Autor: Thomas L. Friedman (The New York Times)
Bog zna da navijam za snage opozicije u Siriji i nadam se da će uskoro ostvariti pobjedu i pokazati se demokratski nastrojenim kako se i nadamo. Međutim, šanse za ovakav najbolji mogući ishod su male. Razlog tome je činjenica da je Sirija dosta slična Iraku. Sirija je blizanac Iraka – zemlja sa više frakcija, kojom vlada diktator predstavnik jedne manjine i koja se nalazi pod željeznom šakom arapske nacionalističke ideologije i vladajuće stranke Bas.
Za mene je lekcija naučena u Iraku dosta jednostavna: Ne možete preći sa Saddama na Švicarsku bez da zapnete na Hobbesu – u ratu svih protiv svih – osim ako imate dobronaoružanog vanjskog posrednika kojeg se svi plaše, ali i kojem vjeruju da može sprovesti tranziciju. U Iraku je to bila Amerika. Jeftino, udaljeno posredovanje SAD-a i NATO-a koje je udaljilo Gaddafija sa vlasti i omogućilo rođenje nove Libije najvjerovatnije neće biti ponovljeno u Siriji. Sirija je komplikovanija. Sirija je Irak.
Irak je predstavljao tako gorko iskustvo za Ameriku da bismo radije da o tome više nikada ne govorimo. Međutim, Irak je dosta bitan u ovome procesu. Jedini razlog zbog kojeg Irak ima šansu za pozitivan ishod danas leži u činjenici da je Amerika imala desetine hiljada trupa koje su se ponašale kao dobro naoružan posrednik kojem su sve strane vjerovale, ali ga se i plašile; takav sistem je pomogao tranziciju Iraka na konsenzualnu politiku. Instinkt mi govori da će Siriji biti potrebno isto da bi imala istu šansu.
Međutim, kako se sigurno ne bih zalagao za intervenciju SAD u Siriji ili bilo gdje u arapskom svijetu, a to ne bi podržala ni američka javnost, našao sam se u situaciji da se nadam da je moja analiza pogrešna i da će nas narod Sirije iznenaditi i sam pronaći svoj put ka boljoj političkoj budućnosti samo uz diplomatsku pomoć. Znam da se od kolumnista očekuje da lupaju šakom o sto i glasno govore šta je neophodno, ali kada vjerujete da je ono što je neophodno, vanjski posrednik za Siriju, ustvari nemoguće, onda to morate reći. Mislim da oni koji se zalažu za aktivniju ulogu i intervenciju SAD u Siriji, i koji napadaju predsjednika Obamu jer nije poduzeo tako nešto, ne gledaju realno na situaciju i ne znaju šta bi sve bilo potrebno da se ostvari pozitivan ishod.
Zašto? Na Bliskom istoku alternativa lošem nije uvijek dobra. Može biti još gora. Zapanjen sam hrabrošću sirijskih pobunjenika koji su započeli ovaj ustanak mirno, bez naoružanja, protiv režima koji igra prema Hama pravilima kako ih ja zovem, a to nisu nikakva pravila. Assadov režim je namjerno ubijao demonstrante da bi ovaj konflikt pretvorio u sektašku borbu između vladajuće manjine Alawite sekte koju vodi Assadov klan i većine koju čine Suniti. Zato bi suprotno od Assadove diktature bio raspad Sirije nakon povlačenja Alawita na obalu, što bi dovelo do trajnog građanskog rata.
Postoje dvije stvari koje bi mogle spriječiti takav ishod. Jedna je iračka alternativa, gdje je Amerika ušla u zemlju i uništila Saddamov režim, okupirala zemlju i silom promijenila vlast Sunitske manjine u demokratski režim šiitske većine. Zbog nesposobnosti SAD-a i same prirode Iraka, ova intervencija SAD-a je dovela do građanskog rata u kojem su sve strane u Iraku – suniti, šiiti i Kurdi – testirali novi balans moći i uzrokovali ogromne gubitke na svim stranama i doveli do etničkog čišćenja koje je preuredilo zemlju u homogene sektore Sunita, Šiita i Kurda.
