U Ustavu BiH je zapisano da se Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.
Međutim, u dijelu u kojem se govori o eventualnom proglašavanju neke odluke destruktivnom po vitalni interes entiteta, pominju se bošnjački, hrvatski i srpski član Predsjedništva BiH. I to se uglavnom provodi u praksi, članovi Predsjedništva se ponašaju kao predstavnici naroda kojem pripadaju, što na određeni način već sugeriše da je BiH duboko podijeljena zemlja.
- Kovačević: HDZ izbornim zakonom vraća BiH dva stoljeća unazad
- Juratović: BiH će se teško pridružiti europskoj obitelji
"Stranačke vođe se plaše smanjivanja političke moći ukoliko ne bi mogli vršiti i stranačku i državnu funkciju", kaže profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo Goran Marković, te komentariše ustavni položaj članova Predsjedništva BiH i moguće kvalitetnije uređivanje njihove odgovornosti, kao i sankcionisanje za neustavno ponašanje.
RSE: Kako Ustav BiH određuje poziciju članova Predsjedništva BiH, s obzirom da se u prvi plan ističe da su oni predstavnici tri konstitutivna naroda – bošnjačkog, hrvatkog i srpskog? Da li bi Predsjedništvo kao kolegijalni organ, trebalo provoditi i zastupati državne interese, a ne pojednačne – nacionalne ili entitetske?
Marković: Sam Ustav ne određuje koga oni predstavljaju. Trebalo bi, pošto je to kolektivni šef države, da predstavljaju državu. S druge strane, Ustavni sud BiH kaže da oni predstavljaju sve građane, zato što su ih građani birali neposredno. A opet, s treće strane, ako analiziramo na koji način Predsjedništvo odlučuje, dolazimo do zaključka da oni predstavljaju svoje konstitutivne narode. Zaista nije moguće dati jednostavan odgovor koji bi imao svoje uporište u Ustavu. U principu, moguća su tri različita odgovora.
Članovi Predsjedništva BiH predstavljaju svoje konstitutivne narode: Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović
Predsjedništvo o nekim pitanjima odlučuje konsenzusom, pa ako nema konsenzusa, član Predsjedništva može da uloži veto zato što smatra da je povrijeđen vitalni interes entiteta. Iz te činjenice neko može zaključiti da on predstavlja svoj entitet, jer vodi računa o vitalnom interesu entiteta. Na primjer, ako hrvatski član Predsjedništva uloži veto, o spornoj odluci Predsjedništva odlučuju hrvatski delegati u Federaciji BiH. Onda to znači da član Predsjedništva predstavlja hrvatske, a ne entitetske ili državne interese.
Nije moguće jednostavno reći da članovi Predsjedništva predstavljaju svoj narod, ili državu ili svoj entitet. Ustav daje povod da se daju različiti odgovori na to pitanje. Članove Predsjedništva BiH biraju neposredno građani, a obično za svakog kandidata glasaju građani iz reda njegovog naroda, jer je naše društvo podijeljeno. Željko Komšić, kao član Predsjedništva, je bio izuzetak. Poznato je da su za njega većinom glasali Bošnjaci, to se može vidjeti prema mjestima gdje je dobio najviše glasova.
RSE: Može li se desiti da i u ovako postavljenom sistemu član Predsjedništva BiH zastupa interese svih naroda, odnosno građana?
Marković: Naš sistem je postavljen tako da se sve dijeli na tri dijela i kao takav on blokira ljude koji bi željeli da u Predsjedništvu predstavljaju sva tri naroda, odnosno sve građane. Ne kažem da to nije moguće ali je teško, prije svega da takvi ljudi uopšte uđu u Predsjedništvo, a zatim i da obavljaju funkciju člana Predsjedništva. Lakše je onim koji se obraćaju samo svom nacionalnom biračkom tijelu jer mogu igrati na nacionalnu kartu odnosno na nacionalni naboj. Njima je mnogo lakše, ali to istovremeno otežava funkcionisanje Predsjedništva BiH.
RSE: Da li bi bilo dobro da članovi Predsjedništva BiH "zalede" članstvo u partijama dok im traje mandat? Da li je to prilagodljivo bh. situaciji u kojoj su članovi Predsjedništva, u pravilu, istaknute stranačke ličnosti? Trenutno su dva člana – Bakir Izetbegović i Dragan Čović predsjednici Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH) a treći član, Mladen Ivanić je osnivač a sada počasni član Partije demokratskog progresa (PDP)?
Stranačke vođe se plaše smanjivanja svoje političke moći ukoliko ne bi mogli istovremeno vršiti stranačku i državnu funkciju
Marković: Što se tiče istovremenog vršenja stranačke funkcije i funkcije člana Predsjedništva, smatram da to nije dobro rješenje. Poznato je, na primjer, da Ustav Hrvatske zabranjuje predsjedniku Republike istovremeno vršenje stranačke funkcije. Neki drugi ustavi ne poznaju ovu zabranu, ali u praksi se dešavalo da predsjednik Republike podnese ostavku na stranačku funkciju, kao što je uradio Tomislav Nikolić u Srbiji.
Smatram da bi članovima Predsjedništva BiH samim Ustavom trebalo zabraniti istovremeno vršenje stranačkih funkcija. Na taj način, članovi Predsjedništva bi u svojim rukama potencijalno koncentrisali manju političku moć. U modernim političkim sistemima, moć ne proističe samo iz vršenja državne funkcije, već, ponekad i više, iz vršenja stranačke funkcije. Kad se u rukama pojedinca spoji vršenje i stranačke i državne funkcije, to može dovesti do pretjerane koncentracije političke moći. Stoga, smatram da važeće rješenje u Ustavu BiH nije dobro.
