Snovi mlade fizičarke: 'Želim razumjeti više'

Šta nekoga motiviše da se otisne na put fizičkih eksperimenata? Kakvi su mu uslovi potrebni za razvoj? Kako izgleda baviti se fizikom u Bosni i Hercegovini, a kako na Zapadu?

Odgovore na ova pitanja ima Farah Basarić, eksperimentalna fizičarka, koju je želja da razumije više i strast za naukom dovela iz glavnog grada Bosne i Hercegovine do njemačkog istraživačkog centra Jülich, vodećeg evropskog centra za naučna istraživanja u kojem su radili nobelovci.

"Za sada cijela ideja kvantnih računara je na nekom nivou naučne fantastike, možda čak i za države poput Njemačke, s obzirom na to da je cijeli proces dugotrajan", pojašnjava Farah Basarić u podcastu Glasom mladih.

"Današnja znanost je sutrašnja tehnologija", rekao je naučnih Edward Teller, a fizičarka Farah Basarić se upravo bavi istraživanje u oblasti nanoelektronike i radi na superkompjuterima, koji će u budućnosti, zahvaljujući naučnicima, dati odgovore na mnogobrojna pitanja današnjice.

U podcastu Glasom mladim ne govorimo naučnim otkrićima, već o onima koji svakodnevno rade u sjeni inovacija. O putovanju Farah Basarić, izazovima i viziji koju ima kao eksperimentalni fizičar, kao neko ko je završio školovanje u Bosni i Hercegovini a pronašao se u centru koji joj omogućava istraživanje u polju nanoelektronike. I nije joj bilo lako na tom putu.

"Ali mislim da je na kraju presudilo koliko sam zapravo bila spremna biti uporna i imati svoj cilj... Iako me sve znalo nekada potiskivati ka dole i nije bilo uvijek jednostavno. Njemačka u sklopu s upornošću, mislim da je dobra kombinacija", navodi Basarić.

Fizika kao životni poziv

RSE: Koja je tvoja uloga u srcu jednog od najnaprednijih istraživačkih centara na svijetu?

Basarić: Na doktorskoj poziciji sam otprilike na drugoj godini. Moja uža oblast bi bila fizika kondenzirane materije s primjenom u kvantnim tehnologijama. To bi nekako bilo najopćenitije.

RSE: Šta to zapravo znači? Zašto se koristi?

Basarić: Za sada cijela ideja kvantnih računara je na nekom nivou naučne fantastike, možda čak i za države poput Njemačke, s obzirom na to da je cijeli proces dugotrajan. Jedan veći cilj bio bi razvoj hardver (hardware) platformi za kubit (Qubit), kao što imamo hardver platformu za naš bit memorije klasičnog računara, isto tako potrebno je izvršiti istraživanja po pitanju materijala, načina transporta i tako dalje na takvim nekim sklopovima. To je ono čime se ja bavim, to je zapravo fizika nanouređaja, dakle nanostruktura.

RSE: Kako je raditi na institutu na kojem je recimo otkriven MP3 player, zbog čega je Peter Gruenberg dobio i Nobelovu nagradu?

Basarić: Opušteno je. Niko ne razmišlja mnogo o tim nekim možda velikim stvarima. Mislim da je općenito rad u Njemačkoj generalno mnogo opušten i mnogo neopterećen i onda nemate nikad osjećaj o tome koliko neka ličnost s kojom možda radite intenzivno, koliko ona može imati uticaja, kojeg je obrazovanja odakle je došla, to može biti nešto veliko, ali vi zapravo nemate taj osjećaj ovdje. Nemamo osjećaj te veličine.

RSE: Zašto je tvoj izbor bio nauka? Fizika?

Farah Basarić

Basarić: Možda je bila cijela ideja o nekoj širini koju je fizika nudila, u smislu da je dosta izazovno i misteriozno, ali u nekom pozitivnom smislu, nekom konstruktivnom smislu, gdje sam osjetila motivaciju da želim razumjeti više. Od svih drugih prirodnih nauka možda sam imala najviše afiniteta ka fizici. Tako je sad konkretno, vjerojatno može i kroz srednju školu, sam obrazovni sistem i tema kvantne fizike motivirala me je u uđem dublje u to. Da učestvujem u nekom eksperimentalnom smislu me uvijek privlačila, mada od početka nisam znala u kojoj konkretno oblasti, ali s vremenom se iskristalisalo da bi to bila fizika. To je bio spoj ta dva interesovanja.

