Harizmatični Turski premijer Redžep Tajip Erdogan, i njegova Partija pravde i razvoja (AKP) prema svim ispitivanjima javnog mnjenja sigurni je pobjednik parlamentarnih izbora koji su održani u nedjelju. Iako je riječ o čovjeku koji je od dolaska na vlast 2002., za svoju zemlju, prije svega na ekonomskom planu i njenu poziciju kao regionalnog i globalnog igrača u svijetu, učinio puno, mnogi se plaše da će, kako se očekuje, ubjedljiva pobjeda Erdogana, voditi autoritarnijoj Turskoj.
Tome u znatnoj mjeri doprinose pretpostavke da je Eroganov krajnji cilj da bude predsjednik države, a ne Vlade i zemlju iz parlamentarnog uvede u predsjednički sistem.
Izvjesnoj pobjedi Erodganove Partije pravde i razvoja, koja se danas bori za treći, po svemu sudeći potpuno samostalni mandat na čelu zemlje, osim snage premijera i zavidnog uspjeha u prethodnom periodu, doprinosi i činjenica da Partija pravde i razvoja već dugo nema valjanu altenativu u opoziciji.
Istovremeno je u prethodnom periodu Erdogan uglavnom uspio da se obračuna sa protivnicima u vojnom establišementu, Turske armije, koja godinama, uz donedavno nezavisan prvosudni sistem, slovi za stub očuvanja sekularnog poretka u zemlji.
Od preuzimanja vlasti Partija pravde i razvoja, stranka sa islamističkim korijenima uspjela je da stabilizuje političke prilike u zemlji od 74 miliona ljudi, i prije svega da unaprijedi ekonomski razvoj.
Turska je jedna od rijetkih zemlja koja bez većih problema prebrodila svjetsku ekonomsku krizu 2008., najveću još od vremena Velike depresije s početka prošlog vijeka. I dok se velike svjetske sile tek stidljivo oporavljaju od recesije, Turska bilježi godišnji ekonomski rast od 9 posto.
No, ako pobijedi Erdogan po zakonu, neće moći da po treći put preuzme funkciju premijera, ipak dobri poznavaoci prilika kažu da nema namjeru da ostane po strani. Sama kampanja za ove izbore ukazuje na to: na posterima i brošurama Erdogan čini sve da podsjeti na osnivača i utemeljivača moderne Turske, Kemala Ataturka, koristeći slogan „Objektiv 2023“ kada je 100-ta godišnjica od kada je Ataturk iz Osmanskog carstva na izdisaju napravio modernu sekularnu državu, uzor regiona i šire.
„Turska je država sa sve više samopouzdanja, brzim ekonomskim rastom, gdje bankarski i finansijski sektor izgledaju veoma dobro, sa bumom na tržištu nekretnina i konzumenata, izrazito mladom demografijom, no postoji značajna zabrinutost zbog koncentracije vlasti“, rekao je Rojtersu Timothy Ash, londonski analitičar iz Kraljevske banke Škotske, komentarišući aktuelni trenutak.
Erdogan koji ne puši i ne pije i poznat je po tome što kažnjava svoje saradnike ako ih uhvati da puše, promijenio je i poziciju svoje zemlje u svijetu. Dugodišnja članica NATO i američki saveznik, za Erdoganove je vladavine produbila veze sa Bliskom istokom, uključujući i Iranom i otvorila nova tržišta u Africi i Aziji.
Strahovanja sekularista da će islamistička Partija pravde i razvoja, bliska sa zabranjenim Pokretom islamista, pretvoriti Tursku u Iran, nijesu se ostvarila i investitori su nagradili Edroganov pragmatizam.
"Sultan u svojoj partiji"
No, više nego nego izvjesna pobjeda koja bi AKP-u omogućila samostalno formiranje vlasti a Erdoganu najavljenje izmjene Ustava iz 1980., kojima može krenuti ka predsjedničkom sistemu iz parlamentarnog, zabrinjava analitičare koji se plaše jačanja autoritarizma, odnosno potencijalne transformacije zemlje. Ako dobije 367 od 550 mjesta u parlamentu (Meclis) vrata su otvorena.
Prema riječima Soli Ozela, profesora međunarodnih odnosa na istanbulskom Kadir Has Univezitetu, apsolutna većina za AKP može odvesti zemlju u pravcu vladanja kakav primjenjuje Ugo Čavez u Venecueli.
