Hrvatska je oduvijek imala, prepoznatljiv, europski ton u svojoj kulturi, a samim ulaskom u Europsku uniju, hrvatskim će se umjetnicima i institucijama otvoriti i širi putovi suradnje. No, nitko ne očekuje spektakularne promjene jer Hrvatska je mala i siromašna zemlja, opterećena povijesno – političkim sjećanjem, a s druge strane, evropska kulturna birokracija moćna i sumnjičava – ističu poznati hrvatski umjetnici i književnici.
Bethovenova „Oda radosti“, službena himna Europske unije, odzvanjat će 30. lipnja u ponoć na gradskim trgovima diljem Hrvatske i svečano označiti hrvatski ulazak u Europu. Prije nekoliko dana, Simfonijski orkestar Hrvatske radio televizije, predstavio je hrvatsku kulturu i glazbenu baštinu i u središtu Bruxellessa, pod pokroviteljstvom, i u prisutnosti belgijske kraljevske obitelji i predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića.
To je i jedini, značajniji, kulturni događaj s kojim se Hrvatska, tjedan uoči ulaska, predstavila Europi – kritički primjećuje književnik Miljenko Jergović:
„Ako izuzmemo Simfonijski orkestar Radio televizije, kultura i sve ostalo je zapravo predstavljano preko kuhanih japanskih škampi, preko takozvanih prirodnih ljepota, preko tisuću otoka, preko naših divnih sobarica i naših krasnih pandura", kaže Jergović.
Filmski redatelj Rajko Grlić, čiji se nagrađivani film, Neka ostane među nama, trenutno prikazuje u 15 francuskih i 10 španjolskih gradova, vjeruje da će ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, konačno nestati lokalni „šerifski zakoni“ i početi važiti širi, europski, uz više reda. Iako, dodaje Grlić, red i kultura nisu uvijek u istom čamcu:
„Ulazimo u jednu veliku zajednicu, gdje bogate i velike zemlje imaju bogate i velike kulture. Novac je postao tako mračno presudan karakter u razvoju jedne kulture, da male zemlje imaju vrlo male šanse. S druge strane, političari u svojoj panici da nešto učine u svim ovim malim zemljama, kulturu potpuno nipodaštavaju.”
Grlić ima i iskustvo i s europskim institucijama, od krovne organizacije za film i audio-vizualne umjetnosti, Euroimagea. Dva puta je uspio dobiti novac za svoje filmove:
„To je tako monstruozna birokracija, to su hiljade i hiljade papira, dokumenata. Vlada takvo nepovjerenje, da ih iz ovako malih zemalja ne lažu, varaju i mute. Ja se bojim te moći europske kulturne birokracije. Bojim se da će potpuno pojesti kulturu", kaže Grlić.
Ne postoji izražena kritička svijest
Bez obzira na sve, Europa je za Hrvatsku, pa i hrvatsku kulturu, dobar, ili bolje reći manje loš izbor, ističe akademik Predrag Matvejević, pisac i publicist, koji je u Parizu i Italiji proveo 14 godina, kao sveučilišni profesor:
„U svakom slučaju Dalmacija, Dubrovnik, naši stari pisci sigurno imaju dobru komunikaciju sa Europom, ali čini mi se prilično provincijalnim i donekle naivnim, ako se viče - Mi smo Europa", naglašava Matvejević.
„Dok slušate političke govore, kad vidite neke manifestacije, kada dođete na nogometnu utakmicu i slušate razne uzvike, politička kultura naroda je ostala vrlo skromna. Čini mi se da za nas uzlazak u stvarnu europsku kulturu pretpostavlja jedan rad na memoriji. Memorija je prisutna na raznim stranama, pogotovo iza ovoga zadnjega rata i jedan rad kulture na memoriji je glavni angažman koji mogu poduzeti intelektualci. Trebat će mnogo učiniti da postanemo stvarna Europa, makar i takva Europa koju ja sa rezervom primam.”
Ako želi izboriti prepoznatljivo mjesto u Europi, Hrvatska mora početi proizvoditi kulturu, a ne je samo izlagati, upozorava redatelj Grlić:
„Kultura postaje slična Dubrovniku, koji apsolutno ništa ne proizvodi, nego prodaje karte kruzerima, pokazujući se.”
