Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Prošla nedjelja, u kojoj je fudbalska reprezentacije Hrvatske igrala s Francuskom u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji a najbolji sportista Srbije Novak Đoković u finalu najprestižnijeg i najstarijeg teniskog turnira u Wimbledonu, proizvela je - bar za jedan predugo očekivani trenutak - neobične dobre vibracije u inače krajnje suprotstavljenoj javnosti Hrvatske i Srbije: Đoković je javno izrazio oduševljenje igrom Hrvatske i poželio joj osvajanje titule svjetskog prvaka a dvojica najistaknutijih igrača Hrvatske, Luka Modrić i Ivan Rakitić, uzvratili su s najboljim željama za prolaz Đokovića u finale Wimbledona.
U toj razmjeni dobrih želja, Đoković je poručio:
"Čestitao bih i Luki Modriću i celoj hrvatskoj reprezentaciji na izvanrednom uspehu. Jako je lepo videti da tako male zemlje iz naše regije uspevaju na tako velikoj smotri kao što je Svetsko fudbalsko prvenstvo".
Ivan Rakitić je novinarima u Rusiji rekao:
"Noletu, prije svega, kapa do poda. Na Wimbledonu navijam za njega ... Za mene je Nole fantastičan i veliki sportaš, a još veći kao čovjek".
Najbolji igrač Svjetskog prvenstva Luka Modrić rekao je:
"Kako je on naš navijač, tako smo i mi njegovi. Želimo mu svu sreću".
Tim dobrim vibracijama između najviših sportskih predstavnika dvije susjedne države, u čijim odnosima u svemu ostalom prevlađuje zategnutost, pa i otvorena mržnja, pridružila se i najzapaženija navijačica na Svjetskom prvenstvu, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, koja je na društvenim mrežama objavila: "Novaku Đokoviću, velikom čovjeku i sportisti, od srca želim ulazak u finale Wimbledona".
I čovjek sa najdubljim ožiljcima balkanskih mržnji iz ranih devedesetih morao je u toj razmjeni najboljih želja najistaknutijih srpskih i hrvatskih sportista poželjeti da se odnosi u regionu, najzad, počnu razvijati i mimo njihove tradicionalno dominantne odrednice - "da komšiji crkne krava". Bajke, na žalost, ne traju dovoljno dugo: Đokovića su osudili ultranacionalisti u Srbiji, uključujući i one iz vladajuće partije, od kojih je jedan za njega rekao da je "idiot i psihopata". Mogao je uspjesima reprezentacije Hrvatske da se divi cijeli svijet ali ako se bilo ko u Srbiji odvaži da navija za susjednu državu rizikuje kletvu nacionalne izdaje.
Ništa bolje nije ni na drugoj strani. Pobjede Hrvatske su u područjima s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini "proslavljane" psovanjem i izljevima mržnje prema vlastitoj državi a fantastična atmosfera dočeka reprezentacije na povratku iz Rusije uprljana je učešćem u tom istorijskom činu propovjednika ultranacionalizma pa i fašizma.
Tako se, skretanjem pažnje sa sportskih na nacionalističke aspekte i tek završenog Svjetskog prvenstva, prebrzo - i bez stručnih analiza o trendovima u svjetskom fudbalu - preuranjeno potiskuju u stranu i pouke koje nudi tek završeni šampionat u Rusiji.
Jedna od njih je: tim iznad i najtalentovanijeg pojedinca.
Trojica igrača - Portugalac Kristiano (Cristiano) Ronaldo, Argentinac Lionel Messi i Brazilac Neymar - došli su u Rusiju da tamo razriješe svjetsku zagonetku: Ko je od njih trojice najbolji igrač na svijetu. Odgovor na osnovu svega što je viđeno na Svjetskom prvenstvu 2018. glasi: Luka Modrić. On je sa reprezentacijom Hrvatske, kao, uostalom, i ekipa Francuske, nasuprot decenijama dominacije megazvijezda na svjetskim prvenstvima - Pele u godinama dominacije Brazila ili Maradona u godinama dominacije Argentine - bio najbolji u kontekstu fantastične timske harmonije. Modrić i Rakitić jesu zvijezde dva najbolja španska, pa i evropska, kluba protekle decenije, ali su oni za razliku od Ronalda, Mesija i Nejmara, imali iza sebe i Ivana Perišića i Antu Rebića; i Dejana Lovrena i Danijela Subašića, a ispred sebe Marija Mandžukića uz sve ostale nespomenute saigrače koji su doprinijeli da Hrvatska na putu do finala ubjedljivo pobijedi Argentinu i nadigra Englesku uz još četiri pobjede (nad Nigerijom, Islandom, Danskom i Rusijom).
Druga je: promjena prevlađujućeg modela u svjetskom fudbalu.
U protekloj deceniji u evropskom, pa i svjetskom, fudbalu prevladavao je tzv. tiki-taka ( ili Tiqui-taca) model s bezbroj kratkih pasova i proigravanja, koji je donio brojne uspjehe u klupskom fudbalu Barceloni a u reprezentativnom Španiji, ali se na šampionatu u Rusiji pokazalo kako je za najviše domete potrebno i nešto više: fokus na eksplozivnu završnicu kakvu su demonstrirali i Perišić, i Mbappe i Griezmann - da ne nabrajamo sve druge koji su doprinijeli da u završnici Svjetskog prvenstva ne bude najvećih favorita: Njemačke, Argentine, Brazila, Španije.
Kemal Kurspahoc u razgovor usa Ivicom Osimom o trendovima u svjetskom fudbalu nakon Svjetskog prvenstva u Italiji 1990
Čitajući ovih dana u Dnevnom avazu intervju s Ivicom Osimom povodom Svjetskog prvenstva, u kojem se on nada kako će to biti i kraj "tika-taka fudbala" u kojem se prateći kratke pasove osjećate kao da gledate ping-pong, volio bih da bosanskohercegovački - ako ne i regionalni - fudbal sa šampionata u Rusiji uči iz analize trendova u svjetskom fudbalu kakvu može izvesti posljednji selektor reprezentacije Jugoslavije koji je došao do četvrtfinala u Italiji 1990. i tek u izvođenju penala pobijeđen od Argentine predvođene Maradonom.