Francuska novinarka i književnica Florence Hartmann u Sarajevu je studentima Sarajevske škole za nauku i tehnologiju održala predavanje pod nazivom "Između rata i pravde" u kojem se osvrnula na rad Tribunala u Hagu.
Za RSE govori o licemjerstvu međunarodnih faktora kada je riječ o pomirenju i saradnji u procesu ostvarivanja pravde, te o odnosu politike prema zločinima i presudama.
Funkcija Haškog tribunala, bez obzira na očekivanja, nije da pomogne pomirenju, već da na osnovu stečenih informacija i znanja pomogne procese unutar regiona koji bi doveli do pomirenja kao krajnjeg čina u ostvarenju pravde, smatra francuska novinarka i književnica Florence Hartmann.
Presude same po sebi ne znače ništa, kaže Hartman, i navodi primjer suđenja najvišem vojnom i političkom rukovodstvu RS optuženim za genocid, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću:
„Presuda Karadžiću i Mladiću neće ništa pomoći Bosni, kao što nisu ni prethodne presude, ako nema transmitiranja te informacije. Ako presuda uspostavlja činjenice koje pola države negira, a druga polovina prihvati, ona ne može da promijeni, tako da se zbog toga ovaj drugi dio procesa uradi ovdje.“
Prema njenoj ocjeni, BiH danas nema snage da se suoči političkim sredstvima sa onim što je ratno naslijeđe.
„Situacija je ovdje jako komplikovana zbog različitih faktora, ne samo unutrašnjih, ali i unutrašnjih. Nastavlja se rat bez oružja, tako da je to problem što taj proces nije završen“, kaže Hartmann.
Zašto političari ne bi prihvatili diskusiju
Hartmanova je govorila i o licemjerstvu međunarodne zajednice, te iskustvima koje je imala kao glasnogovornica bivše glavne tužiteljice Tribunala Karle del Ponte.
Navela je kako su, uz zemlje regiona koje su selektivno dijelile informacije sa Hagom, to isto činile i zapadne zemlje, koje nisu željele da otkriju informacije koje bi pokazale da su možda znali a nisu djelovali u pojedinim slučajevima.
Svako ima odgovornost i na nju treba podsjećati, kaže Hartman, koja je, sa kolegom novinarom Edom Vulijamijem, ministra vanjskih poslova Švedske Karla Bilta, prilikom obilježavanja 20. godišnjice od opsade Sarajeva, podsjetila da je možda mogao da spriječi ono što se dogodilo:
„Ja samo pitam zašto je došao. I moj kolega to isto kaže. Zašto je došao danas, šestog? Trebao je doći onda kad je mogao nešto uraditi. I kada je mogao nešto učiniti, govorio je da je Milošević bio dobar momak - i to je u transkriptima. Žao mi je, ali on ne zaslužuje da bude danas ovdje.“
Osvrnuvši se na ovaj događaj, Hartmann kaže:
„Karl Bilt je bio predstavnik EU. Ed Vulijami i ja smo izrazili naše mišljenje. Ponovo kažem da to imamo pravo, kao što on ima pravo da se ne slaže, a da ne okrene leđa nego da pokrene razgovor sa nama. Mogao je pitati: ’Zašto to mislite?’ On nije pitao zašto to mislimo. On je dekretom da je to laž, da je on pisao u svojoj knjizi. U kom svijetu smo mi da jednu osobu, bez obzira ko je, kaže: ’Istina je sve, to je Biblija, to je sve u ovoj knjizi i to ne može da se promijeni.’ Zašto političari ne bi prihvatili diskusiju? Meni nije problem što Bosna nije pitala. Drago mi je da sam, zbog toga što je javno postalo nešto što nije trebalo da bude javno, saznala da puno ljudi ovdje dijeli to mišljenje.“
Također je istakla i kako se upravo zbog iznošenja stava o postupanju međunarodnih zvaničnika, uključujući i sudije Tribunala u Hagu, i sama našla na meti, te da je zbog toga i osuđena na sedmodnevu zatvorsku kaznu.
