Na ovom je mjestu, prije samo koju nedjelju, već bilo riječi o tome kako se više od godinu dana prije još jednih „demokratskih izbora“ izjavama etničke isključivosti „napumpavaju“ reference najdosljednijeg – ili najtvrdokornijeg – zastupnika nacionalnih interesa. Povodi za razmišljanje na tu temu množe se iz dana u dan, kao sasvim pouzdan znak da ulazimo u još jedan ciklus u kojem se umjesto u idejama koje bi vodile boljem životu i napretku ka evropskoj budućnosti, aspiranti na povjerenje „konstitutivnih naroda“ nadmeću u širenju strahova i paranoje, ničim potkrijepljenih etnonacionalističkih obećanja i fantazija, sve do provociranja ili predskazivanja oružanih sukoba.
Pod sjenkom te dnevne proizvodnje napetosti gotovo je izvjesno da će period između izbora 2010. i 2014. godine biti zapamćen kao period kontinuiteta spiskanih godina – i tako već više od dvije decenije – nego period bilo kakvih značajnijih promjena.
Posebno je taj kontinuitet očit u bilansima pobjedničkih partija i ličnosti u posljednje dvije izborne runde, 2006. i 2010. godine: 2006. su birači u bošnjačkom i srpskom izbornom korpusu nasjeli na ničim potkrijepljena obećanja „stopostotne BiH“ ili „otcjepljenja“ Republike Srpske – za koja ni jedni ni drugi nisu imali nijednog značajnijeg domaćeg ili međunarodnog partnera, nikakvu perspektivu priznanja u svijetu i baš nikakve izglede na uspjeh – a rezultat tog trijumfa nepomirljivih projekata bio je potpuna obustava do tada bar obećavajućih, korak-po-korak, promjena koje su vodile većoj funkcionalnosti države.
U izborima 2010.godine u bošnjačkom dijelu izbornog tijela prevagnula je težnja za promjenama u kojoj se nekako najviše vjerovalo SDP-u ali je i ta partija vrlo brzo potrošila početni entuzijazam – ili bar pozitivna očekivanja – u javnosti: sklapajući neprirodne koalicije, najprije s partijom odavno iznevjerenih obećanja a zatim s partijom iza koje ne stoji ništa osim obećanja, SDP je nastavio predsjedavati institucijama od kojih nijedna nije završila nijedan bitan posao za povratak Bosne i Hercegovine na euroatlantski put.
Pred tom slikom države koja opstaje na dejtonskim aparatima za vještačko disanje, bez ikakve ni domaće ni međunarodne saglasnosti bilo oko njene „stopostotnosti“ ili njene konačne podjele, djeluje gotovo nestvarno i potpuno vanvremeno da se njeni vodeći političari bez i najmanje stida zbog odsustva napretka – ili čak zbog nazadovanja u njihovom mandatu – iscrpljuju u nadmetanju u vrućim patriotskim parolama, prijetnjama otcjepljenjem i upozorenjima na posljedice (ne)mogućeg otcjepljenja, manevrima oko toga ko će biti u delegaciji na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, čak i svađom oko pozajmljivanja vojne opreme za snimanje filma a da ne čine ni najmanji napor da ispune ijednu od međunarodnih obaveza na koje ih podsjećaju partneri iz Evrope i svijeta od kojih su neki od najuticajnijih zaključili kako u Bosni i Hercegovini i nemaju partnera za ozbiljan razgovor.
Karakterističan primjer bavljenja svačim osim vlastitim poslom je to da prvi čovjek Republike Srpske, u vrijeme narastanja socijalnih napetosti i zahtjeva, nudi novi povod za svađe na bosanskohercegovačkoj podijeljenoj javnoj sceni u vidu tvrdnje koja postaje naslov u lokalnim novinama: Srpska neće prihvatiti „bosanski“ jezik, jer on nije istorijski postojao. Iako čovjek nema nikakve lingvističke ili druge naučne reference niti ustavne ili državne nadležnosti da odlučuje o postojanju ili nazivu bilo kojeg jezika, njegova izjava uspijeva da proizvede frustracije na koje i računa lansirajući priče o Bosni kao „nemogućoj“ i „vražijoj“ državi, o „osamostaljenju“ njegovog entiteta i „nepostojanju bosanskog jezika“.
Njegov izlet u osporavanje tog jezika otkriva za svaku ozbiljnu raspravu diskvalificirajuću kombinaciju intelekualne lijenosti, ignorancije za činjenice i bahatosti u izvođenju sudova bez pokrića. Već i površan pogled na lako dostupne istorijske izvore pokazao bi kako još Konstantin Filozof krajem 14. i početkom 15. stoljeća spominje bosanski jezik; da se on spominje i u notarskim knjigama grada Kotora u 15. vijeku i da su ga bosanskim zvali i mnogi pisci u svim kasnijim stoljećima tako da politički motivisana tvrdnja o „neistorijskom“ karakteru bosanskog jezika nema baš nikakvu upotrebnu vrijednost.
