Pišu: Ilya Jazayeri, Shahriar Siami i Golnaz Esfandiari
Godinu dana nakon obaranja ukrajinskog putničkog aviona od strane iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC), porodice žrtava i dalje traže odgovore na tragediju i traže pravdu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
Među njima je i Nima Nejestani iz Toronta, koji je u nesreći izgubio 32-godišnju zaručnicu Šadi Džamšidi.
Džamšidi, stanovnica Kanade, bila je u posjeti ocu u iranskoj prijestolnici i vraćala se u Toronto, gdje je par živio gotovo tri godine.
"Sve je pod kontrolom", napisala je Džamšidi u svojoj posljednjoj SMS poruci 8. januara 2020. godine, prije nego što je avion poletio s teheranskog međunarodnog aerodroma Imam Homeini.
Tragični raketni udar
Nekoliko minuta kasnije, kijevski avion u kojem je bila Džamšidi srušio se i eksplodirao nakon što je pogođen s dvije rakete zemlja-zrak.
Svih 176 putnika i ukrajinska posada su poginuli. Većina žrtava bili su Iranci i Kanađani, iako je među poginulima i nekoliko Afganistanaca, Britanaca, Šveđana i Nijemaca.
Nakon tri dana negiranja i usred sve većeg međunarodnog pritiska, IRGC je priznao da je "nenamjerno" oborio avion nakon što ga je pogrešno prepoznao kao prijetnju, u vrijeme pojačanih napetosti sa Sjedinjenim Državama samo nekoliko dana nakon što je izvršen atentat na generala Kasema Solejmanija, komandanta IRGC-ovih snaga Kuds. Odgođeno preuzimanje odgovornosti Teherana izazvalo je ljutite proteste u Iranu i povećalo nepovjerenje u klerikalni establišment.
Iranci pale svijeće za žrtve ukrajinskog međunarodnog leta 752 tokom protesta ispred Univerziteta Amir Kabir u Teheranu 11. januara.
Nekoliko sati prije tragedije Iran je pokrenuo raketne udare na američke baze u Iraku kako bi se osvetio za Solejmanijevo ubistvo, a protuvazdušna odbrana Teherana bila je u stanju pripravnosti u slučaju američke odmazde, koja se nije desila.
Odbijena naknada
Iranski zvaničnici su kasnije rekli da je nekoliko osoba privedeno i optuženo zbog "katastrofalne greške", bez navođenja njihovih imena. Nije zabilježeno da su visoki zvaničnici smijenjeni ili da su podnijeli ostavku zbog incidenta.
Govoreći početkom januara ove godine, iranski predsjednik Hasan Rohani obnovio je obećanje da će kazniti odgovorne za rušenje aviona.
Iran je prošlog mjeseca objavio da je izdvojio 150.000 američkih dolara za porodice svake žrtve, što je odbila ukrajinska vlada i pojedine porodice koji to vide kao pokušaj zatvaranja slučaja i bijega od odgovornosti.
Nejestani i drugi još uvijek traže odgovore, uključujući i zašto Iran nije zatvorio svoj vazdušni prostor usred opasnih tenzija sa Sjedinjenim Državama.
Također su izrazili skepticizam prema iranskoj verziji tragičnih događaja.
Traženje pravde
"Želimo znati istinu", rekao je Nejestani tražeći nezavisnu istragu. "Potrebna je istraga nezavisnog tijela, najvjerovatnije iz neke druge zemlje, jer ne vjerujem da u Iranu postoji nezavisno tijelo", dodao je.
U decembru je nezavisni izvještaj kanadske vlade optužio Iran da nije proveo odgovarajuću istragu ističući da mnoga pitanja ostaju bez odgovora. "Stranka odgovorna za situaciju istražuje samu sebe, uglavnom u tajnosti. To ne ulijeva sigurnost ili povjerenje", navodi se u izvještaju kanadskog posebnog savjetnika o tragediji.
Nejestani se pridružio drugim porodicama žrtava u udruženju čiji je cilj zadržati uspomene na putnike i tražiti pravdu za one koji su odgovorni za pad aviona.