„Mislim da su građevine koje se gledaju na razglednicama ipak naše najjače oružje trenutno. Nažalost. Ljudi znaju za Dubrovnik, a ne znaju za Hrvatsku", kaže glumac Tarik Filipović.
Jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih kipara, Ivan Kožarić, ključna figura hrvatske avangarde s početka 50-tih, trenutno izlaže u Munchenu, u Haus der Kunst, u sklopu festivala Kroatien Kreativ. Retrospektiva Kožarićevih radova, pod nazivom Sloboda je rijetka ptica, bit će otvorena do kraja rujna:
„Hrvatska je mala zemlja i prema tomu nema puno umjetnika koji bi mogli prezentirati i pokazivati ono što Hrvatska može, ali nema mogućnosti. Podrška bi trebala biti veća i bolja", smatra Kožarić.
I pjesnik Luko Paljetak se pribojava ekonomske računice suvremenog svijeta, u kojem je kultura stisnuta između banaka i političke birokracije:
„Budući da se danas sva kultura zapravo pretvorila ili dobila isključivo dohodovni oblik i da se mjeri samo po tome koliko jedna knjiga može zaraditi, koliko jedno djelo može zaraditi, koliko išta od umjetničkog projekta ili produkta može zaraditi, bojim se da nećemo dobro proći jer mi naprosto nismo, ili naprosto ne želimo, biti trgovci te vrste”, kaže Paljetak.
Hrvatska je u kulturnom i civilizacijskom smislu velika onoliko, koliko je velika i na zemljopisnoj karti, a to znači - malo – zaključuje književnik Miljenko Jergović:
„Kako u Hrvatskoj ne postoji izražena kritička svijest i ne postoji ideja o tome da u umjetnosti postoji nešto što je vrijedno i neki koji su vrijedni, nego su svi jednaki i ravnopravni i svi su jednako genijalni, i jednako je dobar Mile Budak kao i Miroslav Krleža, tako se onda i ono malo dobroga zapravo razvodni u ničemu. Zbog toga mi Europu uopće ni ne doživljavamo kao zajednicu kultura, nego kao jednu veliku banku koja će nam dati povoljni kredit.”
Bethovenova „Oda radosti“, službena himna Europske unije, odzvanjat će 30. lipnja u ponoć na gradskim trgovima diljem Hrvatske i svečano označiti hrvatski ulazak u Europu. Prije nekoliko dana, Simfonijski orkestar Hrvatske radio televizije, predstavio je hrvatsku kulturu i glazbenu baštinu i u središtu Bruxellessa, pod pokroviteljstvom, i u prisutnosti belgijske kraljevske obitelji i predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića.
To je i jedini, značajniji, kulturni događaj s kojim se Hrvatska, tjedan uoči ulaska, predstavila Europi – kritički primjećuje književnik Miljenko Jergović:
„Ako izuzmemo Simfonijski orkestar Radio televizije, kultura i sve ostalo je zapravo predstavljano preko kuhanih japanskih škampi, preko takozvanih prirodnih ljepota, preko tisuću otoka, preko naših divnih sobarica i naših krasnih pandura", kaže Jergović.
Filmski redatelj Rajko Grlić, čiji se nagrađivani film, Neka ostane među nama, trenutno prikazuje u 15 francuskih i 10 španjolskih gradova, vjeruje da će ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, konačno nestati lokalni „šerifski zakoni“ i početi važiti širi, europski, uz više reda. Iako, dodaje Grlić, red i kultura nisu uvijek u istom čamcu:
„Ulazimo u jednu veliku zajednicu, gdje bogate i velike zemlje imaju bogate i velike kulture. Novac je postao tako mračno presudan karakter u razvoju jedne kulture, da male zemlje imaju vrlo male šanse. S druge strane, političari u svojoj panici da nešto učine u svim ovim malim zemljama, kulturu potpuno nipodaštavaju.”
Grlić ima i iskustvo i s europskim institucijama, od krovne organizacije za film i audio-vizualne umjetnosti, Euroimagea. Dva puta je uspio dobiti novac za svoje filmove:
„To je tako monstruozna birokracija, to su hiljade i hiljade papira, dokumenata. Vlada takvo nepovjerenje, da ih iz ovako malih zemalja ne lažu, varaju i mute. Ja se bojim te moći europske kulturne birokracije. Bojim se da će potpuno pojesti kulturu", kaže Grlić.