Ali, ona nameće i razmišljanje o tome s koje se to „istorijske“ platforme Dodik upušta u poricanje bosanskog jezika: entitet koji po njemu „neće prihvatiti“ jezik koji „nije istorijski postojao“ ni sam nije baš neka drevna istorijska činjenica, nije čak dobacio ni do punoljetstva – jer je uspostavljen u Dejtonu prije nepunih 18 godina – i još se vode autoritativne rasprave i sudski procesi o istorijskim okolnostima njegovog nastanka.
Pod sjenkom te dnevne proizvodnje napetosti gotovo je izvjesno da će period između izbora 2010. i 2014. godine biti zapamćen kao period kontinuiteta spiskanih godina – i tako već više od dvije decenije – nego period bilo kakvih značajnijih promjena.
Posebno je taj kontinuitet očit u bilansima pobjedničkih partija i ličnosti u posljednje dvije izborne runde, 2006. i 2010. godine: 2006. su birači u bošnjačkom i srpskom izbornom korpusu nasjeli na ničim potkrijepljena obećanja „stopostotne BiH“ ili „otcjepljenja“ Republike Srpske – za koja ni jedni ni drugi nisu imali nijednog značajnijeg domaćeg ili međunarodnog partnera, nikakvu perspektivu priznanja u svijetu i baš nikakve izglede na uspjeh – a rezultat tog trijumfa nepomirljivih projekata bio je potpuna obustava do tada bar obećavajućih, korak-po-korak, promjena koje su vodile većoj funkcionalnosti države.
U izborima 2010.godine u bošnjačkom dijelu izbornog tijela prevagnula je težnja za promjenama u kojoj se nekako najviše vjerovalo SDP-u ali je i ta partija vrlo brzo potrošila početni entuzijazam – ili bar pozitivna očekivanja – u javnosti: sklapajući neprirodne koalicije, najprije s partijom odavno iznevjerenih obećanja a zatim s partijom iza koje ne stoji ništa osim obećanja, SDP je nastavio predsjedavati institucijama od kojih nijedna nije završila nijedan bitan posao za povratak Bosne i Hercegovine na euroatlantski put.
Granica između Hrvatske i BiH
Hrvatska je za to vrijeme postala punopravna članica i NATO-a i Evropske Unije, a Srbija i Crna Gora su na tom putu pretekle Bosnu i Hercegovinu koja dosljedno stoji u mjestu.Pred tom slikom države koja opstaje na dejtonskim aparatima za vještačko disanje, bez ikakve ni domaće ni međunarodne saglasnosti bilo oko njene „stopostotnosti“ ili njene konačne podjele, djeluje gotovo nestvarno i potpuno vanvremeno da se njeni vodeći političari bez i najmanje stida zbog odsustva napretka – ili čak zbog nazadovanja u njihovom mandatu – iscrpljuju u nadmetanju u vrućim patriotskim parolama, prijetnjama otcjepljenjem i upozorenjima na posljedice (ne)mogućeg otcjepljenja, manevrima oko toga ko će biti u delegaciji na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, čak i svađom oko pozajmljivanja vojne opreme za snimanje filma a da ne čine ni najmanji napor da ispune ijednu od međunarodnih obaveza na koje ih podsjećaju partneri iz Evrope i svijeta od kojih su neki od najuticajnijih zaključili kako u Bosni i Hercegovini i nemaju partnera za ozbiljan razgovor.
Karakterističan primjer bavljenja svačim osim vlastitim poslom je to da prvi čovjek Republike Srpske, u vrijeme narastanja socijalnih napetosti i zahtjeva, nudi novi povod za svađe na bosanskohercegovačkoj podijeljenoj javnoj sceni u vidu tvrdnje koja postaje naslov u lokalnim novinama: Srpska neće prihvatiti „bosanski“ jezik, jer on nije istorijski postojao. Iako čovjek nema nikakve lingvističke ili druge naučne reference niti ustavne ili državne nadležnosti da odlučuje o postojanju ili nazivu bilo kojeg jezika, njegova izjava uspijeva da proizvede frustracije na koje i računa lansirajući priče o Bosni kao „nemogućoj“ i „vražijoj“ državi, o „osamostaljenju“ njegovog entiteta i „nepostojanju bosanskog jezika“.
Njegov izlet u osporavanje tog jezika otkriva za svaku ozbiljnu raspravu diskvalificirajuću kombinaciju intelekualne lijenosti, ignorancije za činjenice i bahatosti u izvođenju sudova bez pokrića. Već i površan pogled na lako dostupne istorijske izvore pokazao bi kako još Konstantin Filozof krajem 14. i početkom 15. stoljeća spominje bosanski jezik; da se on spominje i u notarskim knjigama grada Kotora u 15. vijeku i da su ga bosanskim zvali i mnogi pisci u svim kasnijim stoljećima tako da politički motivisana tvrdnja o „neistorijskom“ karakteru bosanskog jezika nema baš nikakvu upotrebnu vrijednost.
Ali, ona nameće i razmišljanje o tome s koje se to „istorijske“ platforme Dodik upušta u poricanje bosanskog jezika: entitet koji po njemu „neće prihvatiti“ jezik koji „nije istorijski postojao“ ni sam nije baš neka drevna istorijska činjenica, nije čak dobacio ni do punoljetstva – jer je uspostavljen u Dejtonu prije nepunih 18 godina – i još se vode autoritativne rasprave i sudski procesi o istorijskim okolnostima njegovog nastanka.