Ovih dana, uz još jednu godišnjicu postizanja dejtonskog sporazuma, koji je vodio okončanju rata u Bosni i Hercegovini i povodom oživljavanja rasprava i neizvjesnosti o njenim perspektivama, sjećam se i posljednjeg susreta s tadašnjim predsjednikom njenog predsjedništva Alijom Izetbegovićem: krajem februara 1994, pozvao je nas nekoliko iz Oslobođenja izražavajući nam priznanje za očuvanje lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine i „primajući na znanje“ smjenu na vrhu redakcije: moj odlazak za dopisnika u Vašingtonu i izbor Mehmeda Halilovića za glavnog urednika. Dok smo razgovarali, donosili su mu stranice nacrta vašingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj federaciji. Pitao me šta mislim o tom sporazumu. „Ako je namjera da se pospremi na jednoj polovini terena kako bi se uspješnije 'igralo' i na drugoj polovini, odnosno da se nastave tražiti rješenja prihvatljiva i za Srbe, onda je to pozitivan korak. Ako nije tako – onda je to uvod u dalje podjele“, odgovorio sam.
Dvije decenije kasnije, duh podjela nastavlja da se nadvija nad Bosnom i Hercegovinom. Najviši predstavnici Republike Srpske otvoreno zagovaraju njen raspad. Vladajuća hrvatska partija u Bosni i Hercegovini, pod nespornim pozivom na „jednakopravnost hrvatskog naroda“, gura projekt dalje podjele u vidu uspostavljanja „trećeg entiteta“ ili oživljavanja ratnog projekta „Herceg-Bosne“. Prećutnu saglasnost srpskog i hrvatskog nacionalizma o tome potkopava samo pitanje da li bi „treći entitet“ mogao da se ograniči samo na razgraničenje unutar Federacije ili bi preraspodjela teritorija uključivala i Republiku Srpsku.
Najveća ironija sadašnje krize u sagledavanju perspektiva bosanske države je to što u njoj – kad je riječ o razgradnji države - ključnu ulogu igraju tzv. „probosanske snage“.
Stjepan Kljuić, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić 1992. godine
Sa zaoštravanjem nacionalnih sporova u poratnim godinama, nekako se podrazumijevalo da je na čelu tih „probosanskih snaga“ vladajuća bošnjačka partija – Stranka demokratske akcije. Čak i površan uvid u njen istorijat, od osnivanja 1990. godine do danas, pokazao bi kako je ona više doprinosila podjeli nego očuvanju cjelovite Bosne i Hercegovine: od zajedničkog predizbornog poziva prvaka nacionalističkih stranaka Izetbegovića, Karadžića i Kljuića biračima da glasaju za „narodne stranke“, preko primitivne manifestacije prisvajanja državnih institucija sa klanjanjem džuma-namaza u dvorani republičke Skupštine; ratne islamizacije Armije BiH; obezvrjeđivanja bosanskohercegovačke antifašističke prošlosti i rehabilitacije ustaških propagandista; propuštanja da se gone i kažnjavaju zločini nad Srbima i Hrvatima u ratu devedesetih; predsjedavanja nad beskrupuloznom „prihvatizacijom“ društvenih dobara u postratnim godinama; islamizacije javnog života i najnovije rasprodaje potencijalno perspektivnih turističkih lokacija investitorima iz arapskih zemalja bez odgovarajućih dugoročnih planova – SDA je, busajući se u probosanska prsa prećutno ili direktno doprinosila podjelama.
U svim navedenim manifestacijama „probosansko“ se, u rezultatima koje je proizvodilo, prije pokazivalo kao antibosansko.
Drastičan primjer je učinak nominalno najbosanskije partije: Stranke za BiH Harisa Silajdžića.
Više doprinosio buđenju projekata troentitetske podjele nego cjelovitosti države: Haris Silajdžić
Nakon što je 2006. godine ta stranka – koja je igrala na nacionalno uspaljujuću parolu „stopostotne Bosne i Hercegovine“ - odbila „aprilski paket“ ustavnih promjena, koji je trebalo da označi korak u postepenom jačanju državnih institucija, nasuprot ultrapatriotskim obećanjima „stopostotne države“ stvari su se dramatično pogoršale: stranci – a posebno Amerikanci – su digli ruke od daljeg posredovanja u projektu ustavnih promjena; predsjednik Republike Srpske našao je u Silajdžićevom projektu „stopostotne“ BiH izgovor za žestok otpor bilo kakvom „otimanju nadležnosti“ entiteta u korist države; višegodišnji potpuni zastoj u ispunjavanju uslova makar za „funkcionirajuću“ ako ne i državu sposobnu da ispunjava sve domaće i međunarodne obaveze više je doprinosio buđenju projekata troentitetske podjele nego cjelovitosti države i njenog nepovratnog polaska na euroatlantski put.
A da bi se to, makar i sa dvodecenijskim zakašnjenjem, ipak desilo – vrijeme je da se preispita i lakoća s kojom se epitet „probosanskog“ veže isključivo za dominantno bošnjačke stranke i da se „probosanski“ karakter stranaka i ličnosti na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni mjeri njihovim doprinosom u provođenju proevropskih reformi umjesto uglavnom beskorisnim nadvikivanjem o „suverenitetu“ i „cjelovitosti“ države.
„Probosansko“ bi, u tom cjelovitijem značenju, moralo da okuplja – umjesto da uporno razdvaja – aktere na javnoj sceni, da u dijalogu i uvažavanju za brige i argumente „drugoga“ prepoznaje i prioritizira zajedničke interese iz proevropskog projekta i da ih provodi.
Sadašnji kriteriji „probosanskog“, po kojima je to uglavnom tek žestina i brzina s kojom će se odgovoriti na provokacije iz Banjaluke i obnavljanje projekta „Herceg-Bosne“, morali bi biti zamijenjeni kriterijem izmjerljivih učinaka: koliko ličnosti i partije doprinose ispunjavanju tzv. evropske agende. A to bi značilo i marginalizaciju provokacija o „državnosti entiteta“ i nepostojanju države; o slavljenju ratnih zlodjela i njihovih počinilaca; o osporavanju države umjesto njenog bespovratnog opredjeljenja za ispunjavanje uslova za evropsku budućnost.