Ulični protesti u srijedu u Sarajevu, s desetinama povrijeđenih i među demonstrantima i među policajcima koji su obezbjeđivali zgradu federalne vlade, pokazali su - pored ostalog - koliko je pogrešna i potencijalno čak i opasna jedna od opšteprihvaćenih pretpostavki bosanskohercegovačke aktuelne politike: to, naime, da izborna godina nije pogodno vrijeme za promjene i da se teška pitanja mogu ostaviti do "iza oktobra". Onaj ko u sarajevskim uličnim neredima vidi samo bijes boračke populacije i njeno insistiranje da, ako treba i nasiljem, sačuva socijalne povlastice bavi se samo površnim manifestacijama dublje i složenije krize.
Boračka primanja nisu, naime, dovedena u pitanje samo zato što to zahtijeva Međunarodni monetarni fond kao uslov za odobravanje novih isplata Bosni i Hercegovini već, prije svega, zato što vladajuće političke partije već godinama - zaokupljene paralizirajućim projektima "ukidanja" ili "očuvanja" dejtonskih entiteta za koje nemaju ni domaće saglasnosti ni međunarodnih partnera - odbijaju da pristupe pospremanju u kući teturajući od jedne do druge krize i pozajmice.
Bošnjačka politika, recimo, godinama se iscrpljuje na dokazivanju genocidnog porijekla današnje Republike Srpske, pozivanju na ukidanje tog entiteta i javnom pozivanju susjeda na izvinjenja i pokajanja, što joj obezbjeđuje legitimaciju zastupnika "svog naroda i svoje zemlje" i održavanje politički profitabilnih napetosti u bližem i daljem okruženju, a ni prstom nije mrdnula da promijeni ono što jeste u njenom domašaju i opisu poslova.
Evo, recimo, primjer Sarajeva: gdje god da stanete ili sjednete u gradu - na ulici, u kakvoj ustanovi, na balkonu ili ljetnoj bašti - nad vama će suvereno da ne može suverenije bdjeti ni manje ni više nego pet nivoa vlasti: opštinska, gradska, kantonalna, federalna i državna. Bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak ilustruje tu nefunkcionalnu i preskupu ustavnu hobotnicu svekazujućim brojkama: dva entiteta za tri konstitutivna naroda, pet predsjednika, četiri potpredsjednika, 13 premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenata koji svi zajedno opslužuju ukupno manje od četiri miliona stanovnika.
Pripadati tom krugu privilegovanih a tvrditi kako, eto, MMF zahtijeva smanjivanje boračkih primanja pokušaj je da se još jedna kriza preživi presijecanjem tamo gdje je najtanje a da se i ne spomene da je državna uprava na čije se održavanje troši i do 40 odsto budžeta preskupa, rasipna i neodrživa.
Ovonedjeljni neredi, iako su na žalost rezultirali i desetinama povrijeđenih i materijalnim štetama, pokazali su nosicima političke odgovornosti - a ne isključivo vlasti i privilegija - da su već potrošili i vrijeme i strpljenje javnosti i da se nekadašnji Vajtin hit "Budi dobra do oktobra", dakle - ne talasaj, a "poslije ćemo lako", ne odnosi na vlast: moraće nešto i da rade i ovih šest mjeseci koje su tako lijepo zamišljali kao vrijeme predizbornog licitiranja patriotizmom.
U ovoj sadašnjoj krizi dospijevaju za naplatu i predizborne prevare od prije četiri godine, kad je - radi kupovine socijalnog mira i naklonosti važnog dijela biračkog tijela - vlast povećala primanja boraca i porodica poginulih i ranjenih uprkos upozorenjima MMF-a i Svjetske banke da su to plaćanja bez pokrića.
A sve to, socijalna ugroženost-masovna nezaposlenost-rasipna državna uprava, samo je logična posljedica i spoljna manifestacija upornog odgađanja promjena koje bi vratile Bosnu i Hercegovinu na put euroatlantskih integracija. To može da zvuči i kao prečesto ponavljana i potrošena parola, ali prihvatanje i uspostava evropskih standarda ima i sasvim konkretan sadržaj, uključujući i stvaranje privlačnije klime za strane investicije. Jedno istraživanje Svjetske banke o uslovima poslovanja u 130 zemalja svijeta, provedeno prije prošlih bosanskih izbora, pokazivalo je da je u bosanskohercegovačkoj administrativnoj zavrzlami za otvaranje novog biznisa potrebno 59 dana (u Sjedinjenim Državama dovoljna su četiri dana) a da su troškovi započinjanja novog biznisa u Bosni i Hercegovini 51.8 posto prosječnog prihoda po stanovniku (dok su u Sjedinjenim Državama 0.6 a u susjednoj Hrvatskoj 18.2 posto). Nije onda nimalo čudno da se Bosna i Hercegovina u međunarodnim izvještajima svrstava među zemlje s "najmanje povoljnom investicionom klimom". Treba li bolja ilustracija o političkim blokadama ekonomskog prosperiteta od, na primjer, višegodišnjeg politički motivisanog onemogućavanja aktiviranja bosanskohercegovačkih hidroenergetskih potencijala.
Ovonedjeljna demonstracija nezadovoljstva, pored svih mogućih dimenzija krivične ili političke odgovornosti na jednoj ili drugoj strani, dolazi i kao upozorenje i poziv svim aspirantima na izborne funkcije da u poredstojećoj kampanji umjesto politički profitabilnog ali ekonomski potpuno neučinkovitog nadvikivanja patriotskim parolama ponude proevropske ideje, projekte i snage. Po tome bi izbori 2010. bili najzad drugačiji od bilo kojih u protekle žalosne dvije decenije.
