Gačanica: Ono što danas živimo su posljedice rata iz devedesetih

Negiranja, odnosno veličanja ratnih zločina, dio su političkog mejnstrima, kaže doktorantica pravnih nauka Lejla Gačanica, autorica publikacije "Nazivanje ratnih zločina pravim imenom".

Publikacija je predstavljena nedavno u Sarajevu, a cilj je pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja Zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.​

RSE: Predstavljena je publikacija "Nazivanje ratnih zločina pravim imenom". Koliko je bitno da stvari nazovemo pravim imenom, u ovakvom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko?

Gačanica: Jako je bitno da ih zovemo pravim imenom jer ono što danas živimo, jesu posljedice rata iz 90-ih, posljedice onoga što nije procesuirano i posljedice interpretacija, a ne činjenično tumačenje situacije, odnosno događaja koji su se desili 90-ih godina u BiH.

Ono što je pokušano uraditi sa ovom publikacijom jeste identificirati gdje se zapravo dešavaju negiranja, osporavanja, glorificiranja, minimiziranja poricanja, sa jedne strane, a sa druge strane opravdavanja, odnosno veličanje ratnih zločina i ratnih zločinaca u svakodnevnici Bosne i Hercegovine. I nakon 25 godina, u zavisnosti kojoj etničkoj grupi pripadamo, u kojem entitetu živimo, da li smo politički obojeni ili ne, zavisi zapravo i odgovor šta se desilo u Bosni i Hercegovini prije 25 godina. Ne samo šta se desilo, nego šta se dešava i danas.

Ono što je sasvim očito, i što je utvrdila ova publikacija, jeste da su negiranja, odnosno veličanja ratnih zločina, dio političkog mejnstrima. Teško je maknuti to iz političkog mejnstrima jer na čemu će zapravo onda da žive nacionalistički, odnosno narativi o prošlosti.

Drugo pitanje je - šta raditi sa tim? Mi se zalažemo, kroz ovu publikaciju, da prvi korak bude inicijativa za regulacijom ove oblasti jer očigledno, moralna strana ovoga ne funkcioniše, nije artikulisana u društvu kao potreba da se zaista priznaju sve žrtve, da se o žrtvama govori kao o žrtvama, bez obzira kojoj strani, odnosno kojem etnosu, nacionalnosti ili religijskog grupi žrtva pripadala. Treba da se govori o njima kao o žrtvama, o zločincima kao zločincima, o zločinima kao zločinima i da se na njih ne oslanjamo kao na nešto što trebamo poticati, veličati ili negirati.

Pitanje zakona

RSE: U tome, za šta ste Vi zalažete, jeste i usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina generalno. Svjedoci smo, u Bosni i Hercegovini, da se jako puno zakona ne poštuje. Da li bi jedan takav zakon uistinu mogao da dovede ove stvari, bar u javnom diskursu, u neki okvir?

Gačanica: Mislim da moramo generalno početi da razmišljamo o tome, ne da donosimo zakone koji se neće poštovati ili da bude sasvim normalno da se u našoj zemlji zakoni ne poštuju, već da zaista počnemo poštovati te zakone. Ovaj zakon odnosno zakonska regulativa se može provući kroz nekoliko opcija. Kroz njih se može regulisati zabrana negiranja, osporavanja, odnosno odobravanje svih ovih zločina, ne samo genocida.

Postojale su inicijative na različitim nivoima. Imali smo dvije inicijative, na državnom nivou, za donošenje zasebnog zakona kojim bi se regulisala ova materija. Zatim smo imali inicijative kojima bi se intervenisalo u Krivični zakon Bosne i Hercegovine, odnosno da se utvrdi kao krivično djelo zabrana negiranja, odnosno veličanja. Nedostatak političke volje je uzrokovao da te inicijative nikad nisu bile uspješne, nikada nisu zaživjele.

