Kako građani BiH u sve većem broju, u svim dijelovima zemlje, izlaze na ulice i izražavaju nezadovoljstvo, postaje sve očitije da je stanje u toj zemlji neodrživo.
Preko pola miliona ljudi je nezaposleno, realni sektor je uništen, a istovremeno političke elite, preko stranaka koje praktično služe kao biroi za zapošljavanje, na ugodna mjesta na budžetskim jaslama zapošljavaju podobne i one sa rodbinskim vezama.
Rezultat je nekontrolisana budžetska potrošnja koja je BiH dovela na rub bankrota.Tipičan primjer je Hercegovačko-neretvanski kanton na jugu BiH, gdje je prije rata samo jedan grad imao više zaposlenih, i to u privredi, nego danas cijela ta oblast.
Prema izvještaju koji je ovih dana objavila nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa, godišnje se u Bosni i Hercegovini kroz budžete potroši 11,7 milijardi KM javnog novca. Budžetski deficit je stalan, a zaduživanje BiH raste.
Evo jednog primjera: u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, poznatom po etnički podijeljenom školstvu, obrazovanje guta - prema raspoloživom podacima - oko 80 miliona maraka, ili oko pola kantonalnog budžeta. Šta to, zapravo, znači, objašnjava visoko pozicionirani zvaničnik kantonalnih sindikata Miron Torlo:
„Svaka vlada za svoje četiri godine mandata dovede 300 do 500 ljudi na budžet. Mi sada imamo mnogo manje djece u kantonu - bijela kuga vlada u cijeloj državi - a imamo više stotina prosvjetnih radnika“, kaže Torlo.
I dok tako broj onih koji primaju platu sa budžeta konstantno raste, realni sektor, odnosno proizvodnja, gotovo da i ne postoji. U Kantonalnom odboru Saveza samostalnih sindikata BiH za Hercegovačko-neretvanski kanton raspolažu podacima da od oko 225.000 stanovnika tog dijela Bosne i Hercegovine, svega oko 40.000 ima posao.
„Pred sami rat 1991. godine grad Mostar je zapošljavo 41.000 radnika, uglavnom industrijskih radnika jer tu su bile metalna i drvna industrije i sve ostalo. Međutim, sada se zapošljava uglavnom je tzv.birokratija“, navodi predsjednik hercegovačko-neretvanskog sindikata, Husein Špago.
Kako kažu u sindikatu, samo su tri mostarska giganta - od više njih - prije rata zapošljavala oko 16.000 radnika. Slično je bilo i u Konjicu, gdje nekadašnja industrija, kako tvrde sindikalni aktivisti, više ne postoji.
Zaštititi ljudska prava
Radnici i sindikati za sve krive poslijeratnu privatizaciju, u kojoj su firme za male pare prodane i uglavnom uništene. Ima primjera firmi da su radile čak i tokom rata i nakon njega, a danas su zapuštene, a radnici na ulici, bez ikakvih primanja i riješenog statusa. Jedan primjer je i Šefik Kurtić, iz sindikata konjičke drvne industrije.
„Ja sam 40 godina radio, sedam godina mi nije uplaćeno i dali su me u penziju, u najminimanlniju penziju. Borac sam od prvog dana bio i imam najminimalniju penziju od 310 maraka“, kaže Kurtić za RSE.
Predstavnici sindikata tvrde da su radnici u procesu privatizacije nekadašnjih velikih firmi ostali bez prava na rad, zdravstveno i socijalno osiguranje, te na penziju. Mr. Milan Jovičić je predratni radni vijek proveo u jednom od mostarskih giganata, Aluminijskom kombinatu.
„Ko je imao neke uslove za penziju, otišao je u penziju. Većina radnika je ostala bez ikakvih primanja, bez riješenog statusa, bez egzistencije itd.“, kaže danas Jovičić.
U Uredu umbudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH kažu da je sada svjetski trend da se otvori pitanje zaštite ljudskih prava u privatnom sektoru, kaže ombudsmen Jasminka Džumhur:
„Veliki broj subjekata, posebno kroz privatizacije, kreira određene poslovne politike koje često nisu u duhu međunarodnih standarda ljudskih prava. I upravo to postavlja pitanje odgovornosti države da osigura ne samo da njeni organi ne krše ljudska prava nego istovremeno da uspostave mehanizme koji će prevenirati kršenje prava od bilo kojih subjekata, posebno kada govorimo o poslovnim subjektima u sferi privatnog“, navodi Jasminka Džumhur.
Tako je to u privatnom sektoru. A za javni se nerijetko može čuti da služi tek za zbrinjavanje stranačkih kadrova i glasačke mašinerije, bez obzira na to koliko to košta. Opet primjer iz podijeljenog obrazovnog sistema HNK-a, koji navodi Miron Torlo iz kantonalnih sindikata:
„Mi u HNK-u imamo aparthejd, imamo dvije škole pod jednim krovom, u Mostaru imamo četiri gimnazije. U našem kantonu imamo duple osnovne škole, duple srednje škole. Prihvatam nacionalnu grupu predmeta, to je ustavna kategorija, i to nije problem, ali valjda su prirodne nauke iste za sve. Matematika je ista za sve, fizika je ista za sve - pa ne moramo tu još da dupliramo. I onda kažu da još nemaju fond sati.“
Preko pola miliona ljudi je nezaposleno, realni sektor je uništen, a istovremeno političke elite, preko stranaka koje praktično služe kao biroi za zapošljavanje, na ugodna mjesta na budžetskim jaslama zapošljavaju podobne i one sa rodbinskim vezama.