RSE: Znači u srednjoj si otkrila da si zapravo talentovana, da imaš afinitete prema fizici. Da li je to bila neka stručna ili gimnazija?

Basarić: Da li sam bila talentovana može zavisiti od mišljenja profesora ili šta već, ali sam definitivno imala interesovanje i motivaciju. Bila sam u Drugoj gimnaziji u Sarajevu i baš sam bila prirodni smjer.

Dakle, sve četiri godine fokus je bio na prirodnim naukama i vjerovatno mi je to doprinijelo cijelom razvoju interesovanja jer mi je dalo dovoljno smjernica i dovoljno široko znanje da vidim OK, dakle imam to, to i to i sad mogu birati odatle šta mi se najviše sviđa i gdje bih voljela da idem.

RSE: I onda je pao izbor na Prirodno matematičke fakultet u Sarajevo. Koliko si na tom fakultetu imala prilike da se izgradiš kao naučnica i koliko ti je to otvorilo vrata ka Jülichu?

Basarić: Zapravo mogu reći da sam više nego zadovoljna znanjem koje sam stekla kroz te četiri godine i koje sam onda ponijela u jednom trenutku ovdje sa sobom, jer sam od prvog dana svog magistarskog studija koji sam radila ovdje na RWTH Aachen (Tehnički univerzitet Ahen), primijetila da sam imala definitivno dovoljno.

Bilo je naravno određenih razlika, ali mislim da je to isto gdje god da pogledamo jer naravno razlike u kurikulumu postoje i u jednom trenutku taj se most mora prevazići, ali nije to bilo ništa nešto sada dramatično. Bila sam i više nego zadovoljna i definitivno mi je dalo dobru bazu.

RSE: "Prisustvo radona u zatvorenim prostorijama i njegov uticaj na zdravlje ljudi", je tvoj diplomski rad. Tema koja je nezaobilazna u Sarajevu, problem koji tinja već godinama. I kolika je opasnost od radona, šta je tvoje istraživanje pokazalo?

Basarić: Da, to je bilo mini istraživanje. Pokušaj da imam dodira, koliko god je moguće, s konceptom eksperimentalne fizike i radom s uređajima, kako da kažem, primijenjene nauke u svakodnevnom životu.

Ja sam radila istraživanje s malim detektorima, koje mi je dalo na korištenje Zavod za javno zdravstvo u Sarajevu.

Sarajevski rezač magle

Postavljali smo detektore po školama, na različitim spratovima i tako dalje, da se utvrdi koliko cirkulacija zraka, pozicija učionice i tako dalje utiču na kvalitetu i koncentraciju tih čestica. Mogli smo primijetiti, u pojedinim slučajevima, da je bila malo povećana doza na određene standarde i tu su bile određene i diskusije s osobljem Zavoda za javno zdravstvo. Međutim, nažalost, ja sam napustila to zbog dolaska ovdje, a cijela ta ideja je tom trenutku bila u fazi začeća.

Što se tiče konkretne primjene, ne bih znala reći na kojem je nivou i gdje je stalo, ali da je ozbiljna tema današnjice jeste, s obzirom na to da možemo vidjeti da dosta država danas zapravo ozbiljno radi na problemu i imaju već regulacije koje su duboko ukorijenjene u same legislative ili standarde gradnje i tako dalje, dok je to još kod nas u razvoju.

RSE: Šta bi to prema tvom mišljenju bilo potrebno da se uradi? Šta konkretno?

Basarić: Ono što sam ja kroz te studije koje sam čitala mogla da utvrdim je da većinom problemi dolaze iz zapravo materijala koji se koristi, građevinskog ili nekih određenih izvora koje vi imate prirodno i onda neadekvatan, već postojeći građevinski materijal koji nije dovoljan da spriječi jer se tada zapravo nije ni znalo za to, niti su se vršila istraživanja i tako dalje.

