiju sliku od one koje do sada imamo.“
Nacionalni i religijski identitet nije viđen kao prepreka promjenama. Preko 44 posto ispitanika je navelo da osjećaj nacionalnog identiteta njima nije važan, a veoma mali da on oblikuje odluke u njihovim privatnim životima. Iako je ekonomski napredak trenutno važniji od društvenih ili političkih promjena, većina se slaže da je proces pomirenja na nivou cijele BiH neophodan, ali kroz su projekte fokusirane na budućnosti, prije nego na istraživanjima uzroka rata ili pak na gradnji spomen-obilježja na mjestima ratnih zločina.
„Mi smo došli do toga da građani imaju više povjerenja i podrške za kulturne, društvene i obrazovne programe. Mi možemo tumačiti da su izgubili povjerenje u pravosuđe i u političke procese, da su izgubili povjerenje i u međunarodne faktore. Ljudi više vjeruju da građani kao takvi trebaju sudjelovati u procesu pomirenja i izgradnje povjerenja, ali ne način da se sad uspostavlja ko je kriv, pa da se dodijeli nekome kazna, pa kad odsluži da ćemo inda imati pomirenje i povjerenje. Često se u javnosti uvjetuje: može, ali neka oni prvo naprave to i to, nek se osude zločinci, nek se oni ispričaju, pa ćemo onda imati povjerenje. Građani imaju uglavnom interes, mi iščitavamo tako, da za svoju djecu barem ostave perspektivu da se oni nauče, ili da možda imaju ili dožive neka iskustva koja su stariji imali, a danas ih ne mogu prepoznati“, navodi Marko Antonio Brkić, koautor studije sa Univerziteta Hercegovina.
Očekivanja od škola
Kao potencijalni sudionici u procesu pomirenja najbolje rangirani su nastavnici i osobe koje predstavljaju sve i nijednu nacionalnu skupinu. Zanimljivo je i da su penzioneri, ratni veterani, žene i radnici koji imaju siguran stalni posao najjače podržali aktivnosti pomirenja, dok su najmanje pozitivni upravo studenti i mladi ljudi. Jusić dodaje:
„Nije slučajno da toliko ljudi očekuje od škole da nešto promijeni. Mladi su na neki način indiferentni prema čitavom procesu pomirenja, imaju nekad malo i rigoroznije stavove prema pitanjima suočavanja sa prošlošću i svega što se dešavalo. To su sve djeca koja, po godinama, nisu doživjela rat - oni su o ratu i o čitavom ovom procesu od nekoga naučili. Možda baš od nas koji kreiramo takvu sliku koja je iskrivljena u odnosu na relanost na terenu.“
Nije bilo grada u kome je ispitana populacija dominantno iskazala nekompromisno mišljenje, premda je u, primjerice, u Bjeljini značajno više neutralnijih odgovora. Važnost dolaska do dogovora oko povijesnih činjenica u vezi sa genocidnim programom 1990-ih ocijenjen je vrlo visoko i u Banjoj Luci i Srebrenici, dok je neobično visoka razina podrške za lokalni proces pomirenja u Mostaru, Stocu i Sarajevu.
„Ne dogodi se baš uvijek da je u većim i uglavnom miješanim sredinama uvijek data veća podrška - Sarajevo, Mostar, Banja Luka, nego možda u manjim ili naglašenijim jednonacionalnim sredinama, kao što su Bihać, Livno, Srebrenica, Teslić ili Trebinje“, kaže Marko Antonio Brkić.
Naši sagovornici zaključuju da je jedan od problema koji koči pozitivne procese nedostatak kvalitetne javne polemike, što lako oduzme energiju javnom kritičkom otporu prema politikama podjele:
„Nažalost, naš medijski prostor je zagađen, zatvoren. Polemika se uglavnom ne kreira iz akademskih krugova. I meni je žao što ljudi koji trebaju preuzeti odgovornost kao elite i lideri, prepuštaju prostor – ja smatram da je to moralni zločin - onima koji zagađuju sredinu. Kad smo mi čuli u našoj javnoj polemici konstruktivnu debatu, da se konstruktivan način rješavaju procesi. A vjerujte, na terenu, brojni ljudi svjedoče, suživot je ovo što smo mi u istraživanju prepoznali kao mogućnost izgradnje pomirenja i uspostave povjerenja one manjine koja se aktivno trudi, ali, nažalost, nema dovoljno podrške ni od institucija, ni od pojedinaca koji bi trebali staviti naglasak na takve procese.“