Piše: Michael Dobbs (Foreign Policy), priredila: Sabina Čabaravdić
U srijedu počinje dugo očekivano suđenje Ratku Mladiću, generalu vojske bosanskih Srba, gotovo sedamnaest godina nakon što je prvi put optužen za ratne zločine. Ja ću biti u Hagu, a dok čekam riječi tužitelja, pogledajmo koji su sve pravci mogli biti izabrani da se spriječi genocid u Srebrenici, za šta i optužuju generala Mladića:
Ključni trenutak broj 1: Posjeta američkog državnog sekretara Jamesa Bakera Beogradu, u junu 1991.
Baker je propustio ustvrditi jasne smjernice za raspad Jugoslavije, a odmah iza toga je svojim saveznicima kazao kako „SAD nemaju nikakve interese za taj rat“. Kritičari vjeruju da je takav distancirani pristup Washingtona, koji je bio zabavljen raspadom Sovjetskog saveza, zapravo dao „žuto“ svjetlo srbijanskom lideru Slobodanu Miloševiću da upotrijebi silu ne bi li spriječio Hrvatsku i Sloveniju da proglase nezavisnost.
Ključni trenutak broj 2: Osnivanje Badinterove komisije.
U augustu 1991. Evropska unija okuplja grupu stručnjaka da sačine pravne savjete za raspad Jugoslavije. Komisija presuđuje da su „granice BiH, Hrvatske i Slovenije nepovredive i da se ne mogu mijenjati po želji manjina“. Ova je odluka imala efekat na dva miliona dobro naoružanih Srba koji su živjeli u pomenutim republikama SFRJ. I koji su u tome našli razlog za pobunu u Bosni i Hrvatskoj.
Ključni trenutak broj 3: Najava Alije Izetbegovića da pristaje na podjelu BiH.
Ključni trenutak broj 4: Odluka bosanske Vlade da blokira evakuaciju Srebrenice.
Drugog aprila 1993.godine Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice izvjestio je Savjet sigurnosti da su u okrugu Srebrenice „civili očajni i da žele napustiti to područje, otići na sigurno, jer strahuju da, ukoliko ostanu, nemaju alternative, osim smrti“. No, prema uputama bosanskih vlasti, koje nisu htjele podsticati etničko čišćenje, komandant Armije BiH u tom području, Naser Orić, spriječio je evakuaciju stanovnika. Konvoj UN-a bio je prisiljen napustiti enklavu bez ijednog izbjeglice sa sobom. Da ironija bude veća, Orić je napustio Srebrenicu u aprilu 1995.godine, tri mjeseca prije nego je gradić pao.
Ključni trenutak broj 5: Proglašenje Srebrenice „zaštićenom zonom“
Ključni trenutak broj 6: Pravila za angažovanje zračnih snaga
U augustu 1994.godine usvojena su pravila o angažmanu za blisku zračnu podršku mirovnim snagama UN-a. Zapovjednici mirovnih snaga preferirali su doktrinu „strateške dvosmislenosti“, umjesto jasno određene linije komandovanja: poziv za udare sa terena – NATO komanda u Brusselsu – generalni sekretar UN-a u New Yorku. Oni su tvrdili da takve jasne smjernice potiču Srbe da pokreću napade manjeg obima koji ne moraju automatski aktivirati zračne udare. Dužnosnici UN-a takvim su stavovima odgađali zračne udare sve dok nije bilo kasno.
Gledajući unazad, čini se da je srebrenički genocid bio tragedija koju se moglo spriječiti. Drugačiji postupci ključnih aktera: zapadanih vlada, Ujedinjenih naroda ali i bosanskih vlasti – mogli su proizvesti potpuno drugačiji ishod.
U srijedu počinje dugo očekivano suđenje Ratku Mladiću, generalu vojske bosanskih Srba, gotovo sedamnaest godina nakon što je prvi put optužen za ratne zločine. Ja ću biti u Hagu, a dok čekam riječi tužitelja, pogledajmo koji su sve pravci mogli biti izabrani da se spriječi genocid u Srebrenici, za šta i optužuju generala Mladića:
Ključni trenutak broj 1: Posjeta američkog državnog sekretara Jamesa Bakera Beogradu, u junu 1991.
