(Na osnovu komentara iz Washington posta i Washington Timesa)
Za čovjeka koji je Ured osvojio govoreći da vjeruje u promjene, Barack Obama zna biti izuzetno pasivan predsjednik. Puno je događaja koji se mogu nabrojati u kojima Obama nije učinio ništa, opirao se akciji ili vrlo kasno reagirao.
Svaki se od tih slučajeva može objasniti nekim razlozima: kao pitanje zakonodavne strategije, geopolitičkog interesa ili političke razboritosti.
On nije želio da se zamjera detaljima tokom rasprave o zdravstvenoj zaštiti strahujući da mu se može ponoviti sudbina Clintonove administracije koja je svojevremeno dovedena pred zid “uzmi naš prijedlog ili ostavi”. Nije želio predložiti kompletnu reformu jer iz istorije zna da to nije najbolji način. Nije želio reći ništa jako protiv Libije jer se plašio da hiljade Amerikanca neko ne zarobi u nemirima.
Sve ove tačke, ako se spoje, daju nedovršeni portret predsjednikovanja – od drveta ili Bijele kuće, ne vidi šumu tj.krupniju sliku.
Kad ovako tešku procjenu daje neko (Ruth Marcus iz WP) ko inače dijeli predsjednikove ideološke perspektive, nije teško pretpostaviti do kakvih zaključaka mogu doći Obamini protivnici.
Ako predsjednika istovremeno optužuju da ima nedostižne ambicije i da se predaje bez borbe, blakonakloni misle – valjda on zna zašto to radi? Ali njega počesto nema. Gdje je, na primjer, predsjednik sada kada se lome svjetovi na sjeveru Afrike.
Libija je uvučena u građanski rat. Novi prosvjedi su izbili u Omanu, Bahreinu i Jemenu. Ustanak u Tunisu, zemlji pioniru tzv. Arapskog proljeća ulazi u drugu fazu. Kao i obično, amaterska administracija Baracka Obame nema pojma što učiniti s bilo kojom od navedenih kriza.
Prije dvije sedmice predsjednik je proglasio razrješenje krize u Egiptu, tvrdeći da je odgovor njegove administracije "bio podešen baš kako je trebalo”. Iz nepostojanja strategije, Obama je eto napravio vrlinu. Zabrinutost se u to vrijeme zapravo odnosila na opasnost da se kriza prelije i na druge zemlje.
“Sve opcije na stolu”
Danas, samo dvije sedmice od tog doba “Obamine pobjede”, podjednak je broj država na Bliskom istoku koje su “okusile” egipatsko iskustvo i onih koje nisu. Cijene nafte vrtoglavo rastu otkad su se otvorila i Gadafijeva vrata. Ako se prijetnje protestima u Saudijskoj Arabiji pretvore u sukobe, niko neće zaustaviti destabilizaciju svjetske ekonomije.
U Libiji se dugogodišnji diktator Moamer Gadafi obećao boriti do kraja kako bi sačuvao vlast. Pukovnik se korištenjem zračne snage, plemenske milicije i afričkih plaćenika bori protiv naroda na svom kućnom pragu. Iako Gadafi kaže kako mu je Obama prijatelj, administracija američkog predsjednika poziva pukovnika da se povuče i stalno ponavlja kako se “nasilje mora zaustaviti”.
U utorak je državni sekretar Hillary Clinton u Ženevi upozorila da bi Libija mogla mirno preći u demokratiju ili se suočiti s dugogodišnjim ratom. Ali, Washington Times odgovara gospodji Clinton da je u pitanju lažna dihotomija podjsećajući je na rat u Bosni.
Trajao je tri krvave godine, i nijedna “zabrinutost” Zapada nije Srbe primorala da prestanu sa zločinima. Tek kad su se podigli avioni NATO pakta, i prosuli bombe na položaje bosanskih Srba, prišli su pregovaračkom stolu i potpisali Dejtonski sporazum. Nije svako nasilje vrijedno prezira, neka vode i do mira, kaže se u komentaru Washington Timesa.
Bijela kuća je priprjetila Gadafiju da su “sve opcije na stolu”, ali taj već otrcani kliše samo je recept za paralizu. Ako je Obama zaista ozbiljan s porukom Gadafiju da treba otići s vlasti, onda on mora učiniti isto što i Ronald Reagan 1986.godine – istu vrstu udara, ali nadajmo se preciznije.
Za sve koji si sve češće postavljaju pitanje: Gdje je Obama? , odgovor je nažalost: Bez obzira koliko ga pažljivo tražili nekad ga je nemoguće pronaći!
