Posjeta generalnog sekretara NATO-a Andersa Fogha Rasmussena Sarajevu bila je prilika za podsjećanje na još jedan propali pokušaj međunarodnog poticanja pozitivnih promjena u Bosni i Hercegovini: NATO je, naime, još u decembru 2009. godine ponudio Bosni i Hercegovini Akcioni plan za pridruženje Savezu pod uslovom da riješi pitanje prenosa nepokretne vojne imovine na državu. Ta ponuda za ubrzano pridruženje sjevernoatlantskom vojnom savezu došla je kao izraz želje nekih od najuticajnijih članica NATO-a da se - ispunjavanjem uslova za članstvo - potaknu i reforme koje će dugoročno stabilizovati bosansku državu i istovremeno značiti i korak prema Evropskoj Uniji. I više od tri godine nakon te "ponude kakva se ne odbija" Bosna i Hercegovina nije napravila taj, u osnovi, jednostavan korak.
Među domaćim vojnim analitičarima ima i onih koji vjeruju kako je generalni sekretar Saveza došao u Sarajevo da "izvrši pritisak" na bosanskohercegovačke političare da ispune uslov za dobijanje Akcionog plana za članstvo.
Kad bi zaista bilo tako - to bi značilo zaokret u politici prijema novih članica u Savez: ona je počivala na principu "otvorenih vrata" za zemlje koje ispune uslove za prijem ali nikad nije uključivala i "uvlačenje" ili "guranje" u savez zemalja koje za taj korak nisu bile spremne.
U bosanskohercegovačkom slučaju - domaće političke vođe su u susretima s visokim međunarodnim zvaničnicima tvrdili da podržavaju pristupanje NATO-u. Ugledni američki analitičar u izvještaju na tu temu iz posjete Banjaluci napisao je kako mu je sam Milorad Dodik ispričao kako je potpredsjedniku Sjedinjenih Država Džozefu Bajdenu (Joseph Biden) rekao: "Sutra bih potpisao pristupanje NATO-u".
Ali, u Sjedinjenim Državama nije ostalo nezapaženo kako je upravo Dodik, u prekoračenju nadležnosti entitetskog vođe, svojevremeno pozivao na "povlačenje srpskih vojnika" iz bosanskih snaga uključenih u vježbe NATO-a u Gruziji: to miješanje nadležnosti upravo je jedan od simptoma države nespremne da ponese odgovornost pripadanja najmoćnijem vojnom savezu.
Iz perspektive onih u Vašingtonu koji su u ubrzanom prijemu Bosne i Hercegovine u NATO vidjeli i mogućnost njene unutrašnje konsolidacije, priključenje sjevernoatlantskom odbrambenom savezu bilo bi "dobitnička kombinacija" i za one kojima je na srcu prije svega država, jer garantuje njenu bezbjednost i suverenitet u okruženju, ali i za one kojima je najvažniji entitet, jer članstvo u NATO-u predstavlja i garanciju unutrašnje stabilnosti država. Ono bi - u ovom slučaju - značilo i garanciju opstajanja Republike Srpske u okviru Bosne i Hercegovine i definitivno odbacivanje i pomisli na njeno moguće otcjepljenje.
Očekivanje da bi NATO mogao "vući za rukav" bilo kojeg lokalnog vođu, ili bilo koju zemlju kandidatkinju za članstvo, prilično je nerealno.
Ali, to što je i nakon više od tri godine ostao neispunjen i tako očit uslov kao što je upis nepokretne vojne imovine na državu samo je površinska manifestacija mnogo dubljeg i, čini se, neizlječivog poremećaja u funkcionisanju bosanske države u kojoj - čak i bez obzira na smjene na vlasti - nijedan značajniji posao ne može da se završi.
Ništa bolja situacija, naime, nije ni sa ispunjavanjem uslova za približavanje Evropskoj Uniji: bosanskohercegovački politički prvaci su u junu prošle godine u posjeti Briselu svečano preuzeli Mapu puta, odnosno evropsku listu poslova koje valja obaviti do kraja 2012. godine kako bi država mogla podnijeti kvalitetan zahtjev za članstvo u Uniji, ali godina je prošla, a da "političke vođe", kako se nerijetko naziva putujući cirkus osoba dovoljnih samima sebi, nisu napravili ni čestit korak u ispunjavanju obaveza koje su svečano prihvatili u posjeti Briselu.
Ima li za tu dijagnozu dokaza?
Najdramatičniji je bez sumnje katastrofa u uspostavljanju "funkcionalne vlasti". Prvo je trebalo punih 16 mjeseci nakon izbora u oktobru 2010. godine da se formira Savjet ministara BiH a zatim je u međustranačkim obračunima pokrenut proces "prestrukturiranja vlasti" na državnom, federalnom i kantonalnom nivou s još neizvjesnim ishodom kad je riječ o prevlasti političkih partija ali sa izvjesnim najpogubnijim rezultatom - gubitkom još četiri godine u ostvarivanju euroatlantskih aspiracija građana Bosne i Hercegovine.