Baker je propustio ustvrditi jasne smjernice za raspad Jugoslavije, a odmah iza toga je svojim saveznicima kazao kako „SAD nemaju nikakve interese za taj rat“. Kritičari vjeruju da je takav distancirani pristup Washingtona, koji je bio zabavljen raspadom Sovjetskog saveza, zapravo dao „žuto“ svjetlo srbijanskom lideru Slobodanu Miloševiću da upotrijebi silu ne bi li spriječio Hrvatsku i Sloveniju da proglase nezavisnost.
Ključni trenutak broj 2: Osnivanje Badinterove komisije.
U augustu 1991. Evropska unija okuplja grupu stručnjaka da sačine pravne savjete za raspad Jugoslavije. Komisija presuđuje da su „granice BiH, Hrvatske i Slovenije nepovredive i da se ne mogu mijenjati po želji manjina“. Ova je odluka imala efekat na dva miliona dobro naoružanih Srba koji su živjeli u pomenutim republikama SFRJ. I koji su u tome našli razlog za pobunu u Bosni i Hrvatskoj.
Ključni trenutak broj 3: Najava Alije Izetbegovića da pristaje na podjelu BiH.
Alija Izetbegović, Stjepan Kljuić i Radovan Karadžić, 1992.
18. marta 1992. predsjednik Predsjedništva BiH daje u Lisabonu podršku dogovoru za podjelu zemlje na muslimansku, srpsku i hrvatsku autonomnu oblast. Deset dana kasnije, nakon sastanka s američkim ambasadorom Warrenom Zimmermanom, on povlači potpis s Losabonskog dogovora i poziva građane na referendum o nezavisnosti. Rat je izbio početkom aprila iste godine. Neki istoričari smatraju da Lisabonski ugovor predstavlja izgubljenu priliku za mirno rješenje, bez trogodišnjeg rata i više od 100.000 mrtvih.Ključni trenutak broj 4: Odluka bosanske Vlade da blokira evakuaciju Srebrenice.
Drugog aprila 1993.godine Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice izvjestio je Savjet sigurnosti da su u okrugu Srebrenice „civili očajni i da žele napustiti to područje, otići na sigurno, jer strahuju da, ukoliko ostanu, nemaju alternative, osim smrti“. No, prema uputama bosanskih vlasti, koje nisu htjele podsticati etničko čišćenje, komandant Armije BiH u tom području, Naser Orić, spriječio je evakuaciju stanovnika. Konvoj UN-a bio je prisiljen napustiti enklavu bez ijednog izbjeglice sa sobom. Da ironija bude veća, Orić je napustio Srebrenicu u aprilu 1995.godine, tri mjeseca prije nego je gradić pao.
Ključni trenutak broj 5: Proglašenje Srebrenice „zaštićenom zonom“
Izbjeglice iz zaštićene zone Srebrenica, Tuzla 1993.
16. aprila 1993, Savjet sigurnosti Ujedinjenih naroda donosi Rezoluciju 917 o proglašenju Srebrenice "zaštićenom zonom." Pratećim dokumentima donesena je i odluka o slanju samo lagano naoružanog bataljona mirovnih snaga. Potpuno nespremnog da se odupre srpskim snagama i njihovom razaranju. Jedan od UN-ovih zapovjednika, belgijski general Francis Briquemont komentirao je kako je „prestao čitati rezolucije Ujedinjenih naroda zbog ogromnog jaza između retorike i stvarnosti na terenu“. Članovi Savjeta sigurnosti, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, nikada nisu razriješili ove fatalne kontradiktornosti.Ključni trenutak broj 6: Pravila za angažovanje zračnih snaga
U augustu 1994.godine usvojena su pravila o angažmanu za blisku zračnu podršku mirovnim snagama UN-a. Zapovjednici mirovnih snaga preferirali su doktrinu „strateške dvosmislenosti“, umjesto jasno određene linije komandovanja: poziv za udare sa terena – NATO komanda u Brusselsu – generalni sekretar UN-a u New Yorku. Oni su tvrdili da takve jasne smjernice potiču Srbe da pokreću napade manjeg obima koji ne moraju automatski aktivirati zračne udare. Dužnosnici UN-a takvim su stavovima odgađali zračne udare sve dok nije bilo kasno.
Gledajući unazad, čini se da je srebrenički genocid bio tragedija koju se moglo spriječiti. Drugačiji postupci ključnih aktera: zapadanih vlada, Ujedinjenih naroda ali i bosanskih vlasti – mogli su proizvesti potpuno drugačiji ishod.