Na dan kad je gorjela zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine javnosti je ponuđena alarmantna vijest: u požaru je stradao i državni arhiv s dragocjenim dokumentima iz prošlosti bosanske države. Ta vijest ne može ostaviti ravodušnim nikoga kome je do te države stalo. Ona u osjećanjima građanina ima i tu emocionalnu dimenziju bojazni da je u požaru u zgradi državnih institucija, pored svega ostalog, izgorio i dio dokaznog materijala o višestoljetnoj prošlosti države kojoj mnogi ionako poriču i prošlost i budućnost. Namjerno uništavanje arhivske građe – ako je zaista o tome riječ - bilo bi kulturološko barbarstvo prvoga reda iako nisu u pravu oni koji povodom toga govore kako se tako šta nije događalo ni u svjetskim ni u balkanskim ratovima devedesetih: kulturološka i istorijska baština gorjela je i u paljevini Gradske vijećnice, Orijentalnog instituta i Olimpijskog muzeja u opsadi Sarajeva 1992. godine.
Ali, u tuzi zbog gubitka dragocjenih dokumenata bosanskohercegovačke prošlosti u prošlonedjeljnom požaru, ne treba zaboraviti da aktuelne vlasti nemaju baš nikakvo moralno pravo da sada žale za izgubljenom kulturnom i istorijskom baštinom. Svi ti silni ministri i poslanici svakodnevno su, naime, prolazili na ono što oni nazivaju „poslom“ – u žurbi službenim kolima na još jedan dan toplih obroka, poslovnih i porodičnih nagodbi, odgođenih sastanaka i odluka – pored dostojanstvene građevine Zemaljskog muzeja nad čijim elegantnim ulazom još od 4. oktobra 2012. godine stoji svakome vidljiva obavijest i na engleskom i na bosanskom: The Museum Is Closed ili Muzej je zatvoren.
Onaj ko je u bilo kakvoj vlasti, ko je dobio povjerenje građana, a za gotovo godinu i po od zatvaranja Muzeja nije učinio ništa za jednu tako temeljnu ustanovu koja je 125 godina čuvala i pokazivala svijetu dokaze višestoljetnog trajanja Bosne i Hercegovine, danas nema moralno pravo da nariče zbog uništavanja nacionalne baštine: riječ je o licemjerju i pokušaju da se istjerivanje odgovornosti za sistematsko uništavanje države i ponižavanje njenih građana zamijeni zgražavanjem nad vandalizmom demonstranata o kojem će pozvanije i kompetentnije suditi istražni i pravosudni organi. Da su aktuelni vlastodršci imali i najmanje poštovanja za arhivske dragocjenosti one bi odavno bile smještene u dostojnijim prostorima nego što su podrumi državnog Predsjedništva i svakako sačuvane u elektronskim bazama dokumenata koje ne mogu uništiti ni piromani ni vatrogasci.
Tužna epizoda s paljevinom arhiva nije i jedini manevar sračunat na to da se nekako izvrda polaganje računa za uništavanje ekonomije, jaransko-porodično-partijsku privatizacijsku pljačku i siromašenje stanovništva.
Ovog autora, recimo, fascinira insistiranje nekih od istaknutih nosilaca najviših javnih funkcija kako neće podnositi ostavke jer bi to „izazvalo vakuum i haos“.
Taj pokušaj zastrašivanja „vakuumom“, ili prazninom u funkcionisanju vlasti, imao bi neku težinu u funkcionirajućoj državi. Ali, aktuelna bosanskohercegovačka vlast još od izbora 2010. godine postoji isključivo u vakuumu: nazadovala je, a ne napredovala, u vezi s euroatlantskim aspiracijama i bavila se uglavnom matematičkim uspostavljanjem i razvaljivanjem skupštinskih većina i višestrukom promjenom partnera, koja se i u javnom kao i u privatnom životu može zvati samo kurvanjem. Bila je potpuno neosjetljiva za „mirne i dostojanstvene“ vapaje obespravljenih sve dok nezadovoljstvo nije eskaliralo u nerede većih razmjera. Tek tada su se odjednom sjetili da najzad izvade iz ladica nagomilane i nikad ozbiljnije shvaćene prijave o privatizacijskoj pljački i korupciji.
Demonstranti su u pravu kad na pozive na „dijalog“ iz aktuelne vlasti odgovaraju kako je za neke od vlastodržaca prekasno da grade povjerenje tek na isteku četvorogodišnjeg mandata. Ali, morali bi biti jednako nepovjerljivi i prema svim drugim pokušajima da se njihov bunt i ogorčenje koriste za samopromociju, sakupljanje političkih poena i izbornu kampanju ličnosti i partija koje se iz ugodne pozicije „vlasti bez ovlaštenja i odgovonosti“ i tranzicionog bogatstva kao onaj nesretnik iz humorističke TV serije, koji okolo govori „a ja i narod vičemo“, nude za predstavnike i predvodnike narodnog bunta.