Za čovjeka koji je Ured osvojio govoreći da vjeruje u promjene, Barack Obama zna biti izuzetno pasivan predsjednik. Puno je događaja koji se mogu nabrojati u kojima Obama nije učinio ništa, opirao se akciji ili vrlo kasno reagirao.
Svaki se od tih slučajeva može objasniti nekim razlozima: kao pitanje zakonodavne strategije, geopolitičkog interesa ili političke razboritosti.
On nije želio da se zamjera detaljima tokom rasprave o zdravstvenoj zaštiti strahujući da mu se može ponoviti sudbina Clintonove administracije koja je svojevremeno dovedena pred zid “uzmi naš prijedlog ili ostavi”. Nije želio predložiti kompletnu reformu jer iz istorije zna da to nije najbolji način. Nije želio reći ništa jako protiv Libije jer se plašio da hiljade Amerikanca neko ne zarobi u nemirima.
Sve ove tačke, ako se spoje, daju nedovršeni portret predsjednikovanja – od drveta ili Bijele kuće, ne vidi šumu tj.krupniju sliku.
Kad ovako tešku procjenu daje neko (Ruth Marcus iz WP) ko inače dijeli predsjednikove ideološke perspektive, nije teško pretpostaviti do kakvih zaključaka mogu doći Obamini protivnici.
Ako predsjednika istovremeno optužuju da ima nedostižne ambicije i da se predaje bez borbe, blakonakloni misle – valjda on zna zašto to radi? Ali njega počesto nema. Gdje je, na primjer, predsjednik sada kada se lome svjetovi na sjeveru Afrike.
Libija je uvučena u građanski rat. Novi prosvjedi su izbili u Omanu, Bahreinu i Jemenu. Ustanak u Tunisu, zemlji pioniru tzv. Arapskog proljeća ulazi u drugu fazu. Kao i obično, amaterska administracija Baracka Obame nema pojma što učiniti s bilo kojom od navedenih kriza.
Prije dvije sedmice predsjednik je proglasio razrješenje krize u Egiptu, tvrdeći da je odgovor njegove administracije "bio podešen baš kako je trebalo”. Iz nepostojanja strategije, Obama je eto napravio vrlinu. Zabrinutost se u to vrijeme zapravo odnosila na opasnost da se kriza prelije i na druge zemlje.
“Sve opcije na stolu”
Danas, samo dvije sedmice od tog doba “Obamine pobjede”, podjednak je broj država na Bliskom istoku koje su “okusile” egipatsko iskustvo i onih koje nisu. Cijene nafte vrtoglavo rastu otkad su se otvorila i Gadafijeva vrata. Ako se prijetnje protestima u Saudijskoj Arabiji pretvore u sukobe, niko neće zaustaviti destabilizaciju svjetske ekonomije.
U Libiji se dugogodišnji diktator Moamer Gadafi obećao boriti do kraja kako bi sačuvao vlast. Pukovnik se korištenjem zračne snage, plemenske milicije i afričkih plaćenika bori protiv naroda na svom kućnom pragu. Iako Gadafi kaže kako mu je Obama prijatelj, administracija američkog predsjednika poziva pukovnika da se povuče i stalno ponavlja kako se “nasilje mora zaustaviti”.
U utorak je državni sekretar Hillary Clinton u Ženevi upozorila da bi Libija mogla mirno preći u demokratiju ili se suočiti s dugogodišnjim ratom. Ali, Washington Times odgovara gospodji Clinton da je u pitanju lažna dihotomija podjsećajući je na rat u Bosni.
Trajao je tri krvave godine, i nijedna “zabrinutost” Zapada nije Srbe primorala da prestanu sa zločinima. Tek kad su se podigli avioni NATO pakta, i prosuli bombe na položaje bosanskih Srba, prišli su pregovaračkom stolu i potpisali Dejtonski sporazum. Nije svako nasilje vrijedno prezira, neka vode i do mira, kaže se u komentaru Washington Timesa.
Bijela kuća je priprjetila Gadafiju da su “sve opcije na stolu”, ali taj već otrcani kliše samo je recept za paralizu. Ako je Obama zaista ozbiljan s porukom Gadafiju da treba otići s vlasti, onda on mora učiniti isto što i Ronald Reagan 1986.godine – istu vrstu udara, ali nadajmo se preciznije.
Za sve koji si sve češće postavljaju pitanje: Gdje je Obama? , odgovor je nažalost: Bez obzira koliko ga pažljivo tražili nekad ga je nemoguće pronaći!