Za RSE govori o licemjerstvu međunarodnih faktora kada je riječ o pomirenju i saradnji u procesu ostvarivanja pravde, te o odnosu politike prema zločinima i presudama.
Funkcija Haškog tribunala, bez obzira na očekivanja, nije da pomogne pomirenju, već da na osnovu stečenih informacija i znanja pomogne procese unutar regiona koji bi doveli do pomirenja kao krajnjeg čina u ostvarenju pravde, smatra francuska novinarka i književnica Florence Hartmann.
Presude same po sebi ne znače ništa, kaže Hartman, i navodi primjer suđenja najvišem vojnom i političkom rukovodstvu RS optuženim za genocid, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću:
„Presuda Karadžiću i Mladiću neće ništa pomoći Bosni, kao što nisu ni prethodne presude, ako nema transmitiranja te informacije. Ako presuda uspostavlja činjenice koje pola države negira, a druga polovina prihvati, ona ne može da promijeni, tako da se zbog toga ovaj drugi dio procesa uradi ovdje.“
Prema njenoj ocjeni, BiH danas nema snage da se suoči političkim sredstvima sa onim što je ratno naslijeđe.
„Situacija je ovdje jako komplikovana zbog različitih faktora, ne samo unutrašnjih, ali i unutrašnjih. Nastavlja se rat bez oružja, tako da je to problem što taj proces nije završen“, kaže Hartmann.
Zašto političari ne bi prihvatili diskusiju
Hartmanova je govorila i o licemjerstvu međunarodne zajednice, te iskustvima koje je imala kao glasnogovornica bivše glavne tužiteljice Tribunala Karle del Ponte.
Navela je kako su, uz zemlje regiona koje su selektivno dijelile informacije sa Hagom, to isto činile i zapadne zemlje, koje nisu željele da otkriju informacije koje bi pokazale da su možda znali a nisu djelovali u pojedinim slučajevima.
Svako ima odgovornost i na nju treba podsjećati, kaže Hartman, koja je, sa kolegom novinarom Edom Vulijamijem, ministra vanjskih poslova Švedske Karla Bilta, prilikom obilježavanja 20. godišnjice od opsade Sarajeva, podsjetila da je možda mogao da spriječi ono što se dogodilo:
„Ja samo pitam zašto je došao. I moj kolega to isto kaže. Zašto je došao danas, šestog? Trebao je doći onda kad je mogao nešto uraditi. I kada je mogao nešto učiniti, govorio je da je Milošević bio dobar momak - i to je u transkriptima. Žao mi je, ali on ne zaslužuje da bude danas ovdje.“
Osvrnuvši se na ovaj događaj, Hartmann kaže:
„Karl Bilt je bio predstavnik EU. Ed Vulijami i ja smo izrazili naše mišljenje. Ponovo kažem da to imamo pravo, kao što on ima pravo da se ne slaže, a da ne okrene leđa nego da pokrene razgovor sa nama. Mogao je pitati: ’Zašto to mislite?’ On nije pitao zašto to mislimo. On je dekretom da je to laž, da je on pisao u svojoj knjizi. U kom svijetu smo mi da jednu osobu, bez obzira ko je, kaže: ’Istina je sve, to je Biblija, to je sve u ovoj knjizi i to ne može da se promijeni.’ Zašto političari ne bi prihvatili diskusiju? Meni nije problem što Bosna nije pitala. Drago mi je da sam, zbog toga što je javno postalo nešto što nije trebalo da bude javno, saznala da puno ljudi ovdje dijeli to mišljenje.“
Također je istakla i kako se upravo zbog iznošenja stava o postupanju međunarodnih zvaničnika, uključujući i sudije Tribunala u Hagu, i sama našla na meti, te da je zbog toga i osuđena na sedmodnevu zatvorsku kaznu.