„Suočićemo se sa još moćnijim Redžepom Tajip Erdoganom i vjerovatno sa još više autoritarnom Turskom. To je nešto što se na političkoj sceni zove izborni autoritarizam u kojem imate izbore, imate institucije i sve što treba, ali je vlast užasno koncentisana i mislim da se to najbolje vidi na primjeru Venecuele danas. Imate opziciju, imate izbore ali Čavez je očito previše jak, ima suviše mnogo monopola i vlasti u svojim rukama. Tako ćemo završiti, posebno zato što je premijer Erdogan izrazio želju da ide ka predsjedničkom sistemu", kaže Ozel za RSE.
Da bi ostvario želju da postane“ predsjednik Erdogan“, aktuelni premijer će morati da promijeni Ustav Turske, kojim će mu se, za razliku od sadašnjih praktično protokolarnih ovlasti koje ima Abdulah Gul, omogućiti osim produženja mandata sa tri na pet godina, i proširenje nadležnosti, bolje rečeno vlast bez kontrole.
Promjene bi mogle biti radikalne, veće čak i od onih dobijenih prošle godine amandmanskim izmjenama na referendumu, koje je podržalo 58 posto glasača. Tim izmjenama u ogromnoj su mjeri smanjenje nadležnosti nekad veoma moćne i uticajne vojske i pravosudnog sistema, tradicionalnog vojnog saveznika u očuvanju sekularnog poretka u zemlji.
Mensur Akgun, savjetnik Liberalne Turske stranke Tesev, kaže da nema dileme da je Erdoganov cilj jaka predsjednička funkcija, ali da bi i pored sve vlasti i uticaja, premijer mogao biti i osujećen u planovima.
„Premijer Erdogan se naravno priprema za predsjedničku funkciju. To je očigledno iz niza indikatora, i on bi htjeo da promijeni ustav jačajući funkciju predsjednika. Želi da vodi zemlju ali kao predsjednik, ne premijer. Mislim da bi želio da primijeni francuski model na Tursku. Ali ne mislim da će mu to poći za rukom, jer bez obzira na svoj lični strančki uticaj, postoji određena opozicija u samoj stranci predsjedničkom sistemu, jer bi to zahtijevalo ogromne promjene uspostavljenih normi i prakse parlamentarnog sistema u zemlji već skoro 70 godina“, kaže Akgun.
I prije tendencija ka predsjedničkom sistemu Erdogana su pratile optužbe da Partijom pravde i razvoja vlada diktatorski. Smijenio je preko 220 parlamentraca koji su se usudili da imaju sopstveno mišljenje o pojedinim pitanjima i zamijenio ih lojalnim poslušnicima kao kandidatima za izbore.
Profesor Ozel kaže da je to veoma loš omaž Turskoj demokratiji.
„Suštinski ovim je činom pokazao svima da je sultan u svojoj partiji. Njihov politički život zapravo je u njegovim rukama. On te može izabrati ako si niko i pretvoriti te u nekoga, ali se možeš i vratiti da budeš niko ako ga ne slušaš. To definitivno nije dobra poruka za demokratske procese u zemlji“, zaključuje on.
Prateći populistički trag, u kampanji je takođe napadao EU (kojoj Turska zvanično želi da se pridruži) te tvrdio da Turska više nema „kurdski problem“, šaljući tako poruku kurdskoj manjini sa kojom ima veoma loše odnose. Neki posmatrači se plaše da bi ovakav stav uskoro mogao izazvati nemire i nasilje zbog borbe za kurdski identitet u konfliktu koji je od 1984. godine koštao 40.000 života.
No, bez obzira na sve Erdoganova i popularnost AKP –a, među Turcima je neupitna. Mnogi su zavedeni veoma pažljivo osmišljenom formulom AKP koja je benefite vlasti sa nereprezentativne elite prebacila na rastuću, često religiozno konzervativnu srednju klasu.
Savjetnik Liberala Mensur Akgun, kaže da Erdoganova politička mašinerija uspješno ponavlja popularne note, što uz nedostatak kredibilne alternative garantuje uspjeh.
„To je zbog uspjeha u ekonomiji i uspjeha u inciranju novih projekata, kao što je recimo izuzetno uspješna reforma zdravstvenog sistema. Takođe zbog nekih demokratskih napora ali isto tako i zbog vanjske politike. Ljudi ga vole. Osim toga nema ni valjanije ili poželjnije opozicije“, kaže Akgun.
(Ne)popularnost Turske u svijetu
Prema istraživanju javnog mnjenja poznatog međunarodnog Pew Research Centra skoro 50 posto građana Turske zadovoljno je pravcem u kojem zemlju i na domaćem i međunarodnom planu vodi vlada Redžepa Tajipa Erdogana. Porastao je broj vjernika tj. onih koji se mole 5 puta na dan na 64 procenata, što je duplo više od broja onih koji kažu da se rijetko kad mole.