Rezultat je nekontrolisana budžetska potrošnja koja je BiH dovela na rub bankrota.Tipičan primjer je Hercegovačko-neretvanski kanton na jugu BiH, gdje je prije rata samo jedan grad imao više zaposlenih, i to u privredi, nego danas cijela ta oblast.
Prema izvještaju koji je ovih dana objavila nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa, godišnje se u Bosni i Hercegovini kroz budžete potroši 11,7 milijardi KM javnog novca. Budžetski deficit je stalan, a zaduživanje BiH raste.
Evo jednog primjera: u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, poznatom po etnički podijeljenom školstvu, obrazovanje guta - prema raspoloživom podacima - oko 80 miliona maraka, ili oko pola kantonalnog budžeta. Šta to, zapravo, znači, objašnjava visoko pozicionirani zvaničnik kantonalnih sindikata Miron Torlo:
„Svaka vlada za svoje četiri godine mandata dovede 300 do 500 ljudi na budžet. Mi sada imamo mnogo manje djece u kantonu - bijela kuga vlada u cijeloj državi - a imamo više stotina prosvjetnih radnika“, kaže Torlo.
I dok tako broj onih koji primaju platu sa budžeta konstantno raste, realni sektor, odnosno proizvodnja, gotovo da i ne postoji. U Kantonalnom odboru Saveza samostalnih sindikata BiH za Hercegovačko-neretvanski kanton raspolažu podacima da od oko 225.000 stanovnika tog dijela Bosne i Hercegovine, svega oko 40.000 ima posao.
„Pred sami rat 1991. godine grad Mostar je zapošljavo 41.000 radnika, uglavnom industrijskih radnika jer tu su bile metalna i drvna industrije i sve ostalo. Međutim, sada se zapošljava uglavnom je tzv.birokratija“, navodi predsjednik hercegovačko-neretvanskog sindikata, Husein Špago.
Kako kažu u sindikatu, samo su tri mostarska giganta - od više njih - prije rata zapošljavala oko 16.000 radnika. Slično je bilo i u Konjicu, gdje nekadašnja industrija, kako tvrde sindikalni aktivisti, više ne postoji.
Zaštititi ljudska prava
Radnici i sindikati za sve krive poslijeratnu privatizaciju, u kojoj su firme za male pare prodane i uglavnom uništene. Ima primjera firmi da su radile čak i tokom rata i nakon njega, a danas su zapuštene, a radnici na ulici, bez ikakvih primanja i riješenog statusa. Jedan primjer je i Šefik Kurtić, iz sindikata konjičke drvne industrije.
„Ja sam 40 godina radio, sedam godina mi nije uplaćeno i dali su me u penziju, u najminimanlniju penziju. Borac sam od prvog dana bio i imam najminimalniju penziju od 310 maraka“, kaže Kurtić za RSE.
Predstavnici sindikata tvrde da su radnici u procesu privatizacije nekadašnjih velikih firmi ostali bez prava na rad, zdravstveno i socijalno osiguranje, te na penziju. Mr. Milan Jovičić je predratni radni vijek proveo u jednom od mostarskih giganata, Aluminijskom kombinatu.
„Ko je imao neke uslove za penziju, otišao je u penziju. Većina radnika je ostala bez ikakvih primanja, bez riješenog statusa, bez egzistencije itd.“, kaže danas Jovičić.
U Uredu umbudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH kažu da je sada svjetski trend da se otvori pitanje zaštite ljudskih prava u privatnom sektoru, kaže ombudsmen Jasminka Džumhur:
„Veliki broj subjekata, posebno kroz privatizacije, kreira određene poslovne politike koje često nisu u duhu međunarodnih standarda ljudskih prava. I upravo to postavlja pitanje odgovornosti države da osigura ne samo da njeni organi ne krše ljudska prava nego istovremeno da uspostave mehanizme koji će prevenirati kršenje prava od bilo kojih subjekata, posebno kada govorimo o poslovnim subjektima u sferi privatnog“, navodi Jasminka Džumhur.
Tako je to u privatnom sektoru. A za javni se nerijetko može čuti da služi tek za zbrinjavanje stranačkih kadrova i glasačke mašinerije, bez obzira na to koliko to košta. Opet primjer iz podijeljenog obrazovnog sistema HNK-a, koji navodi Miron Torlo iz kantonalnih sindikata:
„Mi u HNK-u imamo aparthejd, imamo dvije škole pod jednim krovom, u Mostaru imamo četiri gimnazije. U našem kantonu imamo duple osnovne škole, duple srednje škole. Prihvatam nacionalnu grupu predmeta, to je ustavna kategorija, i to nije problem, ali valjda su prirodne nauke iste za sve. Matematika je ista za sve, fizika je ista za sve - pa ne moramo tu još da dupliramo. I onda kažu da još nemaju fond sati.“