Dodjelom nagrada i svečanom ceremonijom na sceni Kamernog teatra 55, završeno je treće izdanje festivala Dani Jurislava Korenića. Nagrada Jurislav Korenić, za najbolju predstavu u cjelini, pripala je predstavi Gnijezdo, HNK Mostar.
O festivalu, ali i sjećanju na vrhunskog režisera iz BiH, osnivača festivala Malih scena Jugoslavije, MESS, Pozorišta mladih, te Kamernog teatra, Jurislava Korenića, razgovaramo sa dramaturgom Kamernog teatra, Vedranom Fajkovićem.
RSE: Od 7. do 14. decembra, ljubitelji pozorišta mogli su uživati u najboljim predstavama, najrelevantnijih pozorišta u BiH i okruženju. Kako ocjenjujete treći po redu Festival?
Fajković: Treći festival po redu, Dani Jurislava Korenića, je prije svega protekao bez ikakvih problema, nije bilo nikakvih štucavica, ni u izvođenju predstava. Svi gosti su stigli na vrijeme, iako je u zadnjih par dana bilo malo vremenskih problema. Sve u svemu, Festival odličan. Predstave su ove godine bile zaista nešto posebno, nekoliko fenomenalnih izvođenja. Posebno bih naglasio predstavu iz Mostara, Gnijezdo iz HNK Mostar, koja je i osvojila nagradu za najbolju predstavu. Gledali smo predstave iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH. Iz BiH su bile iz Mostara, Sarajeva i Banja Luke.
RSE: Čime ste se vodili u izboru djela? Postoji li neka zajednička tema koja ih povezuje?
Fajković: Tu ima nekoliko stvari, o kojima mi kao Kamerni teatar, odnosno sada kao festival Dani Jurislava Korenića, moramo voditi računa, budući da se sve predstave igraju na našoj sceni koja je vrlo specifična. To je kamerna scena, takozvana prsten scena, gdje su izvođači sa tri, a nekada i sa četiri strane, okruženi publikom. Ne mogu sve predstave, čisto iz tehničkih razloga, fizički, stati na našu scenu. Prije svega, to nam je prvi eliminatorni uslov koji imamo, da predstave mogu uopšte doći na našu scenu.
Drugi uslov, koji je možda i važniji od ovog prvog, je kvalitet. Na primjer prošle godine smo imali slučaj kada je predstava Narodnog pozorišta Sarajevo, igrala na našoj sceni, gdje smo mi insistirali na tome jer je dobra predstava. Insistirali smo da i oni budu dio Festivala. Onda su doveli redatelja iz Italije, koji je prerežirao cijelu predstavu, da bi mogla stati na našu scenu.
Kvalitet je jako važan uslov. Ono što je vodilja nas u Festivalu, je da pokažemo ono što je najbolje, što region ima za ponuditi, kada je recentna teatarska produkcija u pitanju.
RSE: Festival je i ove godine okupio najznačajnija pozorišta iz nekadašnje zajedničke države. Koliko je bitno da pozorišta sarađuju, da sarajevska publika vidi predstave iz drugih gradova, ail i država?
Fajković: Ljudi iz teatra imaju priliku i otići na razne festivale, što sa svojim predstavama, što i o svom trošku, pa vidjeti malo šta se to dešava u susjedstvu. Međutim, naša publika i nema toliko prilika jer jednostavno živimo u takvom vremenu da putovanja nisu baš ni jeftina. Mislim je da zaista malo ljudi u prilici to sebi priuštiti, tu vrstu kulturno rekreativnog odlaska gledanja predstava u gradove, primjera radi EX YU. Na ovaj način, sarajevska publika i sarajevski pozorišni profesionalci, imaju priliku na jednom mjestu, u sedam dana, pogledati presjek predstava iz regiona u protekloj godini. To je jako važno jer na taj način, i mi sami, imamo uvid u to šta se radi u regionu. Sklapamo i nove dogovore, uspostavljamo neka, možda i zaboravljena prijateljstva.
