Prošle nedjelje sam se uzdržao od pridruživanja novinskim komentatorima, bivšim i sadašnjim diplomatima, bosanskohercegovačkim i međunarodnim učesnicima u "projektu mirne Bosne" koji ritualno - svake godine uz godišnjicu postizanja dejtonskog mirovnog sporazuma - za okruglim i ćoškastim stolovima u zemlji i svijetu ponovo otvaraju istu temu: treba li nam neka vrsta "Dejtona 2" na kojem bi se ispravile ustavne krive Drine sporazuma koji je zaustavio troipogodišnje ubijanje u Bosni i Hercegovini?
U samoj Bosni i Hercegovini o tome postoje bar tri nepomirljiva mišljenja od kojih nijedno, iz obzira prema međunarodnim sponzorima Dejtona, ne poziva otvoreno na ukidanje tog sporazuma ali svako od njih - čak i kad insistira na bukvalnom pridržavanju tog akta- onemogućava uspostavu međunarodno poželjne "funkcionalne države" što opet čini i sam sporazum bespredmetnim.
Većinsko bošnjačko političko mišljenje, uz formalnu zahvalnost međunarodnoj zajednici i posebno Sjedinjenim Državama za obustavljanje ubijanja, insistira na ustavnoj reformi koja bi državnim institucijama dala više ovlašćenja a tamo gdje nema diplomatskih obzira i gdje se govori po principu "što na umu to na drumu" Dejton se doživljava kao "ludačka košulja" i "nametnuti sporazum" koji je "nagradio agresiju i genocid".
Iz perspektive vladajuće ideologije u Republici Srpskoj, oličene u njenom predsjedniku, insistira se na doslovnom poštovanju "Dejtona kako je napisan", što ne samo da ne otvara vrata bilo kakvim reinterpretacijama u kojima bi jačale državni institucije nego se zahtijeva i vraćanje entitetima i onih nadležnosti koje su u postdejtonskim godinama prenošene na nivo države.
Dva HDZ-a, koja uživaju izbornu podršku najvećeg dijela bosanskohercegovačkih Hrvata, između te dvije opcije - jačanja državnih nadležnosti ili jačanja entiteta i marginalizacije države gotovo do njene besmislenosti - biraju treću koja bi značila dovođenje dejtonske logike etnički ustrojene države "tri konstitutivna naroda" do logičnog finala u vidu uspostave i trećeg entiteta i praktičnu konfederalizaciju Bosne i Hercegovine do njene konačne podjele.
Ritualno godišnje sumiranje "naučenih lekcija" šesnaest godina nakon Dejtona moglo bi se najkraće okarakterisati kao loša vijest za zagovornike bilo koje od gore navedenih opcija: neće biti ni centralizacije ni raspada bosanske države, ni "Dejtona 2" ni trećeg entiteta, ni Bošnjakistana ni međunarodnog nametanja nekog drugačijeg uređenja.
Sjedinjene Države, kao glavni posrednik u postizanju Dejtonskog sporazuma, na pitanje o "Dejtonu 2" - sa najzvaničnijeg nivoa - nezvanično odgovaraju: "Jedini put do Dejtona 2 je približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u. Država će se reformisati u ispunjavanju uslova za eurointegracije".
U Vašingtonu naravno savršeno dobro znaju da za razliku od svih zemalja bivšeg sovjetskog bloka, koje su entuzijastično prigrlile ideju pripadanja evropskoj porodici naroda i utrkivale se u ispunjavanju uslova za prijem, ideja "europeizacije" nije pomakla balkanske nacionaliste ni pedalj dalje od rovova iz devedesetih, ali vjeruju kako će njeno vrijeme neumitno doći: s očekivanim skorim pridruživanjem Hrvatske Evropskoj Uniji građani Bosne i Hercegovine - naravno i Srbije i drugih zemalja bivše Jugoslavije - postajaće svjesniji kako je sa svim svojim izazovima i nesavršenostima Evropa ipak "jedini šou u gradu" i kako i oni imaju pravo na makar i zakasnjeli udio u evropskom projektu.
Koliko god je međunarodna poruka u posljednjih 5-6 godina bosanskim akterima postdejtonskog procesa ("podržaćemo svako rješenje o kojem se vi dogovorite") ostavila prostor za jačanje opstrukcionizma, ne treba ni ubuduće očekivati da će bilo ko u svijetu diktirati i nametati rješenja.
Po logici - koja nije baš odlika prevlađujuće balkanske politike - to bi trebalo da oslabi privlačnost i uticaj zagovornika i maksimalističkih i minimalističkih opcija: nema jednostavno potrebe da oni "brane" ni državu ni entiteta jer ih niko u svijetu ne dovodi u pitanje.
Možda je to onda teren na kojem bi nekakve izglede imalo fokusiranje na "pet politika" što ih je povodom godišnjice Dejtona u Vašingtonu promovisao lider bosanskohercegovačkog SDP-a ilustrujući te politike i jednim konkretnim projektom: "Bićemo država kad napravimo puteve kojima će se od Sarajeva do Banjaluke stizati za sat i po a do Mostara za jedan sat".
To jeste dobar put praktične integracije ali opet jedino kad se o tome postigne bosanskohercegovačka saglasnost. Pokušaji da se impresioniraju, i pogotovu aktivno angažuju, strani faktori do sada nisu baš davali rezultata.
U samoj Bosni i Hercegovini o tome postoje bar tri nepomirljiva mišljenja od kojih nijedno, iz obzira prema međunarodnim sponzorima Dejtona, ne poziva otvoreno na ukidanje tog sporazuma ali svako od njih - čak i kad insistira na bukvalnom pridržavanju tog akta- onemogućava uspostavu međunarodno poželjne "funkcionalne države" što opet čini i sam sporazum bespredmetnim.