Ne postoji izražena kritička svijest
Bez obzira na sve, Europa je za Hrvatsku, pa i hrvatsku kulturu, dobar, ili bolje reći manje loš izbor, ističe akademik Predrag Matvejević, pisac i publicist, koji je u Parizu i Italiji proveo 14 godina, kao sveučilišni profesor:
„U svakom slučaju Dalmacija, Dubrovnik, naši stari pisci sigurno imaju dobru komunikaciju sa Europom, ali čini mi se prilično provincijalnim i donekle naivnim, ako se viče - Mi smo Europa", naglašava Matvejević.
Predrag Matvejević
Hrvatska je, ponavlja Matvejević, uvijek imala modele europske kulture, ali sporadične i često međusobno izolirane, koji se zbog primitivizma, nacionalizma i pomanjkanja političke kulture nisu mogli primjenjivati na širem planu:„Dok slušate političke govore, kad vidite neke manifestacije, kada dođete na nogometnu utakmicu i slušate razne uzvike, politička kultura naroda je ostala vrlo skromna. Čini mi se da za nas uzlazak u stvarnu europsku kulturu pretpostavlja jedan rad na memoriji. Memorija je prisutna na raznim stranama, pogotovo iza ovoga zadnjega rata i jedan rad kulture na memoriji je glavni angažman koji mogu poduzeti intelektualci. Trebat će mnogo učiniti da postanemo stvarna Europa, makar i takva Europa koju ja sa rezervom primam.”
Ako želi izboriti prepoznatljivo mjesto u Europi, Hrvatska mora početi proizvoditi kulturu, a ne je samo izlagati, upozorava redatelj Grlić:
„Kultura postaje slična Dubrovniku, koji apsolutno ništa ne proizvodi, nego prodaje karte kruzerima, pokazujući se.”
„Mislim da su građevine koje se gledaju na razglednicama ipak naše najjače oružje trenutno. Nažalost. Ljudi znaju za Dubrovnik, a ne znaju za Hrvatsku", kaže glumac Tarik Filipović.
Jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih kipara, Ivan Kožarić, ključna figura hrvatske avangarde s početka 50-tih, trenutno izlaže u Munchenu, u Haus der Kunst, u sklopu festivala Kroatien Kreativ. Retrospektiva Kožarićevih radova, pod nazivom Sloboda je rijetka ptica, bit će otvorena do kraja rujna:
„Hrvatska je mala zemlja i prema tomu nema puno umjetnika koji bi mogli prezentirati i pokazivati ono što Hrvatska može, ali nema mogućnosti. Podrška bi trebala biti veća i bolja", smatra Kožarić.
I pjesnik Luko Paljetak se pribojava ekonomske računice suvremenog svijeta, u kojem je kultura stisnuta između banaka i političke birokracije:
„Budući da se danas sva kultura zapravo pretvorila ili dobila isključivo dohodovni oblik i da se mjeri samo po tome koliko jedna knjiga može zaraditi, koliko jedno djelo može zaraditi, koliko išta od umjetničkog projekta ili produkta može zaraditi, bojim se da nećemo dobro proći jer mi naprosto nismo, ili naprosto ne želimo, biti trgovci te vrste”, kaže Paljetak.
Hrvatska je u kulturnom i civilizacijskom smislu velika onoliko, koliko je velika i na zemljopisnoj karti, a to znači - malo – zaključuje književnik Miljenko Jergović:
„Kako u Hrvatskoj ne postoji izražena kritička svijest i ne postoji ideja o tome da u umjetnosti postoji nešto što je vrijedno i neki koji su vrijedni, nego su svi jednaki i ravnopravni i svi su jednako genijalni, i jednako je dobar Mile Budak kao i Miroslav Krleža, tako se onda i ono malo dobroga zapravo razvodni u ničemu. Zbog toga mi Europu uopće ni ne doživljavamo kao zajednicu kultura, nego kao jednu veliku banku koja će nam dati povoljni kredit.”