Tu sliku države čije vlasti nisu u stanju da završe nijedan posao upotpunjuje nedavna odluka o odgađanju popisa stanovništva od aprila za oktobar ove godine. Strani sponzori tog projekta velikodušno su ponudili objašnjenja po kojima je riječ o neispunjavanju "tehničkih uslova" za popis - kao što su upitnik, numeracijske oblasti i razgraničenja - ali sve su to pojedinosti za koje je iole odgovornija politika imala obilje vremena: posljednji popis obavljen je još 1991. godine.
Među domaćim vojnim analitičarima ima i onih koji vjeruju kako je generalni sekretar Saveza došao u Sarajevo da "izvrši pritisak" na bosanskohercegovačke političare da ispune uslov za dobijanje Akcionog plana za članstvo.
Kad bi zaista bilo tako - to bi značilo zaokret u politici prijema novih članica u Savez: ona je počivala na principu "otvorenih vrata" za zemlje koje ispune uslove za prijem ali nikad nije uključivala i "uvlačenje" ili "guranje" u savez zemalja koje za taj korak nisu bile spremne.
U bosanskohercegovačkom slučaju - domaće političke vođe su u susretima s visokim međunarodnim zvaničnicima tvrdili da podržavaju pristupanje NATO-u. Ugledni američki analitičar u izvještaju na tu temu iz posjete Banjaluci napisao je kako mu je sam Milorad Dodik ispričao kako je potpredsjedniku Sjedinjenih Država Džozefu Bajdenu (Joseph Biden) rekao: "Sutra bih potpisao pristupanje NATO-u".
Ali, u Sjedinjenim Državama nije ostalo nezapaženo kako je upravo Dodik, u prekoračenju nadležnosti entitetskog vođe, svojevremeno pozivao na "povlačenje srpskih vojnika" iz bosanskih snaga uključenih u vježbe NATO-a u Gruziji: to miješanje nadležnosti upravo je jedan od simptoma države nespremne da ponese odgovornost pripadanja najmoćnijem vojnom savezu.
Iz perspektive onih u Vašingtonu koji su u ubrzanom prijemu Bosne i Hercegovine u NATO vidjeli i mogućnost njene unutrašnje konsolidacije, priključenje sjevernoatlantskom odbrambenom savezu bilo bi "dobitnička kombinacija" i za one kojima je na srcu prije svega država, jer garantuje njenu bezbjednost i suverenitet u okruženju, ali i za one kojima je najvažniji entitet, jer članstvo u NATO-u predstavlja i garanciju unutrašnje stabilnosti država. Ono bi - u ovom slučaju - značilo i garanciju opstajanja Republike Srpske u okviru Bosne i Hercegovine i definitivno odbacivanje i pomisli na njeno moguće otcjepljenje.
Očekivanje da bi NATO mogao "vući za rukav" bilo kojeg lokalnog vođu, ili bilo koju zemlju kandidatkinju za članstvo, prilično je nerealno.
Ali, to što je i nakon više od tri godine ostao neispunjen i tako očit uslov kao što je upis nepokretne vojne imovine na državu samo je površinska manifestacija mnogo dubljeg i, čini se, neizlječivog poremećaja u funkcionisanju bosanske države u kojoj - čak i bez obzira na smjene na vlasti - nijedan značajniji posao ne može da se završi.
Ništa bolja situacija, naime, nije ni sa ispunjavanjem uslova za približavanje Evropskoj Uniji: bosanskohercegovački politički prvaci su u junu prošle godine u posjeti Briselu svečano preuzeli Mapu puta, odnosno evropsku listu poslova koje valja obaviti do kraja 2012. godine kako bi država mogla podnijeti kvalitetan zahtjev za članstvo u Uniji, ali godina je prošla, a da "političke vođe", kako se nerijetko naziva putujući cirkus osoba dovoljnih samima sebi, nisu napravili ni čestit korak u ispunjavanju obaveza koje su svečano prihvatili u posjeti Briselu.
Doris Pack
Evropa, to, naravno, vidi: izvjestiteljka Evropskog parlamenta za BiH, Doris Pack, je u izjavi dopisniku Radija Slobodna Evropa iz Brisela savršeno dijagnosticirala stanje na bosanskoj političkoj sceni kad je rekla da bosanskohercegovački političari "potpisuju sve, a ne rade ništa".Ima li za tu dijagnozu dokaza?
Najdramatičniji je bez sumnje katastrofa u uspostavljanju "funkcionalne vlasti". Prvo je trebalo punih 16 mjeseci nakon izbora u oktobru 2010. godine da se formira Savjet ministara BiH a zatim je u međustranačkim obračunima pokrenut proces "prestrukturiranja vlasti" na državnom, federalnom i kantonalnom nivou s još neizvjesnim ishodom kad je riječ o prevlasti političkih partija ali sa izvjesnim najpogubnijim rezultatom - gubitkom još četiri godine u ostvarivanju euroatlantskih aspiracija građana Bosne i Hercegovine.
Tu sliku države čije vlasti nisu u stanju da završe nijedan posao upotpunjuje nedavna odluka o odgađanju popisa stanovništva od aprila za oktobar ove godine. Strani sponzori tog projekta velikodušno su ponudili objašnjenja po kojima je riječ o neispunjavanju "tehničkih uslova" za popis - kao što su upitnik, numeracijske oblasti i razgraničenja - ali sve su to pojedinosti za koje je iole odgovornija politika imala obilje vremena: posljednji popis obavljen je još 1991. godine.