Većinsko bošnjačko političko mišljenje, uz formalnu zahvalnost međunarodnoj zajednici i posebno Sjedinjenim Državama za obustavljanje ubijanja, insistira na ustavnoj reformi koja bi državnim institucijama dala više ovlašćenja a tamo gdje nema diplomatskih obzira i gdje se govori po principu "što na umu to na drumu" Dejton se doživljava kao "ludačka košulja" i "nametnuti sporazum" koji je "nagradio agresiju i genocid".
Iz perspektive vladajuće ideologije u Republici Srpskoj, oličene u njenom predsjedniku, insistira se na doslovnom poštovanju "Dejtona kako je napisan", što ne samo da ne otvara vrata bilo kakvim reinterpretacijama u kojima bi jačale državni institucije nego se zahtijeva i vraćanje entitetima i onih nadležnosti koje su u postdejtonskim godinama prenošene na nivo države.
Dva HDZ-a, koja uživaju izbornu podršku najvećeg dijela bosanskohercegovačkih Hrvata, između te dvije opcije - jačanja državnih nadležnosti ili jačanja entiteta i marginalizacije države gotovo do njene besmislenosti - biraju treću koja bi značila dovođenje dejtonske logike etnički ustrojene države "tri konstitutivna naroda" do logičnog finala u vidu uspostave i trećeg entiteta i praktičnu konfederalizaciju Bosne i Hercegovine do njene konačne podjele.
Milorad Dodik sa predsjednicima dva bh. HDZ-a, Draganom Čovićem i Božom Ljubićem
To može biti i pojednostavljivanje "stanja na terenu" jer na svakoj strani ima i umjerenijih ali i radikalnijih struja u rasponu od srpskog i hrvatskog osporavanja bilo kakve perspektive bosanske države i očekivanja da će uporno onemogućavanje njenog funkcionisanja kad-tad voditi njenom raspadu i mirnom ostvarivanju ratnih velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva do bošnjačkog ništa manje ekstremnog insistiranje na "svojoj vjeri u svojoj zemlji" u nekoj vrsti "Bošnjakistana".Ritualno godišnje sumiranje "naučenih lekcija" šesnaest godina nakon Dejtona moglo bi se najkraće okarakterisati kao loša vijest za zagovornike bilo koje od gore navedenih opcija: neće biti ni centralizacije ni raspada bosanske države, ni "Dejtona 2" ni trećeg entiteta, ni Bošnjakistana ni međunarodnog nametanja nekog drugačijeg uređenja.
Sjedinjene Države, kao glavni posrednik u postizanju Dejtonskog sporazuma, na pitanje o "Dejtonu 2" - sa najzvaničnijeg nivoa - nezvanično odgovaraju: "Jedini put do Dejtona 2 je približavanje Evropskoj Uniji i NATO-u. Država će se reformisati u ispunjavanju uslova za eurointegracije".
U Vašingtonu naravno savršeno dobro znaju da za razliku od svih zemalja bivšeg sovjetskog bloka, koje su entuzijastično prigrlile ideju pripadanja evropskoj porodici naroda i utrkivale se u ispunjavanju uslova za prijem, ideja "europeizacije" nije pomakla balkanske nacionaliste ni pedalj dalje od rovova iz devedesetih, ali vjeruju kako će njeno vrijeme neumitno doći: s očekivanim skorim pridruživanjem Hrvatske Evropskoj Uniji građani Bosne i Hercegovine - naravno i Srbije i drugih zemalja bivše Jugoslavije - postajaće svjesniji kako je sa svim svojim izazovima i nesavršenostima Evropa ipak "jedini šou u gradu" i kako i oni imaju pravo na makar i zakasnjeli udio u evropskom projektu.
Nezadovoljstvo nesposobnom političkom elitom: Posteri kojima su izljepljeni gradovi u BiH
Sadašnja, najzad potpuno usaglašena američka i evropska politika, u kojoj se ne vidi i ne traži nikakva alternativa evropskoj budućnosti zapadnobalkanskih država - odnosno njihovoj punoj integraciji u Evropsku Uniju i NATO - ostavlja i najtvrđim zagovornicima "trećih rješenja" prilično sužen izbor: ili ćete raditi na projektu prihvatljivom za sve ili ćete biti međunarodno marginalizirani i čak sankcionirani, na primjer ograničavanjem putovanja i novčanih transakcija.Koliko god je međunarodna poruka u posljednjih 5-6 godina bosanskim akterima postdejtonskog procesa ("podržaćemo svako rješenje o kojem se vi dogovorite") ostavila prostor za jačanje opstrukcionizma, ne treba ni ubuduće očekivati da će bilo ko u svijetu diktirati i nametati rješenja.
Po logici - koja nije baš odlika prevlađujuće balkanske politike - to bi trebalo da oslabi privlačnost i uticaj zagovornika i maksimalističkih i minimalističkih opcija: nema jednostavno potrebe da oni "brane" ni državu ni entiteta jer ih niko u svijetu ne dovodi u pitanje.
Možda je to onda teren na kojem bi nekakve izglede imalo fokusiranje na "pet politika" što ih je povodom godišnjice Dejtona u Vašingtonu promovisao lider bosanskohercegovačkog SDP-a ilustrujući te politike i jednim konkretnim projektom: "Bićemo država kad napravimo puteve kojima će se od Sarajeva do Banjaluke stizati za sat i po a do Mostara za jedan sat".
To jeste dobar put praktične integracije ali opet jedino kad se o tome postigne bosanskohercegovačka saglasnost. Pokušaji da se impresioniraju, i pogotovu aktivno angažuju, strani faktori do sada nisu baš davali rezultata.