Ivo Goldstein, povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, za ‘Zašto?‘ objašnjava zbog čega se zemlje Zapadnog Balkana odriču antifašizma, iako neke od njih svoju državnost temelje na antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Ovo je uređena i skraćžena verzija snimljenog razgovora:
- Neuspjeh
Odgovor na to pitanje možemo naći u svemu pomalo, i u općeveropskom, pa i općesvjetskom, trendu u radikalizmu koji se događa i kojem svjedočimo u različitim režimima različite ideološke i političke orijentacije, jednoj radikalizaciji koja ovih dana kulminira na Korejskom poluotoku, možemo ići čak i do te točke, s jedne strane.
S druge strane je, naravno, rezultat i posljedica jednog neuspjeha postjugoslavenskih društava i država da se nađu na svjetskoj karti, da se na pravi način ustroje kao države i društva i činjenica da to nije uspjelo, odnosno da nije uspjelo u pojedinim državama u manjoj ili većoj mjeri, pri čemu bih rekao da Bosna i Hercegovina i Makedonija su upravo na najnižoj razini dok je Slovenija u tom smislu ipak u najboljem položaju.
Ono što se dogodilo u tim društvima je zapravo povezano sa antifašizmom i sa antifašističkom opcijom.
- Različitost
Naime, mi i danas u svim tim društvima i državana i dalje vodimo bitke iz Drugog svjetskog rata -- ustaše i četnici, partizani, belogardejci, balisti i ne znam koje sve ne opcije, političke i vojne.
Međutim, to je samo odraz refleksija današnjih političkih i ideoloških borbi koje se vode i koje sa manje ili više varijanti i verzija u svim tim društvima zapravo možemo svesti na borbu moderniteta, želje za jednom općom modernizacijom, liberalizacijom, demokratizacijom, otvorenošću -- koja podrazumijeva i suradnju, solidarnost, respekt prema drugom i drugačijem -- i naravno jednog tradicionalizma koji uključuje i opoziciju modernitetu, opoziciju novome, i naravno zatvaranje u sebe.
Dakle ona pozicija, s jedne strane, i oni drugi i drugačiji, sa one druge strane, pri čemu bilo kakva druga ili drugačija politička kulturna opcija koja uključuje ove drugačije na različite načine -- dakle to mogu biti političke opcije, mogu biti i vjerske, dakle vjerska različitost, nacionalna različitost, ja bih rekao isto i različite seksualne orijentacije i tako dalje, i tako dalje -- dakle, sve te opcije su na onoj drugoj strani.
- Kriza
Ovi tradicionalisti se žele protiv njih boriti pa čak i ne samo demokratskim i političkim sredstvima nego to na neki način uključuje i određeno nasilje, koje je naravno kulminiralo u ratu prije 20 i više godina ali i sad se manifestira u pojedinom situacijama.
A ako ne nasilje, onda u svakom slučaju govor mržnje, radikalizam i jednu apsolutno nezdravu atmosferu u kojoj ne da ne želimo živjeti nego i ne možemo živjeti.
Dakle to je nešto što je, kada stavimo to u širi kontekst, jedan otklon od antifašizma i antifašističkog nasljeđa koje je u svim jugoslavenskim sredinama bilo vrlo jako prisutno -- zapravo manifestira jednu duboku društvenu krizu koja ima naravno šire implikacije od onoga što mi vidimo, a to je odmak od antifašizma.
- Federacija
To je potpuno šizofrena situacija.
Svi u Hrvatskoj i BiH koji tvrde da BiH i Hrvatska a onda i Srbija počivaju na odlukama određenih anifašističkih vijeća narodnog oslobođenja, to je tako, to je tako jasno i tako nedvojbeno i tako neporecivo kao što znamo da je danas 2017. godina, a nije 2015. ili 2021.
Prema tome, o tome jednostavno ne možemo razgovarati.
Naravno, BiH i Hrvatska a onda i druge jugoslavenske republike su nakon što su de facto stvorene i potvrđene odlukama antifašističkih vijeća a onda i odlukama Drugog zasjedanja AVNOJA, dakle krajem studenog ili novembra 1943. u Jajcu, počele funkcionirati kao dijelovi jedne nove federacije.
- Prava strana
Uvijek se može pričati o tome da li je to bila istinska federacija ili ne, koliko je bilo slobode u tome, možemo govoriti i o svemu i svačemu, dakle i o zločinima koji su počinjeni u ime tog režima, međutim na neke državnopravne temelje tih država se ne možemo vraćati.
Govoreći o antifašizmu i njegovom nasljeđu danas, možemo postaviti jedno vrlo jednostavno pitanje i detektirati pozicije sudionika u diskusiji: ‘Hajde da se dogovorimo ko je u drugom svjetskom ratu bio na pravoj a ko na krivoj strani?’
I naravno u slučaju svih, ili većine, jugoslavenskih republika na pravoj strani, što se mene tiče, su bili partizani.
- Diskusija
Na onoj drugoj strani svi ostali, uključujući naravno u hrvatskom slučaju i domobrane i ustaše, u slovenskom slučaju domobrane i naravno u Srbiji četnike, što je jedan onako dodatno poseban fenomen ali o njihovoj kolaboracionističkoj ulozi ne smije biti nikakve dileme.
Svi ti pokreti na ovaj ili onaj način su služili neprijatelju koji je promovirao rasne zakone, okupirao zemlju, provodio politiku terora i te su opcije u političkom i vojnom smislu apsolutno direktno služile i naravno provodile još dodatno svoje politike netrpeljivosti, sve do genocida.
Prema tome, ako se možemo dogovoriti o bazi, tko je bio na krivoj a tko na pravoj strani i ako možemo ustanoviti da su partizani bili jedini na pravoj strani, onda imamo temelj za jednu normalniju diskusiju jer onda možemo pozicionirati sve ono što se događalo.
- Osveta
Ovi veliki predstavnici desnice sada stalno govore o komunističkim zločinima krajem 1944. i 1945., o komunističkoj staljinističkoj represiji i tako dalje.
Ja sam i o tome pisao, o zločinima koji su se dogodili u to vrijeme, ja ih ne pokušavam prikrivati i minimizirati ali ih moramo staviti u pravi kontekst.
A pravi kontekst je da je ta antifašistička opcija bila prava opcija, da se 1944-45 dogodilo oslobođenje zemlje i kada to tako kontekstualiziramo onda nam se i obračun sa narodnim neprijateljem -- koji nije bio samo obračun nego je prerastao u osvetu i osvetnički gnjev i naravno da je prerastao u nepravdu koja je rezultirala mnogim izgubljenim životima -- onda se ta antifašistička opcija vidi ipak na pravi način.
- Tendencije
Netko je na kraju zloupotrijebio antifašizam, zamrljao ga, s jedne strane, a s druge strane nije promijenio osnovne pozicije ili osnovno pozicioniranje koje mi imamo u drugom svjetskom ratu.
Izvodeći iz ovoga sto sam sada rekao zaključak, danas 2017. te revizinističke tendencije koje su izuzetno snažne u čitavoj regiji, one su snažne do boli, do nečega što je apsolutno za bilo kakav liberalno-demokratski i intelektualni pristup apsolutno neprihvatljivo, zapravo opet dolazimo do toga da te opcije direktno ili indirektno impliciraju pozivanje na govor mržnje na nesolidarnost, pozivaju na nesnošljivost.
Mi u regiji bivše Jugoslavije na taj način ne možemo živjeti.