Sarajlija Goran Kapetanović (1974.) već dvije decenije živi u Švedskoj u koju je doselio početkom rata u Bosni i Hercegovini. Nakon stečene diplome sa Filmske akademije u Štokholmu 2005. godine, snimio je nekoliko filmova i kratkometražnih drama za tamošnju državnu televiziju.
Njegovo posljednje ostvarenje „Kiruna-Kigali“ je uvršteno u užu konkurenciju od 11 filmova za nominaciju Oskara u kategoriji najbolji kratki igrani film. I dok Švedska, ali i Bosna i Hercegovina, čeka 10. januar, kada će Američka filmska akademija objaviti listu nominovanih filmova, Kapetanović je izdvojio nekoliko minuta za program Radija Slobodna Evropa.
Kapetanović: Film „Kiruna-Kigali“ imao je svjetsku premijeru u Južnoj Koreji na filmskom festivalu u Busanu. To je festival A kategorije, među najvećim smotrama filma u svijetu. Tada je švedski Filmski institut poslao moj kratki film zajedno sa ostalim da se prijave na tzv. izbor za Oskara.
Očigledno je da im se svidio film, te da je između hiljadu ostvarenja upravo moje izabrano u užu konkurenciju. Bez obzira da li će biti nominovan ili ne, ovo mi daje veliki podstrek za druga ostvarenja koja namjeravam raditi u Švedskoj, odnosno u Evropi.
Kapetanović: Nakon što sam završio akademiju 2005. godine, pitali su me da li želim otići u Ruandu u Kigali da osnujem jednu filmsku školu. Iako bi većina odbila, imajući u vidu šta se sve tamo desilo, poziv nisam odbio. Tamo sam radio nekoliko godina, svake godine boravio po mjesec dana i otvorili smo školu. U sklopu programa producirali smo filmove mladih i talentovanih filmaša iz Ruande.
Čak smo napravili neka ostvarenja koja su se prikazala na Tribeca Film Festivalu, onom koji je pokrenuo Robert De Niro. Moji učenici su napravili, a ja producirao, pet filmova koji su prvi put nakon genocida u Ruandi pokazali neku drugu sliku ove zemlje. To je bio veliki uspjeh.
Prilikom predstavljanja filmova i predsjednik Ruande Paul Kagame je išao sa učenicima, a bio je prisutan i Bill Clinton, koji je govorio o značaju tih ostvarenja. Zatim sam odlučio napraviti „završnicu“, drugim riječima film koji će predstavljati završni ispit za sve moje učenike, ali i mene. Tako je nastao film „Kiruna-Kigali“.
Kapetanović: Pošto je priča u kratkom formatu, bitno je da film bude „eksplozivan“, da se stvari odvijaju brzo, te da se historije na početku filma odmah povežu. Film govori o jednoj Šveđanki. Ona očekuje porod, ali, budući da živi na sjeveru Švedske, uslovi joj otežavaju - sve je zaleđeno a i veliki su sniježni nanosi.
Međutim, ona sjeda u auto i pokušava sama doći do bolnice. Istovremeno, na drugom kraju svijeta - u Ruandi, porađa se trudnica. Mještani sela u kojem ona živi odlučuju da je nose nekih 30-40 kilometara do obližnje bolnice. Priče te dvije žene, koje se u istom trenutku trebaju poroditi, povezuje nešto fino. Iako žive na različitim kontinentima, one imaju puno zajedničkog.
Kapetanović: Poznajem se sa Danisom Tanovićem. On je prije nekoliko godina gostovao na akademiji gdje sam mu pokazao svoje filmove. Mislim da je njegovo ostvarenje „Ničija zemlja“ jedno od najboljih koje je poslije došlo. „Kod amidže Idriza“ mi je strašno drag film, za koji smatram da je remek djelo. Međutim, žao mi je što ovaj film nije toliko odjeknuo.
Volim i film „Parada“ Srđana Dragojevića. Zanimljiva je tema i mislim da je to nešto drugačije sa područja bivše Jugoslavije i da je interesantno. Iako je „Parada“ komična, ona je istovremeno i veoma ozbiljna jer tretira neka važna pitanja. Ovakav film je neka vrsta terapije.
