Evropskom premijerom dugometražne verzije južnokorejskog filma „Željezne vrane“ (Iron Crows) u Sarajevu je u srijedu počeo peti filmski festival o ljudskim pravima - Pravo ljudski.
Filmsko ostvarenje Bong-Nam Parka dokumentarna je priča o ljudima Chittagonga, lučkog gradića na jugu Bangladeša, koji, radeći na rastavljanju starih brodova iz svih krajeva svijeta, svakodnevno riskiraju živote za dva dolara. Uprkos nepodnošljivom radnom okruženju, brodovi su za siromašne radnike darovi od Boga.
Bong-Nam Park već godinama radi kao nezavisni filmski radnik. Dobivši nagradu za najbolji srednjemetražni dokumentarni film na IDFA (najvećem festivalu dokumentaraca u Holandiji), za svoj međunarodni debi „Željezne vrane“, on trenutno radi na projektu Hungry River (Gladna rijeka), nastavku ranije spomenutog dokumentarca.
Park: Južna Koreja, zemlja iz koje dolazim, ima najviše brodogradilišta na svijetu. Uvijek me je zanimalo šta biva sa gigantskim brodovima nakon što prođe 20 ili 30 godina. Počeo sam tražiti odgovor i pronašao ove jadne radnike koji, upravo da bi preživjeli, rade na rastavljanju dotrajalih brodova. Također, njihove muke i lično sam doživio. Nakon završenog studija tri godine sam radio kao plinski rezač jer sam htio da doživim iskustvo koje prolaze ti radnici. Moj život nije se previše razlikovao od njihove sudbine budući da su i moji roditelji prije 20-ak godina veoma teško živjeli u Južnoj Koreji. To je bio povod da se zainteresujem za priču i snimim dokumentarac.
Park: Kada sam započeo sa snimanjem shvatio sam da želim drugačiji stil dokumentarca, onakav kakav će ponuditi drugačiju perspektivu - komparaciju Istoka i Zapada. Pošto sam i sâm Azijat, znam šta znači siromaštvo i kako možemo riješiti taj problem. Pitanja koja se tiču okoliša rezultat su brutalne eksploatacije. Ljudi Zapada mogu misliti da se fokusiraju samo na pitanja okoliša i dječijeg rada. No, smatram da je pitanje svih pitanja - preživljavanje. Šta možemo učiniti da pomognemo tim ljudima i kako da unaprijedimo uslove rada, te kako vršiti pritisak na poslodavce da povećaju radnicima plate? Ali ja želim pokazati i kako radnici ipak nisu žrtve. Iako veoma siromašni, oni su heroji svojim porodicama.
Park: Koliko ja znam, tri ili četiri nevladinie organizacije (NVO) pružaju pomoć ovim radnicima. Problem nastaje što isti radnici misle da NVO rade samo kako bi se otarasile uticaja sa Zapada, što je rezultat mnogih predrasuda. Još prošle godine vijeće kompanija koje rastavljaju stare brodove donijelo je odluku o zatvaranju „dvorišta za razbijanje brodova“. Radnici se nisu složili sa odlukom. Naprotiv, protestvovali su protiv nevladinih organizacija govoreći da one ne rade u korist radnika već da samo žele provoditi ono što nalaže Zapad. Radnici smatraju da im se oduzima ono malo zarađenog novca koji im je prijeko potreban. Trebat će vremena da radnici shvate kako im određene nevladine organizacije žele pomoći tako što će ih savjetovati kako da se povežu u sindikate, a koji će se boriti za njihovo dobro, kao i za uspostavljanje boljih uslova na radnim mjestima. Za ovakav scenarij treba vremena - po mojoj procjeni, minimalno deset godina.
Park: U Južnoj Koreji imate na desetke nevladinih oragnizacija koje se bore za ljudska prava. Još dok sam studirao mnogo vremena sam provodio protestvujući protiv militarističke diktature, što uopšte nije bilo davno. To je bilo opasno doba. Mnoge civile, među njima i moje prijatelje, usmrtio je diktatorski režim. Zato sada pripadam "naprednijim strujama". Ustajem i pridružujem se maršu za ljudska prava jer mi trebamo svijet bez tortura, kršenja prava i sloboda, bez ratova. Takvu budućnost moramo obezbijediti novim generacijama. Drago mi je da u mojoj zemlji sve više autora snima dokumentarce koji tretiraju (ne)poštivanje ljudskih prava. Trudit ću se da nastavim snimati realne filmove o mnogim ljudima i problemima koji ih tište. To je moj san, život i strast. U konačnici, želim svijet bez mučenja i ratova.