U principu, nema pravnih smetnji za izmjenu Ustava koja bi zabranjivala istovremeno vršenje stranačke funkcije i funkcije člana Predsjedništva. Jedina smetnja je političke prirode, jer se stranačke vođe plaše smanjivanja svoje političke moći ukoliko ne bi mogli istovremeno vršiti stranačku i državnu funkciju.
RSE: Nekada se čini da među njima nema dovoljno saradnje, što bi moralo biti u jednom kolektivnom tijelu. Da li je to, između ostalog, razlog što imaju različite stavove o pojedinim pitanjima ili što djeluju samostalno?
Marković: U onim pitanjima o kojima se ne mogu dogovoriti, oni djeluju na svoju ruku i koriste poziciju koju imaju, kako bi promovisali lične stavove i stavove svoje političke stranke, i tako zloupotrebljavaju poziciju člana Predsjedništva. Ustav je propisao način odlučivanja Predsjedništva. Ako se analizira Ustav, nije moguće da neko od članova Predsjedništva uradi nešto samoinicijativno a da to bude u skladu s Ustavom. Ali, nema mehanizma utvrđivanja odogovornosti, niti sankcija. Jedan od primjera je kada je Bakir Izetbegović podnio zahtjev za reviziju presude pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u postupku tužbe BiH protiv Srbije za genocid, iako se zna da član ili predsjedavajući Predsjedništva ne može sam da to uradi, već je to nadležnost Predsjedništva kao kolegijalnog organa.
Predsjedavajući je prvi među jednakima, on samo koordinira rad ovog organa. Ali, niko od njih nema samostalnu vlast, iako se nekada upravo tako ponašaju i izgovaraju stavove koji nisu stavovi Predsjedništva. To je sasvim suprotno Ustavu koji kaže da odluke donosi Predsjedništvo. Dešava se da članovi Predsjedništva zloupotrebljavaju poziciju koja nosi značajnu političku moć. Kad jedan član kolektivnog organa izražava stavove, on šalje snažnu poruku i utiče na oblikovanje javnog mnjenja. Čak utiče na poziciju BiH u međunarodnim odnosima.To nije ceremonijalna funkcija, baš zbog toga oni je koriste da bi promovisali svoje stavove, kao da su to državni stavovi.
Članovi Predsjedništva dobro znaju da svoje glasove duguju biračima iz reda svog naroda: Zgrada Predsjedništva BiH
RSE: Ako postoji više tumačenja koga predstavljaju članovi Predsjedništva BiH, logično je pitanje kome oni odgovaraju?
Marković: Kada je riječ o odgovornosti, postoji opšti problem, ne samo kada su u pitanju članovi Predsjedništva, nego i svi ostali funkcioneri, a to je što oni svojim biračima ni na kakav način ne odgovaraju dok njihov mandat traje. Ako je član Predsjedništva biran na četiri godine, on tokom te četiri godine nikome ne odgovara. I to je jedan veliki problem, jer nema mogućnosti za bilo kakve sankcije.
Ali to je sistemski problem, ne samo sa članovima Predsjedništva, nego i sa poslanicima, sa entitetskim predsjednicima, sa načelnicima opština, itd. Naravno, samim Ustavom je propisano da Predsjedništvo donosi odluke. To znači da pojedini član Predsjedništva ne može ništa da radi na svoju ruku, ali poznato je da su u nekim slučajevima pojedini članovi Predsjedništva, recimo čak i u Generalnoj skupštini UN-a, zastupali svoje stavove a ne stavove Predsjedništva. To je, recimo, Haris Silajdžić svojevremeno radio.
Članovi Predsjedništva mogu da krše Ustav kako god hoće, jer znaju da za to neće odgovarati
Naravno, to je kršenje Ustava, ali je problem što nije predviđen postupak razrješenja člana Predsjedništva ako prekrši Ustav, što u svim drugim državama postoji i što bi trebalo da bude propisano. Znači, ako je neki član Predsjedništva prekršio Ustav, mora biti predviđen postupak za njegovo razrješenje. U BiH toga nema. I zbog toga se dešava da članovi Predsjedništva mogu da krše Ustav kako god hoće, jer znaju da za to neće odgovarati. Tako se dešava da oni rade na svoju ruku, umjesto da odlučuju zajedno.
RSE: Da li bi u Ustav BiH trebalo unijeti mehanizam odgovornosti članova Predsjedništva, ne samo u smislu eventualnog kršenja Ustava nego i redovnog polaganja računa za ono što radi svaki od njih?
Marković: Ustav bi trebalo mijenjati barem u tom smislu da se utvrdi odgovornost za člana Predsjedništva koji prekrši Ustav. To bi bio minimum, što znači da treba predvidjeti da može biti pokrenut postupak za povredu Ustava u situaciji ako jedan član Predsjedništva na sebe preuzme nadležnosti Predsjedništva kao kolegijalnog organa.
Ustavni sud njihovu poziciju tumači kao da su oni predstavnici svih građana, s čim se ne slažem. Ne ulazim u to da li bi tako bilo bolje, nego kako je sada regulisano. U praksi, oni se ponašaju kao predstavnici svojih naroda. Ustav je u tom pogledu protivrječan – možete zaključiti da članovi Predsjedništva treba da predstavljaju sve građane ili samo svoje narode. Zavisi od toga šta neko potencira dok tumači ovaj pravni akt.
Članovi Predsjedništva dobro znaju da svoje glasove duguju biračima iz reda svog naroda. Samo je Željko Komšić bio izuzetak od tog pravila.