Kada govorimo o državnom nivou, uvijek govorimo o tome da treba postojati konsenzus, odnosno politička volja oba entiteta. Onda se uvijek tu spominje Republika Srpska, kao neko, ko to osporava. Zaista se to pokazalo jer su politički predstavnici iz Republike Srpske glasali protiv ovih inicijativa, protiv usvajanja ovih zakona. Inicijative smo imali i na federalnom nivou. One su, jednako kao i na državnom, bile neuspješne. Možda je to baš jedan od argumenata koji možemo upotrijebiti i reći – evo, koliko je potreban ovaj zakon.

Potpuno ste u pravu kada kažete da se bar u javnom diskursu ne bi smjelo govoriti o tome da nije počinjen genocid u Srebrenici, odnosno da nisu počinjeni bilo koji drugi ratni zločini, koji su presuđeni prema nadležnim sudovima, pri tome mislim na Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i domaće sudove.

RSE: Nekako u javnom diskursu riječi: suočavanje sa prošlošću, pomirenje, suživot, prilično su postale otrcane fraze. Međutim, negdje sam mišljenja da je to najkrupniji korak, koji je bosanskohercegovačko društvo izostavilo proći nakon okončanja sukoba. Može li se očekivati, ima li naznaka da ovo društvo konačno prođe ove faze, prije svega suočavanje sa ratnom prošlošću, procesa prihvatanja, pa onda oprosta i pomirenja?

Gačanica: Mi definitivno jesmo zakazali u mnogim od segmenata, koji su trebali da budu dio tranzicijske pravde, odnosno, koji su trebali da budu dio suočavanja sa prošlošću. Kada govorimo samo o tranzicijskoj pravdi, kao konceptu, odnosno ideji kroz koju smo trebali da prođemo, onda vidimo da se zapravo cijeli koncept tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini gotovo iscrpio kroz krivična suđenja. Problem krivičnih suđenja, odnosno nedostatak onih drugih stubova tranzicijske pravde, poput reparacija, vetinga, memorijalizacija, izgradnje povjerenja, garancije ne ponavljanja, su gotovo u potpunosti izostali.

Čak i onaj segment, u kojem imamo određeni napredak, na kojem se radilo, a to je krivična pravda, odnosno utvrđivanje pravde kroz krivične postupke, tako nailazi na ne razumijevanje i ne primjenu u praksi. Presude sudova se osporavaju, ne poštuju, proglašava se da su ti sudovi politički sudovi. To uopšte ne doprinosi pomirenju.

Da li je otrcan izraz? Jeste, zato što smo ga možda, i suviše površno, i suviše često koristili, bez nekog posebnog sadržaja, posebne namjene, posebnog rezultata. Jako važno je istaknuti ovdje da svakako procesi pomirenja dolaze odozdo. Mnogo se radi na lokalnoj razini, nevladine organizacije, međunarodne nevladine organizacije. Ali s druge strane, ti procesi moraju biti potaknuti od gore. Oni moraju imati podršku i moraju imati određeno uporište, i u strukturama vlasti, i među onima koji bi zapravo trebali nešto više raditi na ovome.

Interpretacije prošlosti

RSE: Kako je moguće očekivati od građana, stanovnika ove zemlje, bez obzira gdje žive i kom etnosu pripadaju, da nemaju predrasude prema drugom i drugačijem, da ne osuđuju, da ne mrze, ako lideri političkih stranaka, koji su svakodnevno prisutni u informativnim emisijama, u medijima, stalno podižu tenziju, upravo nacionalnu i etničku? Kako je moguće očekivati da taj proces uopšte počne?

Gačanica: Zapravo, cijela naša politika počiva na tim narativima, koji su izgrađeni na takav način, govorim o zvaničnim narativima i o narativima koji koriste političke stranke, o interpretacijama prošlosti. Ti narativi su vrlo isključivi i toliko su suprotstavljeni, da tu konsenzusa o prošlosti nema. Cijeli legitimitet i politike se zapravo zasnivaju najviše na tome, a ne na onome što bi zapravo naša država trebala da radi. Kada govorim država, mislim na političke elite koje vode ovu državu.