Erdoganova popularnost veoma je velika na Bliskom istoku, posebno kod Egipćana, Jordanaca i Libanca. Manje je popularan kod Palestinaca no ipak preko 50 posto, ali sa druge strane 95 procenata Izraelaca je reklo da imaju malo ili nimalo povjerenja u njega.
Bolje od Izarela nije prošao ni u Evropi gdje negativan stav prema aktuelnom turskom lideru imaju u Španiji, Njemačkoj i Francuskoj.
Kada je riječ o samom stavu Turaka prema EU, u Turskoj još većina javnog mnjenja 52 posto podržava priključenje EU, dok se 42 posto protivi. Među većinom za priključenje EU su mladi ljudi pokazalo je istraživanje PRC, a takođe priključenje evropskom bloku veoma podržava kurdska manjina u Turskoj (76 procenata).
Što se evropskih država tiče, ulazak Turske u EU podržavaju u većini anketiranih zemalja. Među državama u kojima je podrška najveća su Španija 62 posto, Britanija 51 posto, slijede Litvanija i Poljska, no na žalost, među manjinom koja ne podržava ulazak Turske u EU su i najuticajnije članice - Njemačka čak 71 posto protiv i Francuska 71 posto.
Ovi posljednji nalazi idu u prilog tezi da licemjeran stav EU prema Turskoj, posebno ako se ta zemlja uporedi sa nekim članicama evropskog bloka, poput Bugarske ili Rumunije pa čak i Grčke, oko čijeg se spašavanja zabavila cijela Evropa, doprinosi i opadanju podrške u samoj zemlji priključenju Turske EU, ali i jačanju političkog autoritarizma unutar nje, u Turskoj treba li reći za Bliski istok, Evropu i Ameriku veoma važnoj zemlji kao mostu za zbližavanje zapada i istoka.
Turska je u nedjelju glasala za četvorogodišnji mandat za saziv Meclisa koji broji 550 mjesta.
Očekuje se ubjedljiva pobjeda aktuelne vladajuće stranke Partije pravde i razvoja (AKP).
Zabrana objavljivanja rezultata traje do 9 sati uveče, kada se očekuju prvi nezvanični rezultati. Državna izborna komisija objaviće konačne rezulate izbora 19. juna.
Turska ima 74 miliona građana, a pravo glasa na izborima imalo je oko 50 miliona Turaka u zemlji i oko 2,5 miliona građana koji žive u inostranstvu. Oko 5 miliona mladih ljudi prvi put je glasalo.
Na izborima je učestvovalo 15 stranaka, a broj kandidata za koje se glasalo uključujući i nezvisne je 7 695.
Za ulazak u parlament svaka stranka mora obezbijediti 10 odsto predstavnika određenih nacionalnosti.
To je jedan od najvećih pragova za ulazak u parlament na svijetu, da bi se spriječio ulazak manjih partija.
Neki od članova pro kurdske Patije za mir i demokratiju suočeni sa ovim restriktivnim pravilima nastupaju kao nezavisni kandidati, koji imaju veće šanse za ulazak u parlament.
Istraživanja javnog mnjenja ukazuju da će osim vladajuće, AKP koja bi mogla izboriti apsolutnu većinu, šanse za ulazak u paralement imati Republikanska narodna partija (CHP) lijevog centra i desna Nacionalistička partija akcije (MHP), čiji je jedan od lidera u finišu kampanje morao da podnese ostavku zbog seks skandala.
Mjesta u turskom parlamentu na ovim izborima mogli bi prema anketama da obezbijede i 28 nezavisnih kandidata.
Tome u znatnoj mjeri doprinose pretpostavke da je Eroganov krajnji cilj da bude predsjednik države, a ne Vlade i zemlju iz parlamentarnog uvede u predsjednički sistem.
Izvjesnoj pobjedi Erodganove Partije pravde i razvoja, koja se danas bori za treći, po svemu sudeći potpuno samostalni mandat na čelu zemlje, osim snage premijera i zavidnog uspjeha u prethodnom periodu, doprinosi i činjenica da Partija pravde i razvoja već dugo nema valjanu altenativu u opoziciji.
Istovremeno je u prethodnom periodu Erdogan uglavnom uspio da se obračuna sa protivnicima u vojnom establišementu, Turske armije, koja godinama, uz donedavno nezavisan prvosudni sistem, slovi za stub očuvanja sekularnog poretka u zemlji.