Tako da je nekako moj zaključak tad bio da bi se trebalo obratiti pažnja na pravljenje standarda ili barem skreniti pažnja javnim institucijama, poput škola, gdje se prostorije trebaju češće zračiti ili posebno ukoliko su djeca na nižim spratovima u odnosu na više, gdje je zapravo koncentracija dosta veća i da se barem vodi računa o tim stvarima ukoliko se već ne može ništa drugo učiniti.

RSE: Istraživački centar Julich radi na zdravstvenom istraživanju energije okoliša i novim informacionim tehnologijama. Koliko ti je tvoj diplomski rad pomogao da se uklopiš u ono što istraživački centar gdje sad trenutno radiš?

Basarić: U potpunosti sam promijenila oblast. Otišla sam iz zdravstvenog konteksta fizike u neki koji je fokusiran na fundamentalnu nauku i industriju u određenoj mjeri. Sada što se tiče tog zdravstvenog aspekta i istraživačkog rada na tom polju u Julichu, to zapravo iz svoje perspektive ne bih imala mnogo informacija, obzirom da sam ja u potpuno drugoj branši trenutno, ali zapravo cijeli koncept istraživačkog rada kao takvo, generalno je meni kroz diplomski rad značio puno, jer mislim da možda je to i stvar tipa, mogla sam da naučim mnogo više u nekom posrednom smislu o bitnim temama i to je nešto što primjenjuje mi danas.

Zapravo ne bih mogla zamisliti koliko bih manje znanja i sposobnosti imala u nekom trenutku ukoliko nisam radila svoj diplomski i stekla određena znanja kroz zapravo taj cijeli rad.

Mislim da me je možda u tom nekom tehničkom smislu dosta osposobilo za ovo što radim danas.

Vizionarski odnos prema naučnim istraživanjima

RSE: Kako si dobila priliku raditi u jednom istraživačkom centru?

Basarić: Radila sam seminarski rad s profesorom s Univerziteta ovdje u Ahenu i na samom kraju tog mog seminarskog rada, s obzirom na to da je on bio jako zadovoljan mojim odnosom i cijelim sistemom kojeg sam imala on mi je ponudio da radim master tezu prvo u njegovoj grupi i to bi onda trajalo nekih godinu dana da zapravo radim na Institutu.

Dakle, većinom ljudi dobijaju takve ponude ili sami traže određenu temu ili grupu određenog profesora i onda se prijavljuju na tezu. Dakle, to je krenulo prvo od master teze.

RSE: Koliko mladi imaju mogućnosti, koliko su im dostupne takve prilike da jednostavno mogu da se ostvare, a to je jedno od sljedećih pitanja, koliko si se ti ostvarila tu i koliko ti je to okruženje, ambijent, sve ukupno pomoglo da budeš ono što jesi danas. Koliko je mladima iz BIH dostupno da odu negdje vani i da rade u jednom istraživačkom centru s više mogućnosti?

Basarić: Mislim da ponekad ovisi od oblasti u kojoj smo i načinu finansiranja koji tražimo i gdje ga tražimo. Mislim da je Njemačka jedna od najpogodnijih zemalja gdje se mladi s nekom mojom pozadinom ili sličnim profilom mogu ostvariti, jer sam i ja zapravo dobila stipendiju od DAAD-a (Njemačka služba za akademsku razmjenu) i tako započela svoj master studij u Njemačkoj.

Ali mislim da je na kraju presudilo koliko sam zapravo bila spremna biti uporna i imati svoj cilj. Iako me sve znalo nekada potiskivati ka dole i nije bilo uvijek jednostavno. I dokumentacija i dosta nekih razlika u načinu na koji oni poimaju određene stvari. Mislim, nije jednostavno, ali je bilo i dosta stvar upornosti.

Tako da, Njemačka u sklopu s upornošću, mislim da je to onako dobra kombinacija.

RSE: Da, ali je i prilika. Ja sad ne znam kako to funkcioniše u BiH, ali ne mogu da vjerujem da je na tom nivou kao što je u Njemačkoj s obzirom na koliko se ulaže u nauku i istraživanja u BiH. Je li to jedna od osnovnih razlika koje tu primjećuješ, kad je riječ o istraživanju, kako to izgleda tamo?

Basarić: Mislim da je to neuporedivo. Od načina finansiranja, količine novca koju individualno samo grupe na određenim institutima dobijaju za opremu, za dodatne studente, tehničare. Mislim da je u potpunosti neuporedivo.