Vrijeme kad se aktuelnim vlastodršcima moglo vjerovati na riječ odavno je isteklo. Ono što nisu uspjeli da urade za više od dvadeset godina – da grade državu vladavine prava u skladu s evropskim standardima i vrijednostima – ne mogu uraditi ni do oktobarskih izbora. Građani koji su prije četiri godine povjerovali u obećanje „države za čovjeka“ iz izbornog slogana socijaldemokrata sada su došli pred institucije da traže državu. Sve što se događalo od tada pokazalo im je da ona ne stanuje tamo.
Ali, u tuzi zbog gubitka dragocjenih dokumenata bosanskohercegovačke prošlosti u prošlonedjeljnom požaru, ne treba zaboraviti da aktuelne vlasti nemaju baš nikakvo moralno pravo da sada žale za izgubljenom kulturnom i istorijskom baštinom. Svi ti silni ministri i poslanici svakodnevno su, naime, prolazili na ono što oni nazivaju „poslom“ – u žurbi službenim kolima na još jedan dan toplih obroka, poslovnih i porodičnih nagodbi, odgođenih sastanaka i odluka – pored dostojanstvene građevine Zemaljskog muzeja nad čijim elegantnim ulazom još od 4. oktobra 2012. godine stoji svakome vidljiva obavijest i na engleskom i na bosanskom: The Museum Is Closed ili Muzej je zatvoren.
Onaj ko je u bilo kakvoj vlasti, ko je dobio povjerenje građana, a za gotovo godinu i po od zatvaranja Muzeja nije učinio ništa za jednu tako temeljnu ustanovu koja je 125 godina čuvala i pokazivala svijetu dokaze višestoljetnog trajanja Bosne i Hercegovine, danas nema moralno pravo da nariče zbog uništavanja nacionalne baštine: riječ je o licemjerju i pokušaju da se istjerivanje odgovornosti za sistematsko uništavanje države i ponižavanje njenih građana zamijeni zgražavanjem nad vandalizmom demonstranata o kojem će pozvanije i kompetentnije suditi istražni i pravosudni organi. Da su aktuelni vlastodršci imali i najmanje poštovanja za arhivske dragocjenosti one bi odavno bile smještene u dostojnijim prostorima nego što su podrumi državnog Predsjedništva i svakako sačuvane u elektronskim bazama dokumenata koje ne mogu uništiti ni piromani ni vatrogasci.
Tužna epizoda s paljevinom arhiva nije i jedini manevar sračunat na to da se nekako izvrda polaganje računa za uništavanje ekonomije, jaransko-porodično-partijsku privatizacijsku pljačku i siromašenje stanovništva.
Ovog autora, recimo, fascinira insistiranje nekih od istaknutih nosilaca najviših javnih funkcija kako neće podnositi ostavke jer bi to „izazvalo vakuum i haos“.
Demonstranti su u pravu kad na pozive na „dijalog“ iz aktuelne vlasti odgovaraju kako je za neke od vlastodržaca prekasno da grade povjerenje tek na isteku četvorogodišnjeg mandata
Demonstranti su u pravu kad na pozive na „dijalog“ iz aktuelne vlasti odgovaraju kako je za neke od vlastodržaca prekasno da grade povjerenje tek na isteku četvorogodišnjeg mandata. Ali, morali bi biti jednako nepovjerljivi i prema svim drugim pokušajima da se njihov bunt i ogorčenje koriste za samopromociju, sakupljanje političkih poena i izbornu kampanju ličnosti i partija koje se iz ugodne pozicije „vlasti bez ovlaštenja i odgovonosti“ i tranzicionog bogatstva kao onaj nesretnik iz humorističke TV serije, koji okolo govori „a ja i narod vičemo“, nude za predstavnike i predvodnike narodnog bunta.
Vrijeme kad se aktuelnim vlastodršcima moglo vjerovati na riječ odavno je isteklo. Ono što nisu uspjeli da urade za više od dvadeset godina – da grade državu vladavine prava u skladu s evropskim standardima i vrijednostima – ne mogu uraditi ni do oktobarskih izbora. Građani koji su prije četiri godine povjerovali u obećanje „države za čovjeka“ iz izbornog slogana socijaldemokrata sada su došli pred institucije da traže državu. Sve što se događalo od tada pokazalo im je da ona ne stanuje tamo.