Filmsko ostvarenje Bong-Nam Parka dokumentarna je priča o ljudima Chittagonga, lučkog gradića na jugu Bangladeša, koji, radeći na rastavljanju starih brodova iz svih krajeva svijeta, svakodnevno riskiraju živote za dva dolara. Uprkos nepodnošljivom radnom okruženju, brodovi su za siromašne radnike darovi od Boga.
Bong-Nam Park već godinama radi kao nezavisni filmski radnik. Dobivši nagradu za najbolji srednjemetražni dokumentarni film na IDFA (najvećem festivalu dokumentaraca u Holandiji), za svoj međunarodni debi „Željezne vrane“, on trenutno radi na projektu Hungry River (Gladna rijeka), nastavku ranije spomenutog dokumentarca.
RSE: Šta vas je ponukalo da životne priče radnika Chittagonga ovjekovječite u dokumentarac?
Park: Južna Koreja, zemlja iz koje dolazim, ima najviše brodogradilišta na svijetu. Uvijek me je zanimalo šta biva sa gigantskim brodovima nakon što prođe 20 ili 30 godina. Počeo sam tražiti odgovor i pronašao ove jadne radnike koji, upravo da bi preživjeli, rade na rastavljanju dotrajalih brodova. Također, njihove muke i lično sam doživio. Nakon završenog studija tri godine sam radio kao plinski rezač jer sam htio da doživim iskustvo koje prolaze ti radnici. Moj život nije se previše razlikovao od njihove sudbine budući da su i moji roditelji prije 20-ak godina veoma teško živjeli u Južnoj Koreji. To je bio povod da se zainteresujem za priču i snimim dokumentarac.
RSE: Da li je bilo izazovno biti objektivan tokom snimanja filma ovakve tematike?
Park: Kada sam započeo sa snimanjem shvatio sam da želim drugačiji stil dokumentarca, onakav kakav će ponuditi drugačiju perspektivu - komparaciju Istoka i Zapada. Pošto sam i sâm Azijat, znam šta znači siromaštvo i kako možemo riješiti taj problem. Pitanja koja se tiču okoliša rezultat su brutalne eksploatacije. Ljudi Zapada mogu misliti da se fokusiraju samo na pitanja okoliša i dječijeg rada. No, smatram da je pitanje svih pitanja - preživljavanje. Šta možemo učiniti da pomognemo tim ljudima i kako da unaprijedimo uslove rada, te kako vršiti pritisak na poslodavce da povećaju radnicima plate? Ali ja želim pokazati i kako radnici ipak nisu žrtve. Iako veoma siromašni, oni su heroji svojim porodicama.
RSE: Prema vašem mišljenju kakvo je stanje ljudskih prava u malim sredinama poput Bangladeša?
Park: Koliko ja znam, tri ili četiri nevladinie organizacije (NVO) pružaju pomoć ovim radnicima. Problem nastaje što isti radnici misle da NVO rade samo kako bi se otarasile uticaja sa Zapada, što je rezultat mnogih predrasuda. Još prošle godine vijeće kompanija koje rastavljaju stare brodove donijelo je odluku o zatvaranju „dvorišta za razbijanje brodova“. Radnici se nisu složili sa odlukom. Naprotiv, protestvovali su protiv nevladinih organizacija govoreći da one ne rade u korist radnika već da samo žele provoditi ono što nalaže Zapad. Radnici smatraju da im se oduzima ono malo zarađenog novca koji im je prijeko potreban. Trebat će vremena da radnici shvate kako im određene nevladine organizacije žele pomoći tako što će ih savjetovati kako da se povežu u sindikate, a koji će se boriti za njihovo dobro, kao i za uspostavljanje boljih uslova na radnim mjestima. Za ovakav scenarij treba vremena - po mojoj procjeni, minimalno deset godina.
RSE: Da li ćete nastaviti sa snimanjem dokumentaraca koji govore o ljudskim pravima, odnosno o onim sredinama u kojima se ona ne poštuju?
Park: U Južnoj Koreji imate na desetke nevladinih oragnizacija koje se bore za ljudska prava. Još dok sam studirao mnogo vremena sam provodio protestvujući protiv militarističke diktature, što uopšte nije bilo davno. To je bilo opasno doba. Mnoge civile, među njima i moje prijatelje, usmrtio je diktatorski režim. Zato sada pripadam "naprednijim strujama". Ustajem i pridružujem se maršu za ljudska prava jer mi trebamo svijet bez tortura, kršenja prava i sloboda, bez ratova. Takvu budućnost moramo obezbijediti novim generacijama. Drago mi je da u mojoj zemlji sve više autora snima dokumentarce koji tretiraju (ne)poštivanje ljudskih prava. Trudit ću se da nastavim snimati realne filmove o mnogim ljudima i problemima koji ih tište. To je moj san, život i strast. U konačnici, želim svijet bez mučenja i ratova.