Međutim, mislim da je to zbog činjenica da ovdje (u Njemačkoj) imaju mrvicu drugačiji odnos. Prema tome, ovo je zemlja gdje je koncept istraživačkog rada duboko ukorijenjena stvar i to je zapravo neuporedivo s načinom na koji možda ljudi s Balkana razmišljaju. Oni imaju veoma vizionarski način ophođenja ka svemu tome i zapravo vide kako je cijeli sistem ovisi o napretke takve oblasti. Mnogo fokusa stavlja na to.

RSE: Jasno, zato što je razvoj nauke zapravo pokretač ekonomije, to mi još uvijek na Balkanu tako ne doživljavamo. To je čini mi se glavni problem, ili?

Basarić: Da, da, upravo. Sama činjenica je da kod nas (Njemačka), na primjer, ukoliko radite magistarsku tezu, ukoliko radite na nekom institutu izvan univerziteta, vi ste plaćeni. To vam je kao zaposlenje.

Isto tako je doktorat ovdje zapravo zaposlenje gdje vi imate 40 satnu radnu sedmicu i mislim da se i u takvom odnosu ka naučnom radu zapravo može dosta vidjeti koliko se vrednuje i koliko je njima bitno da je moj doktorat jedina stvar koju ja radim dok radim. Da sam ja u potpunosti posvećena tome i da na kraju i moj institut dobija određeni kredibilitet kroz moj rad, ali isto tako i ja dobijem neku titulu na kraju, što je možda u ovom slučaju manje važno, da se čovjek fokusira na to, ali zapravo se vidi gdje njihov interes leži.

'Bezbroj mogućnosti za mlade fizičare u Njemačkoj'

RSE: A šta bi ti se nudilo da si ostala u Bosni i Hercegovini, jedino škola ili fakultet?

Basarić: Ne, moguće bi bilo škole, naravno. Ja sam započela odmah poslije studija rad u kompaniji Zrak. Radila sam nekih mjesec dana, dva, jer sam zapravo htjela da imam kontakt s nečim što je ličilo na eksperimentalnu fiziku i to je u tom trenutku bilo nešto najsličnije.

Imamo dosta pozicija koje su moguće u sklopu zdravstvenih javnih institucija, dosta u oblasti medicinske fizike. Međutim, recimo kako ja nisam bila na tom smjeru, onda naravno imala bih manju predispoziciju da se možda bavim tim, manje znanja i tako dalje.

Fakultet bi bio još jedna druga smjernica i nisam sigurna u kojoj mjeri, ali moguće i dalje nekako u industriji, ali mislim da je to kod nas, barem iz moje perspektive na nekom vrlo niskoj razini.

RSE: Znači ovdje recimo tri opcije u Njemačkoj?

Basarić: Bezbroj.

To je najiskreniji odgovor. Mislim da je vrlo teško ovdje (u Njemačkoj) biti bez posla. Sistem je zapravo dizajniran tako da vas zaista gura da morate završiti negdje. Ne morate imati univerzitetsku diplomu, ali država će nešto napraviti od vas. I to mi se sviđa ovdje. Svako ima svoju neku ulogu u određenom mini kosmosu i to je nešto što poštujem.

RSE: A hoćeš li se vratiti?

Basarić: Nemam interesovanja konkretno jer više sam u nekoj potrazi za odgovorom na pitanje šta sad dalje, a kuda dalje s obzirom na to da ja hoću to, to i to, to znači da moram ići tamo, tamo i tamo. Tako da imam osjećaj da sva ta mala potpitanja ili ideje koje imam u profesionalnom smislu guraju me dalje od Bosne.

Zlonamjerni motivi u nauci danas

RSE: Kad smo kod oblasti kojom se ti baviš, nanoelektronikom, je li ti poznato da li se neko time bavi u BiH? I ako možeš objasniti za šta se koristi najčešće ti produkti?

Basarić: Ja nisam upoznata s tim, s obzirom na to da znam o kakvoj tehnologiji se radi, u smislu uređaja koji su potrebni i jednog standarda laboratorija koji su potrebni, opreme, meni baš nije poznato da imamo to.

RSE: A zašto služe nanočestica ili zašto se koristi nanotehnologija?