Kako ljudi mogu prevazići politiku? Vjerujem da se to zapravo i dešava, mada nama nije toliko vidljivo, ali sigurno da toga ima. To se dešava na nivou svakodnevnog života.

Da li je teško doći do tog nivoa? Sigurno da jeste, ali djeca rastu, rađaju se nove generacije, koje se odgajaju ili u ovim narativima, ili im je prosto dosta svega, pa nadilaze ove narative, tražeći nove načine za život. Dosta im je rata, koji nisu doživjeli, dosta im je mržnje, koju ne mogu da razumiju, dosta im je prošlosti, koja u njihovim životima i nije toliko bitna.

Stoga mislim, da lokalni nivo, na kojem ljudi mogu da se razumiju, zapravo i može donijeti pomirenje. Nadam se da će upravo ti nivoi podići razinu razumijevanja, podići razinu shvatanja, stvoriti određenu empatiju. Da li je to lako? Sigurno da nije, ali ako ćemo se oslanjati isključivo na politiku i diskurse koji oni promoviraju, onda nismo na dobrom putu.

RSE: Šta je sa obrazovnom politikom? U ovoj državi se uči po tri nastavna plana i programa. Jedina smo država koja ima dvije škole pod jednim krovom. Doprinosi li to ovome o čemu pričamo?

Gačanica: Ne doprinosi. Ne samo da ne doprinosi, nego ono zapravo institucionalizira podijeljenu prošlost i ove sukobljene narative, o kojima sam govorila. Ne možemo imati udžbenike, i udžbeniku politiku, koja ne uključuje dio 90-tih ili ga uključuje na način koji je potpuno suprotan onome što ti isti mladi ljudi misle. Mlade ljude vrlo vjerovatno prošlost ne zanima, ali mogu da je pročitaju u presudama, mogu da je potraže online, mogu da je istraže. Njih prošlost gotovo više i ne zanima. Oni su toliko zasićeni, da im je zapravo dosta, i mržnje, i prošlosti, i ratova i svega ostalog.

Sa druge strane, mi ne možemo reći da ćemo se osloniti na to da mlade ne zanima prošlost, ili da ćemo se osloniti na to da će mladi da ponesu ispravnu verziju prošlosti, onu koju mi od njih očekujemo, ili prepustiti obrazovanje da bude ovako kako jeste. Ovo je definitivno jedan od najvećih koraka koje je potrebno napraviti da bi se proces pomirenja zaista spustio na nivo, na kojem treba biti. Ne da govorimo o nekoj kompromisnoj prošlosti, nego da govorimo o činjenicama, da bi smo imali iste programe u svakom dijelu Bosne i Hercegovine.

Dan bijelih traka za žrtve zločina u Prijedoru

RSE: Nakon ove, radite i publikaciju o djeci Prijedora. Više od 20 godina traje borba roditelja za memorijalizacijom, za ubijenu djecu, 102 djece je ubijeno u Prijedoru. Šta su ključni nalazi, ako smijemo otkriti bar neki dio?

Gačanica: Centar za mlade "Kvart" i ja, kao njihova istraživačica, pokušali smo da istražimo čime se mladi bave, šta njih zanima, da li imaju namjeru da ostanu u Prijedoru, posebna ako imamo u vidu cijeli proces migracije i odlaska mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Naravno, jedan od važnih aspekata jeste bio njihov odnos prema prošlosti.

Ono što smo mi dobili kao feedback, što smo dobili kao glavni nalaz, jeste da oni pokušavaju da žive van prošlosti, da je se oslobode jer su time opterećeni. Ne toliko u školi, škola pokušava da se time ne bavi. Mišljenja kod kuće su suprotstavljena onome što se može čuti van kuće. Postoji cijeli isprepleteni, potpuno suludi sistem, u kojem mladi pokušavaju da nađu za sebe dobar život, što definitivno nije jednostavno.