Prošlo je dvanaest dana od početka Evropskog fudbalskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini. U srijedu je predah, a onda slijedi još toliko, ali mnogo paklenijih dana i žešćih okršaja koji će redom biti za goli opstanak.
Osam ekipa igraju u četvrtfinalnim mečevima i sad više nema kalkulacija, mjerkanja, računanja i uzdanja u nekog drugog. Ruku na srce, a unatoč brojnim drugačijim očekivanjima i prognozama, dalje su prošle ekipe koje su se nametnule kvalitetom i od kojih se u završnici i može najviše dobiti. Kako to obično biva, kad se rešetka kvalifikacionog roštilja malo protresla, na vrhu su ostali isključivo oni veći i moćniji reprezentativni uzorci.
Među osam timova koji još ne idu kući većina su bivši evropski prvaci. Izuzetak su jedino reprezentacije Engleske, zemlje za koju se kaže kako je kolijevka fudbala, ali nikad nije bila kontinentalni prvak (jeste doduše svjetski), te Portugala, desetljećima više nego uticajne vrste koja je uvijek prijetila, ali se još nije dokopala ni kontinentalnog ni planetarnog trona.
Evropske su velesile, eto, odlučile između sebe rasijecati glavobolno veliku finansijsku tortu, a kome će na kraju pripasti najveći komad i slasti i časti saznaćemo čim nam dođe novi mjesec.
Dakle, ovoga puta na evropskoj smotri nije bili nekih golemih iznenađenja. Malih jeste, kao što su to neočekivane rane eliminacije bivših prvaka Rusije i Holandije.
Rusija je, jamačno, ostavila bolji utisak i posrnula je pred naletom jedne čudne, činilo se prevaziđene fudbalske filozofije, arhaične izvedbe koju niko ne voli, ali povremeno donosi uspjeh. Podsjećanja radi, Grci su sa ovakvom istom igrom, jedan šut-jedan gol i kraj, otišli do kraja na pretposlednjem Evropskom prvenstvu igranom u Portugalu 2004.
Holandija, pak, ostavila je tako mizeran dojam da se mora smatrati izvanrednom srećom činjenica da im neka luda lopta, nošena nevidljivom rukom sudbine, nije zalutala u mreži Portugalaca.
Sudeći prema onome što je viđeno, daleko veći žal valja imati što u nastavku nećemo gledati ubjedljivu Hrvatsku ili barem jednu od dviju domaćih ekipa, ali njima je sreća nekako okrenula leđa. Jedini regionalni predstavnik je mogao postići senzacionalnu pobjedu nad Špancima, ali nije im se posrećilo. Razočarali, međutim, nisu. Štaviše.
Jednako kao i Švedska iza koje ostaje golemi žal fudbaskih poklonika, jer je kući otišao neponovljivi Zlatan Ibrahimović. Oprostio se doduše u velikom stilu, ali tek sad publika zna šta joj je uskraćeno.
Svoje su prilike imale i dvije domaće selekcije, ali dalje nisu mogle, a sudije im pritom nisu pokazale očekivanu naklonost. Dobro je da je tako.
Uostalom, ni na prethodnom evropskom takmičenju, igranom u Švicarskoj i Austriji, domaćini nisu ugledali četvrtfinale. Nijedna od ove četiri zemlje nije uspjela do kraja valorizovati izvanrednu priliku koju domaćinstvo ovakvog prvenstva donosi.
Osam ekipa igraju u četvrtfinalnim mečevima i sad više nema kalkulacija, mjerkanja, računanja i uzdanja u nekog drugog. Ruku na srce, a unatoč brojnim drugačijim očekivanjima i prognozama, dalje su prošle ekipe koje su se nametnule kvalitetom i od kojih se u završnici i može najviše dobiti. Kako to obično biva, kad se rešetka kvalifikacionog roštilja malo protresla, na vrhu su ostali isključivo oni veći i moćniji reprezentativni uzorci.
Među osam timova koji još ne idu kući većina su bivši evropski prvaci. Izuzetak su jedino reprezentacije Engleske, zemlje za koju se kaže kako je kolijevka fudbala, ali nikad nije bila kontinentalni prvak (jeste doduše svjetski), te Portugala, desetljećima više nego uticajne vrste koja je uvijek prijetila, ali se još nije dokopala ni kontinentalnog ni planetarnog trona.
Evropske su velesile, eto, odlučile između sebe rasijecati glavobolno veliku finansijsku tortu, a kome će na kraju pripasti najveći komad i slasti i časti saznaćemo čim nam dođe novi mjesec.
Europsko prvenstvo u nogometu: Poljska i Ukrajina 2012.
Dakle, ovoga puta na evropskoj smotri nije bili nekih golemih iznenađenja. Malih jeste, kao što su to neočekivane rane eliminacije bivših prvaka Rusije i Holandije.
Rusija je, jamačno, ostavila bolji utisak i posrnula je pred naletom jedne čudne, činilo se prevaziđene fudbalske filozofije, arhaične izvedbe koju niko ne voli, ali povremeno donosi uspjeh. Podsjećanja radi, Grci su sa ovakvom istom igrom, jedan šut-jedan gol i kraj, otišli do kraja na pretposlednjem Evropskom prvenstvu igranom u Portugalu 2004.
Holandija, pak, ostavila je tako mizeran dojam da se mora smatrati izvanrednom srećom činjenica da im neka luda lopta, nošena nevidljivom rukom sudbine, nije zalutala u mreži Portugalaca.
Sudeći prema onome što je viđeno, daleko veći žal valja imati što u nastavku nećemo gledati ubjedljivu Hrvatsku ili barem jednu od dviju domaćih ekipa, ali njima je sreća nekako okrenula leđa. Jedini regionalni predstavnik je mogao postići senzacionalnu pobjedu nad Špancima, ali nije im se posrećilo. Razočarali, međutim, nisu. Štaviše.
Jednako kao i Švedska iza koje ostaje golemi žal fudbaskih poklonika, jer je kući otišao neponovljivi Zlatan Ibrahimović. Oprostio se doduše u velikom stilu, ali tek sad publika zna šta joj je uskraćeno.
Svoje su prilike imale i dvije domaće selekcije, ali dalje nisu mogle, a sudije im pritom nisu pokazale očekivanu naklonost. Dobro je da je tako.
Uostalom, ni na prethodnom evropskom takmičenju, igranom u Švicarskoj i Austriji, domaćini nisu ugledali četvrtfinale. Nijedna od ove četiri zemlje nije uspjela do kraja valorizovati izvanrednu priliku koju domaćinstvo ovakvog prvenstva donosi.