"Toliko je ljutnje, mržnje i tuge. To je vrlo čudan koktel u nama", rekao je Nejestani u intervjuu za Radio Farda RFE/RL. "Vjerujem u posvećenost našim voljenim koji su bili na tom letu."
"Šadi je voljela svoj život i oni su joj to oduzeli", dodao je.
Njegov otac i ujak Touka Nejestani, odnosno Mana Nejestani, istaknuti su karikaturisti koji su prikazali gubitak i porodičnu tugu u stripu u kojem se vidi kako avion, u kojem je bila Džamšidi, pada dok je ona prikazana kao lik ruže u romanu Mali princ francuskog pisca i avijatičara Antoana de Sent Egziperija (Antoine de Saint Exupery).
Nejestani kaže da još uvijek nije u stanju pronaći prave riječi da progovori o tragediji. "Moja tuga nije samo gubitak Šadi. Tužan sam zbog svih 176 ubijenih. Plakao sam gledajući fotografije i videozapise svake žrtve", rekao je za Radio Farda za RFE / RL.
Bez oslobađanja od tuge
Šahin Mogadam, koji je u tragediji izgubio 39-godišnju suprugu Šakibu Fegahati i desetogodišnjeg sina Rostina, tuguje za porodicom ali je i ljut zbog iranskih zvaničnika.
Njegova supruga i sin putovali su u Iran, svoju domovinu, na prvo putovanje nakon preseljenja u Kanadu prije sedam godina. Ispostavilo se da je to bila i njihova posljednja posjeta.
Mogadam je razgovarao s njima telefonom nakon što su prošli sigurnosnu provjeru. Rekao im je da će ih čekati na aerodromu u Torontu. Ali, nekoliko dana kasnije letio je za Iran po njihove ostatke.
Mogadam kaže da ništa ne može umanjiti njegovu tugu. Još nije našao hrabrosti da uđe u sinovu spavaću sobu ni godinu dana nakon njegove smrti.
Godinu dana poslije, Šahin Mogadam još uvijek ne može ući u spavaću sobu svog sina.
Mogadam - koji vjeruje da bi pravda mogla pružiti utjehu porodicama - rekao je da bi visoki iranski zvaničnici trebali odgovarati. "Želim vidjeti [odgovorne] na sudu i u skladu s tim da budu osuđeni", rekao je Mogadam u intervjuu za Radio Farda RFE/RL, pozivajući počinioce da dobiju "najstrožu kaznu".
Porodice žrtava u Iranu također su se borile sa svojim gubicima. Mnogi su rekli da su se suočili s pritiskom države i da im je onemogućeno privatno pokopavanje.
Na videozapisu objavljenom nedavno na internetu prikazano je kako neimenovana žena plače nad grobovima svojih najmilijih i traži pravdu za svoju kćerku Evin Arsalani, zeta Hiva Molanija i njenu jednogodišnju unuku Kurdiju Molani. Svo troje su stradali u nesreći.
"Prošle godine moja kćerka je bila ovdje i proslavili smo njen 30-ti rođendan. Danas bi napunila 31. Zašto ste je spriječili da bude sa mnom? Zašto ste to učinili?" kaže ona kroz suze.
"Ne želimo krvavi novac i odštetu. Želimo pravdu."
Teheranski kultni toranj Azadi ukrašen je svjetlima 6. januara u znak sjećanja na žrtve leta PS752. Rečenica "Nećete biti izbrisani iz naših misli” i broj 176 prikazani su na tornju.
Odvojeno, porodice nekih žrtava obilježile su sjećanje na svoje najmilije polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća u aerodromu Homeini 7. januara, izvijestilo je Udruženje porodica žrtava leta PS752.
Udruženje je saopštilo da sigurnosne snage nisu uspjele spriječiti porodice da se okupe na "mjestu zločina" u Šahrijaru, izvan Teherana, gdje su ubrzo nakon pada dovezeni buldožeri u očitom pokušaju uništavanja dokaza.