(Komentar*)
Prije nedjelju dana, u kolumni pod naslovom „Zapaljive granice“ u osvrtu na govor američkog potpredsjednika Majka Pensa (Mike Pence) u Podgorici na zasjedanju balkanskih zemalja okupljenih oko Jadranske povelje, napisao sam kako je on ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu: granice. Američki potpredsjednik dotakao se te riječi u vezi s pritiscima Rusije za nasilna prekrajanja granica ali se i za tih nedjelju dana gotovo svakodnevno pokazivalo kako su granice – i više od dvije decenije nakon balkanskih ratova devedesetih – motiv i izvor svih nesporazuma u regionu.
U toj su nedjelji predsjednici Srbije i Republike Srpske, obilježavajući godišnjicu operacija „Oluja“ i progona srpskog stanovništva iz Hrvatske, najavili skoro objavljivanje deklaracije o djelovanju za „opstanak srpske nacije i naroda“, aktuelizujući tako ključnu – i za region tragičnu – tezu iz memoranduma SANU o ugroženosti Srba u jugoslovenskom ustavnom poretku a sada u postjugoslovenskim državama. U isto vrijeme Hrvatska je svoj novi status, članice Evropske unije – u odstupanju od evropskih očekivanja da će ona igrati pozitivnu ulogu u susjedstvu – upotrijebila za uvođenje uvoznih dažbina na poljoprivredne proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine koje su s najavljenim kontra-mjerama prijetile da izazovu „trgovinski rat“. U ime Bosne i Hercegovine o tim velikosrpskim i velikohrvatskim sanjarijama o prekrajanju granica, sa najavama s visokih mjesta kako će Srbija i Republika Srpska biti jedno do kraja vijeka i podrškom Zagreba za neku vrstu „trećeg entiteta“ u BiH, nema nikoga da bilo šta kaže.
„Državu tri konstitutivna naroda“ nema ko da predstavlja.
Tročlano Predsjedništvo BiH: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović
Predsjedavajući njenog tročlanog Predsjedništva u vrijeme kad i Amerika i Evropa ponavljaju podršku njenim „euroatlantskim integracijama“, dakle – pridruženju i Evropskoj uniji i NATO-u, iz perspektive svesrpskog jedinstva, isključuje mogućnost da bi Bosna i Hercegovina mogla postati članica zapadnog vojnog saveza sve dok to ne postane i Srbija uskraćujući joj tako garancije trajne bezbjednosti. Velikodržavni projekti u susjedstvu, s težnjama za prekrajanje i unutrašnjih i spoljnih granica, praktično onemogućuju bilo kakvo mjerljivo napredovanje prema euroatlantskim integracijama.
A gdje su u toj priči Bošnjaci? Njihovi politički prvaci zadovoljni su ako vlastitim biračima i evropskim predstavnicima u rijetkim mahom kolektivnim susretima mogu ponuditi makar i privid napredovanja i onda kad njihove samohvale o „godini najvećeg napretka“ ostaju u upadljivom kontrastu sa zakašnjenjem čak i u prevođenju i popunjavanju upitnika za članstvo u Uniji. Pri tome, osim što za gotovo tri decenije nacionalnog političkog organizovanja i zastupanja – prvo kao Muslimani a onda kao Bošnjaci – logično nikada nisu uspjeli da ponude za sve prihvatljivu svebosansku političku platformu i među „drugima“ nađu partnere u njenom provođenju, oni nikada nisu postigli ni unutarbošnjačko državotvorno jedinstvo. Ujedinili su se jedino u podjeli ostataka javnih dobara dok istovremeno vode javni bratoubilački rat sa dnevnom dozom najcrnjih međusobnih optužbi u najširem spektru: od stvaranja i vođenja „državne mafije“ i ratnog i poratnog profiterstva, prisvajanja multimilionskih ratnih donacija i rasprodaje najunosnijih firmi i lokacija, sve do politički motivisanih ubistava i uvoza radikalnih islamističkih ideja i njihovih propagandista.
Tako su bošnjačke političke vođe, u odsustvu svebosanske vizije i partnerstva, doživjele potpunu političku marginalizaciju i kod kuće i u svijetu koji i nema šta da razgovara s etničkim grupama i plemenskim poglavicama već komunicira na nivou država i državnika. Taj vakuum državotvornog liderstva onda popunjavaju samozvanci koji su – baš u ovim danima osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, čitaj: granica, i sami počeli da doprinose tom etnoteritorijalnom „rješenju“ budućnosti Bosne i Hercegovine.
Javljaju se, naime, „bošnjački intelektualci“ koji – povodom najava ujedinjenja Srbije i Republike Srpske – uporedo s „osudom i odbacivanjem“ teritorijalnih pretenzija iz susjedstva puštaju „probne balone“ u vidu isticanja navodnih istorijskih, vjerskih i kulturnih „vitalnih nacionalnih interesa“ u Sandžaku dajući tako javni legitimitet idejama o prekrajanju granica. To što su nakon najnovije najave ujedinjenja Srbije i Republike Srpske sa najuvaženih mjesta u svijetu stigla upozorenja kako je njihova podrška teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine neupitna odnosi se prije svega na svaki pokušaj jednostranog prekrajanja granica ali ne znači da i svijet ne bi priznao dogovor o razmjeni ako za takvo šta postoje relevantni i nagodni partneri.
Kada ovih dana predsjednik Srbije, sa porastom međunarodnih očekivanja da uvaži realnosti Kosova kao međunarodno priznate države, govori kako je za dugoročan mir u regionu posebno važno da se riješe „odnosi s Bošnjacima“ u intelektualno iscrpljenoj bošnjačkoj javnosti gotovo i da se ne primjećuje kako se predsjednik Srbije pomalo miri sa evropski posredovanim „dijalogom Beograda i Prištine“ i sa perspektivama da to postane „dijalog Srbije i Kosova“ ali da istovremeno više govori o „odnosima s Bošnjacima“ nego s Bosnom i Hercegovinom koja se i dvije decenije nakon Dejtona među njenim djeliteljima doživljava kao – država na određeno vrijeme.