RSE: Festival Dani Jurislava Korenića, pokrenut je u čast reditelju, koji je dao značajan doprinos kulturnoj sceni u BiH, ali koji je i osnovao Kamerni teatar 55. Koliko se, po Vašem mišljenju, danas njeguje njegov odnos prema pozorišnoj umjetnosti?
Fajković: Jurislav Korenić, onima koji rade u teatru i koji su upoznati sa nekim historijatom teatra BiH, to ime nije nepoznato. Svi su znali ko je Juca bio i šta je on sve uradio. Međutim, vrijeme nosi svoje, pogotovo zadnjih tridesetak godina. Godine su donijele, to što su donijele, i historija je nastavila dalje. Jurislav Korenić je na neki način stavljen u pozadinu, u neki zapećak. Mlade generacije su možda čule za njega, na nekim usputnim predavanjima, i ko zna gdje. Međutim, on kao on, je zaista potisnut i stavljen u neki zaborav.
Na ovaj način, mi u Kamernom, zaista dugujemo mnogo toga Jurislavu Koreniću. On je bio taj koji je sve to na svojim ramenima iznio, pokrenuo je i pomogao nam da budemo tu gdje jesmo. Barem kada je Kamerni teatar u pitanju, to je sami vrh pozorišne scene, ne samo u našoj zemlji, nego i u cijelom regionu. Na ovaj način odajemo počast jednom zaista velikom teatarskom čovjeku, jednom umjetniku. To je bilo najmanje što smo mogli uraditi, ne samo mi, nego i sam grad u kom je on živio i radio.
RSE: Jurislav Korenić je 1960. godine, pokrenuo Festival malih scena Jugoslavije, MESS, te Pozorište mladih. Koliko se cijene ljudi poput Jurislava Korenića danas? Rekli ste da on polako, sticajem raznih okolnosti, pada u zaborav. Šta se može uraditi da se ovakvih ljudi sjećamo na dostojanstven način?
Fajković: Davanje imena jednom festivalu, nagradi glumačke i teatarske po tim ljudima, je jedan od načina. Mi smo, u okviru festivala Dani Jurislava Korenića, ustanovili glumačku nagradu Žan Marlot, za najboljeg glumca i najbolju glumicu na Festivalu. To je u znak sjećanja na našeg Žana Marlota, glumca koji je radio u Kamernom teatru, koji je na žalost, zbog bolesti, preminuo prije desetak godina. Na taj način mi ih pokušavamo držati živima, u sjećanjima i nekako pred očima, ne samo nama, nego i svima koji dođu u dodir sa teatrom, sa pozorištem.
Možemo uraditi upravo to, možemo se sjećati i možemo biti dovoljno pristojni, da ne zaboravimo i da ne dozvolimo da zaboravimo, da nam ovo vučije vrijeme, u kojem živimo, iz misli i srca skloni neke lijepe stvari, koje su ipak tu, oko nas, i za koje su ljudi, koji su radili tu, i zaslužni.
RSE: Ispred Pozorišta mladih, do nedavno parking, pretvoren je u park koji je dobio ime po čuvenom reditelju Jurislavu Koreniću. Kako Vi to komentirate?
Fajković: Inicijativa je krenula iz Kamernog teatra, prvenstveno od strane direktora, Emira Hadžihafizbegovića, koji je pokrenuo cijelu tu priču. Onda su se uvezala i ostala sarajevska pozorišta, Pozorište mladih, Narodno pozorište, SARTR. Opština Centar je prepoznala tu inicijativu i taj projekt. Na taj način nam je izašla u susret. Parking je uklonjen. Sada, u samom centru grada, okružen sa tri teatra, u kojima je Jurislav Korenić počeo i na kraju završio, Pozorište mladih, Kamerni teatar i Narodno pozorište, postoji Trg Jurislava Korenića.
Mislim da je puno prirodnije i humanije, da ispred Pozorišta mladih, jednog dječijeg pozorišta postoji park u kojem se djeca, koja dolaze na predstave, a dolaze redovno na predstave, ne moraju probijati između parkiranih auta i gledati da li će ih neko auto udariti. Sada imaju jedan lijep, bezbjedan prostor.