Oni bi označili protest protiv zaostajanja u pridruživanju Evropi u kojem svaki birač ima šta da kaže jer, po jevrejskoj talmudskoj mudrosti, "ko može protestovati a ne protestuje postaje - saučesnik".
Boračka primanja nisu, naime, dovedena u pitanje samo zato što to zahtijeva Međunarodni monetarni fond kao uslov za odobravanje novih isplata Bosni i Hercegovini već, prije svega, zato što vladajuće političke partije već godinama - zaokupljene paralizirajućim projektima "ukidanja" ili "očuvanja" dejtonskih entiteta za koje nemaju ni domaće saglasnosti ni međunarodnih partnera - odbijaju da pristupe pospremanju u kući teturajući od jedne do druge krize i pozajmice.
Bošnjačka politika, recimo, godinama se iscrpljuje na dokazivanju genocidnog porijekla današnje Republike Srpske, pozivanju na ukidanje tog entiteta i javnom pozivanju susjeda na izvinjenja i pokajanja, što joj obezbjeđuje legitimaciju zastupnika "svog naroda i svoje zemlje" i održavanje politički profitabilnih napetosti u bližem i daljem okruženju, a ni prstom nije mrdnula da promijeni ono što jeste u njenom domašaju i opisu poslova.
Evo, recimo, primjer Sarajeva: gdje god da stanete ili sjednete u gradu - na ulici, u kakvoj ustanovi, na balkonu ili ljetnoj bašti - nad vama će suvereno da ne može suverenije bdjeti ni manje ni više nego pet nivoa vlasti: opštinska, gradska, kantonalna, federalna i državna. Bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak ilustruje tu nefunkcionalnu i preskupu ustavnu hobotnicu svekazujućim brojkama: dva entiteta za tri konstitutivna naroda, pet predsjednika, četiri potpredsjednika, 13 premijera, 14 parlamenata, 147 ministara i 700 članova parlamenata koji svi zajedno opslužuju ukupno manje od četiri miliona stanovnika.
Pripadati tom krugu privilegovanih a tvrditi kako, eto, MMF zahtijeva smanjivanje boračkih primanja pokušaj je da se još jedna kriza preživi presijecanjem tamo gdje je najtanje a da se i ne spomene da je državna uprava na čije se održavanje troši i do 40 odsto budžeta preskupa, rasipna i neodrživa.
Ovonedjeljni neredi, iako su na žalost rezultirali i desetinama povrijeđenih i materijalnim štetama, pokazali su nosicima političke odgovornosti - a ne isključivo vlasti i privilegija - da su već potrošili i vrijeme i strpljenje javnosti i da se nekadašnji Vajtin hit "Budi dobra do oktobra", dakle - ne talasaj, a "poslije ćemo lako", ne odnosi na vlast: moraće nešto i da rade i ovih šest mjeseci koje su tako lijepo zamišljali kao vrijeme predizbornog licitiranja patriotizmom.
U ovoj sadašnjoj krizi dospijevaju za naplatu i predizborne prevare od prije četiri godine, kad je - radi kupovine socijalnog mira i naklonosti važnog dijela biračkog tijela - vlast povećala primanja boraca i porodica poginulih i ranjenih uprkos upozorenjima MMF-a i Svjetske banke da su to plaćanja bez pokrića.
A sve to, socijalna ugroženost-masovna nezaposlenost-rasipna državna uprava, samo je logična posljedica i spoljna manifestacija upornog odgađanja promjena koje bi vratile Bosnu i Hercegovinu na put euroatlantskih integracija. To može da zvuči i kao prečesto ponavljana i potrošena parola, ali prihvatanje i uspostava evropskih standarda ima i sasvim konkretan sadržaj, uključujući i stvaranje privlačnije klime za strane investicije. Jedno istraživanje Svjetske banke o uslovima poslovanja u 130 zemalja svijeta, provedeno prije prošlih bosanskih izbora, pokazivalo je da je u bosanskohercegovačkoj administrativnoj zavrzlami za otvaranje novog biznisa potrebno 59 dana (u Sjedinjenim Državama dovoljna su četiri dana) a da su troškovi započinjanja novog biznisa u Bosni i Hercegovini 51.8 posto prosječnog prihoda po stanovniku (dok su u Sjedinjenim Državama 0.6 a u susjednoj Hrvatskoj 18.2 posto). Nije onda nimalo čudno da se Bosna i Hercegovina u međunarodnim izvještajima svrstava među zemlje s "najmanje povoljnom investicionom klimom". Treba li bolja ilustracija o političkim blokadama ekonomskog prosperiteta od, na primjer, višegodišnjeg politički motivisanog onemogućavanja aktiviranja bosanskohercegovačkih hidroenergetskih potencijala.
Ovonedjeljna demonstracija nezadovoljstva, pored svih mogućih dimenzija krivične ili političke odgovornosti na jednoj ili drugoj strani, dolazi i kao upozorenje i poziv svim aspirantima na izborne funkcije da u poredstojećoj kampanji umjesto politički profitabilnog ali ekonomski potpuno neučinkovitog nadvikivanja patriotskim parolama ponude proevropske ideje, projekte i snage. Po tome bi izbori 2010. bili najzad drugačiji od bilo kojih u protekle žalosne dvije decenije.
Oni bi označili protest protiv zaostajanja u pridruživanju Evropi u kojem svaki birač ima šta da kaže jer, po jevrejskoj talmudskoj mudrosti, "ko može protestovati a ne protestuje postaje - saučesnik".