Basarić: Kako da kažem, to je jedno čudovište, monstrum, u smislu da je bazirano na poluprovodnici i jednoj fizici koja zapravo predstavlja bazu svih uređaja koje mi koristimo danas.

Sad to što ja koristim je onako malo možda delikatnije, skuplje za proizvesti i tako dalje, Dakle, to nema neku trenutno industrijsku važnost i dalje je to na nivou naučnog istraživanja, ali zapravo cijeli koncept istraživačkog rada u nekim drugim oblastima kao što je recimo teoretska fizika ili hemija i tako dalje, danas leži na mogućnosti razvoja, recimo, upravo uređaja koji će moći riješiti određene zadatke, dati određena rješenja za neke konkretne nerješive probleme koje imamo.

Konkretno kvantni računar se razvija s takvim ciljem ili, recimo, enkripcije podataka i tako dalje. Dakle, na pitanja koja su neodgovorena, a koja limitira današnju tehnologija. I zapravo upravo s tim ciljem se i nanotehnologija dalje i razvija da bi se došlo do i određenih odgovora, ukoliko naravno pretpostavimo da se sve razvija s nekim pozitivnim motivacijama, a koje nisu zapravo nešto loše ili...

RSE: Zlonamjerne? Nisu dobre za čovječanstvo, je l'?

Basarić: Upravo.

RSE: Koliko toga danas ima u nauci?

Basarić: Zlonamjerni motiva u nauci, mislim da toga ima dosta u smislu da se možda ne polazi od te ideje pa se nešto razvije, ali da primjena određenog nečega novog zapravo može da ode u totalno pogrešnu stranu.

Možete pogledati samo određene aspekte Einsteinovog rada i tako dalje za što se zapravo korisno. Tako da naravno i dan danas to postoji u mnogo različitih aspekata od komunikacije pa nadalje, tako da mislim da je to vrlo nepredvidljivo.

RSE: Šta bi rekla mladim koji studiraju fiziku ili koji su završili fiziku ovdje u BiH, a ostali tu? Šta bi im bio tvoj savjet, neka tvoja poruka, nešto što bi možda ih probudilo, uzdrmalo?

Basarić: Mislim da je to je vrlo individualno. S obzirom na to da znam dosta ljudi koji su od samog početka imali drugačija interesovanja u fizici i onda ono što je Bosna i Hercegovina nudila njima konkretno je zaista odgovaralo i mogu reći da isto tako znam dosta kolega koji su se i vrlo dobro snašli i uklapaju u cijeli sistem.

Mislim da je na kraju krajeva najbitnije da svako zna ono koliko može, koliko kapaciteta posjeduje, gdje su njegove granice. Ukoliko to ta neka matična država ne nudi i ne predstavlja, onda mislim da je sasvim u redu da se negdje drugdje ide, ali ukoliko to osoba zapravo prepozna i pronalazi tu gdje jeste.

Ja uvijek kažem, ja bih najviše voljela da sam ostala u Sarajevu, nekad imam taj osjećaj da sam ostala kući, da nisam morala proći kroz cijeli taj proces mukotrpne prilagodbe u neki drugi sistem, što zaista nije jednostavno prvih pola godine, ali na kraju mogu reći da jesam dosta profitirala. Ali nekad je djelovalo kao da bi sve bilo puno lakše da sam se i ja pronašla tu gdje sam se i rodila i gdje sam odrasla i tako dalje.

O podcastu "Glasom mladih"

U "Glasom mladih" razgovaramo s mladima u zemljama Zapadnog Balkana, njihovim željama, težnjama i problemima. Svake sedmice pričamo s uspješnim ljudima, onima kojima se još uvijek nije pružila prilika da svoje talente pokažu na pravi način, ali i onima koji su spremni mijenjati svijet u kojem žive.

Na Radiju Slobodna Evropa možete pronaći nekoliko podcast serijala.

Pročitajte i ovo:

• Šta je podcast i kako ga slušati?

Epizode pronađite na našem sajtu, na društvenim mrežama, na Apple Podcastima, Spotify i Youtube. Vikendom smo s vama kroz naše radijske programe.

Detaljnije informacije kako slušati ovaj i naše druge podcaste pronađite ovdje.