Kapetanović: Iskreno, primijetio sam da sve manje vijesti dolazi iz BiH. Češće su priče iz kulture. Naprimjer, sarajevski filmski festival često se spominje u Švedskoj. Čak su Šveđani ulagali i dolazili na taj festival. Oni su njegovi partneri. Općenito, ne dolaze neke značajnije vijesti, o tome se radi. Još smo kao zemlja nekako marginalizirani.
Kapetanović: Imam veliko priznanje švedskih kulturnih i filmskih radnika. To me motiviše da idem dalje. Trenutno sarađujem sa filmskim kućama u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Naravno, uvijek se vraćam svojim temama i zemlji u kojoj sam odrastao.
Planiram snimiti dva dugometražna filma. Sada radim na scenariju filma čija se radnja odvija u Hercegovini početkom devedesetih. Taj film govori o drugoj generaciji stranaca koji su odrasli u Švedskoj, odnosno o djeci bosanskohercegovačkih gastarbajtera. Kada počne rat u BiH 1992. godine, oni osjećaju nekakvu obavezu i odlučuju da se vrate u svoju zemlju, svako na različitu stranu.
To je interesantna tema koja progovara o identitetu. Ko smo, šta smo - pitanja su koja svakodnevno postavljaju Bosanci i Hercegovci ili ljudi drugih zemalja koji godinama žive u Švedskoj, ili su tu rođeni. Mislim da ima neiscrpno materijala da se snimi film o generacijama koje odrastaju u jednoj ali su preko roditelja povezani i sa drugom zemljom. To su zanimljive priče.
http://player.vimeo.com/video/44194676
Njegovo posljednje ostvarenje „Kiruna-Kigali“ je uvršteno u užu konkurenciju od 11 filmova za nominaciju Oskara u kategoriji najbolji kratki igrani film. I dok Švedska, ali i Bosna i Hercegovina, čeka 10. januar, kada će Američka filmska akademija objaviti listu nominovanih filmova, Kapetanović je izdvojio nekoliko minuta za program Radija Slobodna Evropa.
RSE: Kako se vaš film našao u nominaciji za Oskara?
Kapetanović: Film „Kiruna-Kigali“ imao je svjetsku premijeru u Južnoj Koreji na filmskom festivalu u Busanu. To je festival A kategorije, među najvećim smotrama filma u svijetu. Tada je švedski Filmski institut poslao moj kratki film zajedno sa ostalim da se prijave na tzv. izbor za Oskara.
Očigledno je da im se svidio film, te da je između hiljadu ostvarenja upravo moje izabrano u užu konkurenciju. Bez obzira da li će biti nominovan ili ne, ovo mi daje veliki podstrek za druga ostvarenja koja namjeravam raditi u Švedskoj, odnosno u Evropi.
RSE: Vratimo se na početak. Odlazak u Ruandu je uveliko uticao da snimite film „Kiruna-Kigali“. Kažite nam više o tome?
Kapetanović: Nakon što sam završio akademiju 2005. godine, pitali su me da li želim otići u Ruandu u Kigali da osnujem jednu filmsku školu. Iako bi većina odbila, imajući u vidu šta se sve tamo desilo, poziv nisam odbio. Tamo sam radio nekoliko godina, svake godine boravio po mjesec dana i otvorili smo školu. U sklopu programa producirali smo filmove mladih i talentovanih filmaša iz Ruande.
Čak smo napravili neka ostvarenja koja su se prikazala na Tribeca Film Festivalu, onom koji je pokrenuo Robert De Niro. Moji učenici su napravili, a ja producirao, pet filmova koji su prvi put nakon genocida u Ruandi pokazali neku drugu sliku ove zemlje. To je bio veliki uspjeh.
Prilikom predstavljanja filmova i predsjednik Ruande Paul Kagame je išao sa učenicima, a bio je prisutan i Bill Clinton, koji je govorio o značaju tih ostvarenja. Zatim sam odlučio napraviti „završnicu“, drugim riječima film koji će predstavljati završni ispit za sve moje učenike, ali i mene. Tako je nastao film „Kiruna-Kigali“.