Međutim, prisutnost SAD-a u Iraku je spriječila širenje građanskog rata i etničkog čišćenja na druge zemlje u okruženju. I kada se građanski rat približio kraju i kada su sve strane postale iscrpljene i odvojenije jedne od drugih, SAD je uspješno ispregovarala novi ustav i dogovor o podjeli vlasti u Iraku; prema tom ugovoru Šiiti su dobili većinsku vlast, Suniti su ostali bez vlasti, ali nisu obezvlašćeni, dok su Kurdi dobili polovičnu autonomiju. Cijena ove tranzicije je bila ogromna u životima i u novcu, a Irak čak i danas nije stabilna, demokratska zemlja. Ipak, ima šansu i sada je na Iračanima da li će je iskoristiti.
Kako je malo vjerovatno da će se naoružani posrednik koji uživa strahopoštovanje usuditi intervenisati u sukobu u Siriji, sve je u rukama pobunjenika. To neće biti jednostavno ako uzmemo u obzir podijeljeno društvo Sirije, osim ako nije planirano neko iznenađenje. To iznenađenje bi bilo udruživanje razjedinjenih sirijiskih opozicionih grupa u jedan politički front, možda uz pomoć američkih, turskih i saudijskih obavještajaca u zemlji, i ovaj novi front bi mogao privući umjerene Alawite i kršćane koji podržavaju Assada iz straha; tada bi se mogla izgraditi nova vlast koja bi štitila prava i većine i manjine. Bilo bi divno vidjeti rušenje Assadovog rusko-iransko-Hezbollah sistema koji bi bio zamijenjen demokratskom, ne haotičnom Sirijom.
Ipak, sumnjam da je takav ishod moguć. 20 posto Sirijaca koji podržavaju Assadove Alawite ili kršćane će se plašiti nove Sunitske muslimanske većine sa komponentnom Muslimanskog bratstva, a ta Sunitska većina je iskusila toliko brutalnosti postojećeg režima da će do pomirenja teško doći, posebno ako se krvoproliće nastavi. Bez vanjskog posrednika ili sirijskog Mandele, vatre ovog sukoba će gorjeti još dugo vremena. Nadam se da ću ipak biti iznenađen.
(Prevela D.F)
Bog zna da navijam za snage opozicije u Siriji i nadam se da će uskoro ostvariti pobjedu i pokazati se demokratski nastrojenim kako se i nadamo. Međutim, šanse za ovakav najbolji mogući ishod su male. Razlog tome je činjenica da je Sirija dosta slična Iraku. Sirija je blizanac Iraka – zemlja sa više frakcija, kojom vlada diktator predstavnik jedne manjine i koja se nalazi pod željeznom šakom arapske nacionalističke ideologije i vladajuće stranke Bas.
Za mene je lekcija naučena u Iraku dosta jednostavna: Ne možete preći sa Saddama na Švicarsku bez da zapnete na Hobbesu – u ratu svih protiv svih – osim ako imate dobronaoružanog vanjskog posrednika kojeg se svi plaše, ali i kojem vjeruju da može sprovesti tranziciju. U Iraku je to bila Amerika. Jeftino, udaljeno posredovanje SAD-a i NATO-a koje je udaljilo Gaddafija sa vlasti i omogućilo rođenje nove Libije najvjerovatnije neće biti ponovljeno u Siriji. Sirija je komplikovanija. Sirija je Irak.
Irak je predstavljao tako gorko iskustvo za Ameriku da bismo radije da o tome više nikada ne govorimo. Međutim, Irak je dosta bitan u ovome procesu. Jedini razlog zbog kojeg Irak ima šansu za pozitivan ishod danas leži u činjenici da je Amerika imala desetine hiljada trupa koje su se ponašale kao dobro naoružan posrednik kojem su sve strane vjerovale, ali ga se i plašile; takav sistem je pomogao tranziciju Iraka na konsenzualnu politiku. Instinkt mi govori da će Siriji biti potrebno isto da bi imala istu šansu.
Mislim da oni koji se zalažu za aktivniju ulogu i intervenciju SAD u Siriji, i koji napadaju predsjednika Obamu jer nije poduzeo tako nešto, ne gledaju realno na situaciju i ne znaju šta bi sve bilo potrebno da se ostvari pozitivan ishod.
Međutim, kako se sigurno ne bih zalagao za intervenciju SAD u Siriji ili bilo gdje u arapskom svijetu, a to ne bi podržala ni američka javnost, našao sam se u situaciji da se nadam da je moja analiza pogrešna i da će nas narod Sirije iznenaditi i sam pronaći svoj put ka boljoj političkoj budućnosti samo uz diplomatsku pomoć. Znam da se od kolumnista očekuje da lupaju šakom o sto i glasno govore šta je neophodno, ali kada vjerujete da je ono što je neophodno, vanjski posrednik za Siriju, ustvari nemoguće, onda to morate reći. Mislim da oni koji se zalažu za aktivniju ulogu i intervenciju SAD u Siriji, i koji napadaju predsjednika Obamu jer nije poduzeo tako nešto, ne gledaju realno na situaciju i ne znaju šta bi sve bilo potrebno da se ostvari pozitivan ishod.
Zašto? Na Bliskom istoku alternativa lošem nije uvijek dobra. Može biti još gora. Zapanjen sam hrabrošću sirijskih pobunjenika koji su započeli ovaj ustanak mirno, bez naoružanja, protiv režima koji igra prema Hama pravilima kako ih ja zovem, a to nisu nikakva pravila. Assadov režim je namjerno ubijao demonstrante da bi ovaj konflikt pretvorio u sektašku borbu između vladajuće manjine Alawite sekte koju vodi Assadov klan i većine koju čine Suniti. Zato bi suprotno od Assadove diktature bio raspad Sirije nakon povlačenja Alawita na obalu, što bi dovelo do trajnog građanskog rata.
Postoje dvije stvari koje bi mogle spriječiti takav ishod. Jedna je iračka alternativa, gdje je Amerika ušla u zemlju i uništila Saddamov režim, okupirala zemlju i silom promijenila vlast Sunitske manjine u demokratski režim šiitske većine. Zbog nesposobnosti SAD-a i same prirode Iraka, ova intervencija SAD-a je dovela do građanskog rata u kojem su sve strane u Iraku – suniti, šiiti i Kurdi – testirali novi balans moći i uzrokovali ogromne gubitke na svim stranama i doveli do etničkog čišćenja koje je preuredilo zemlju u homogene sektore Sunita, Šiita i Kurda.
Grad Rastan
Međutim, prisutnost SAD-a u Iraku je spriječila širenje građanskog rata i etničkog čišćenja na druge zemlje u okruženju. I kada se građanski rat približio kraju i kada su sve strane postale iscrpljene i odvojenije jedne od drugih, SAD je uspješno ispregovarala novi ustav i dogovor o podjeli vlasti u Iraku; prema tom ugovoru Šiiti su dobili većinsku vlast, Suniti su ostali bez vlasti, ali nisu obezvlašćeni, dok su Kurdi dobili polovičnu autonomiju. Cijena ove tranzicije je bila ogromna u životima i u novcu, a Irak čak i danas nije stabilna, demokratska zemlja. Ipak, ima šansu i sada je na Iračanima da li će je iskoristiti.
Kako je malo vjerovatno da će se naoružani posrednik koji uživa strahopoštovanje usuditi intervenisati u sukobu u Siriji, sve je u rukama pobunjenika. To neće biti jednostavno ako uzmemo u obzir podijeljeno društvo Sirije, osim ako nije planirano neko iznenađenje. To iznenađenje bi bilo udruživanje razjedinjenih sirijiskih opozicionih grupa u jedan politički front, možda uz pomoć američkih, turskih i saudijskih obavještajaca u zemlji, i ovaj novi front bi mogao privući umjerene Alawite i kršćane koji podržavaju Assada iz straha; tada bi se mogla izgraditi nova vlast koja bi štitila prava i većine i manjine. Bilo bi divno vidjeti rušenje Assadovog rusko-iransko-Hezbollah sistema koji bi bio zamijenjen demokratskom, ne haotičnom Sirijom.
Ipak, sumnjam da je takav ishod moguć. 20 posto Sirijaca koji podržavaju Assadove Alawite ili kršćane će se plašiti nove Sunitske muslimanske većine sa komponentnom Muslimanskog bratstva, a ta Sunitska većina je iskusila toliko brutalnosti postojećeg režima da će do pomirenja teško doći, posebno ako se krvoproliće nastavi. Bez vanjskog posrednika ili sirijskog Mandele, vatre ovog sukoba će gorjeti još dugo vremena. Nadam se da ću ipak biti iznenađen.
(Prevela D.F)