Scena iz filma "Kiruna-Kigali"
RSE: Film su zapravo dvije priče koje se istovremeno dešavaju, ali na različitim krajevima svijeta. Jedna se odvija u Kiruni, najsjevernijem švedskom gradu, a druga u Kigali - glavnom gradu Ruande. Zašto?
Kapetanović: Pošto je priča u kratkom formatu, bitno je da film bude „eksplozivan“, da se stvari odvijaju brzo, te da se historije na početku filma odmah povežu. Film govori o jednoj Šveđanki. Ona očekuje porod, ali, budući da živi na sjeveru Švedske, uslovi joj otežavaju - sve je zaleđeno a i veliki su sniježni nanosi.
Međutim, ona sjeda u auto i pokušava sama doći do bolnice. Istovremeno, na drugom kraju svijeta - u Ruandi, porađa se trudnica. Mještani sela u kojem ona živi odlučuju da je nose nekih 30-40 kilometara do obližnje bolnice. Priče te dvije žene, koje se u istom trenutku trebaju poroditi, povezuje nešto fino. Iako žive na različitim kontinentima, one imaju puno zajedničkog.
RSE: Pratite li rad savremenih bosanskohercegovačkih i autora iz regije Zapadnog Balkana. Šta mislite o njihovim ostvarenjima?
Kapetanović: Poznajem se sa Danisom Tanovićem. On je prije nekoliko godina gostovao na akademiji gdje sam mu pokazao svoje filmove. Mislim da je njegovo ostvarenje „Ničija zemlja“ jedno od najboljih koje je poslije došlo. „Kod amidže Idriza“ mi je strašno drag film, za koji smatram da je remek djelo. Međutim, žao mi je što ovaj film nije toliko odjeknuo.
Volim i film „Parada“ Srđana Dragojevića. Zanimljiva je tema i mislim da je to nešto drugačije sa područja bivše Jugoslavije i da je interesantno. Iako je „Parada“ komična, ona je istovremeno i veoma ozbiljna jer tretira neka važna pitanja. Ovakav film je neka vrsta terapije.
RSE: Kakva je trenutna percepcija Šveđana o Bosni i Hercegovini?
Kapetanović: Iskreno, primijetio sam da sve manje vijesti dolazi iz BiH. Češće su priče iz kulture. Naprimjer, sarajevski filmski festival često se spominje u Švedskoj. Čak su Šveđani ulagali i dolazili na taj festival. Oni su njegovi partneri. Općenito, ne dolaze neke značajnije vijesti, o tome se radi. Još smo kao zemlja nekako marginalizirani.
RSE: Desetog januara 2013. biće poznato da li je vaš kratki igrani film „Kiruna-Kigali“ ušao u nominaciju za Oskara. Ceremonija dodjele ove prestižne nagrade planirana je za 24. februar. Dok iščekujemo početak Nove godine, recite nam kakve su vam vizije?
Kapetanović: Imam veliko priznanje švedskih kulturnih i filmskih radnika. To me motiviše da idem dalje. Trenutno sarađujem sa filmskim kućama u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Naravno, uvijek se vraćam svojim temama i zemlji u kojoj sam odrastao.
Planiram snimiti dva dugometražna filma. Sada radim na scenariju filma čija se radnja odvija u Hercegovini početkom devedesetih. Taj film govori o drugoj generaciji stranaca koji su odrasli u Švedskoj, odnosno o djeci bosanskohercegovačkih gastarbajtera. Kada počne rat u BiH 1992. godine, oni osjećaju nekakvu obavezu i odlučuju da se vrate u svoju zemlju, svako na različitu stranu.
To je interesantna tema koja progovara o identitetu. Ko smo, šta smo - pitanja su koja svakodnevno postavljaju Bosanci i Hercegovci ili ljudi drugih zemalja koji godinama žive u Švedskoj, ili su tu rođeni. Mislim da ima neiscrpno materijala da se snimi film o generacijama koje odrastaju u jednoj ali su preko roditelja povezani i sa drugom zemljom. To su zanimljive priče.
http://player.vimeo.com/video/44194676