Od preuzimanja vlasti Partija pravde i razvoja, stranka sa islamističkim korijenima uspjela je da stabilizuje političke prilike u zemlji od 74 miliona ljudi, i prije svega da unaprijedi ekonomski razvoj.
Turska je jedna od rijetkih zemlja koja bez većih problema prebrodila svjetsku ekonomsku krizu 2008., najveću još od vremena Velike depresije s početka prošlog vijeka. I dok se velike svjetske sile tek stidljivo oporavljaju od recesije, Turska bilježi godišnji ekonomski rast od 9 posto.
No, ako pobijedi Erdogan po zakonu, neće moći da po treći put preuzme funkciju premijera, ipak dobri poznavaoci prilika kažu da nema namjeru da ostane po strani. Sama kampanja za ove izbore ukazuje na to: na posterima i brošurama Erdogan čini sve da podsjeti na osnivača i utemeljivača moderne Turske, Kemala Ataturka, koristeći slogan „Objektiv 2023“ kada je 100-ta godišnjica od kada je Ataturk iz Osmanskog carstva na izdisaju napravio modernu sekularnu državu, uzor regiona i šire.
„Turska je država sa sve više samopouzdanja, brzim ekonomskim rastom, gdje bankarski i finansijski sektor izgledaju veoma dobro, sa bumom na tržištu nekretnina i konzumenata, izrazito mladom demografijom, no postoji značajna zabrinutost zbog koncentracije vlasti“, rekao je Rojtersu Timothy Ash, londonski analitičar iz Kraljevske banke Škotske, komentarišući aktuelni trenutak.
Erdogan koji ne puši i ne pije i poznat je po tome što kažnjava svoje saradnike ako ih uhvati da puše, promijenio je i poziciju svoje zemlje u svijetu. Dugodišnja članica NATO i američki saveznik, za Erdoganove je vladavine produbila veze sa Bliskom istokom, uključujući i Iranom i otvorila nova tržišta u Africi i Aziji.
Strahovanja sekularista da će islamistička Partija pravde i razvoja, bliska sa zabranjenim Pokretom islamista, pretvoriti Tursku u Iran, nijesu se ostvarila i investitori su nagradili Edroganov pragmatizam.
"Sultan u svojoj partiji"
No, više nego nego izvjesna pobjeda koja bi AKP-u omogućila samostalno formiranje vlasti a Erdoganu najavljenje izmjene Ustava iz 1980., kojima može krenuti ka predsjedničkom sistemu iz parlamentarnog, zabrinjava analitičare koji se plaše jačanja autoritarizma, odnosno potencijalne transformacije zemlje. Ako dobije 367 od 550 mjesta u parlamentu (Meclis) vrata su otvorena.
Prema riječima Soli Ozela, profesora međunarodnih odnosa na istanbulskom Kadir Has Univezitetu, apsolutna većina za AKP može odvesti zemlju u pravcu vladanja kakav primjenjuje Ugo Čavez u Venecueli.
„Suočićemo se sa još moćnijim Redžepom Tajip Erdoganom i vjerovatno sa još više autoritarnom Turskom. To je nešto što se na političkoj sceni zove izborni autoritarizam u kojem imate izbore, imate institucije i sve što treba, ali je vlast užasno koncentisana i mislim da se to najbolje vidi na primjeru Venecuele danas. Imate opziciju, imate izbore ali Čavez je očito previše jak, ima suviše mnogo monopola i vlasti u svojim rukama. Tako ćemo završiti, posebno zato što je premijer Erdogan izrazio želju da ide ka predsjedničkom sistemu", kaže Ozel za RSE.
Da bi ostvario želju da postane“ predsjednik Erdogan“, aktuelni premijer će morati da promijeni Ustav Turske, kojim će mu se, za razliku od sadašnjih praktično protokolarnih ovlasti koje ima Abdulah Gul, omogućiti osim produženja mandata sa tri na pet godina, i proširenje nadležnosti, bolje rečeno vlast bez kontrole.
Promjene bi mogle biti radikalne, veće čak i od onih dobijenih prošle godine amandmanskim izmjenama na referendumu, koje je podržalo 58 posto glasača. Tim izmjenama u ogromnoj su mjeri smanjenje nadležnosti nekad veoma moćne i uticajne vojske i pravosudnog sistema, tradicionalnog vojnog saveznika u očuvanju sekularnog poretka u zemlji.
Mensur Akgun, savjetnik Liberalne Turske stranke Tesev, kaže da nema dileme da je Erdoganov cilj jaka predsjednička funkcija, ali da bi i pored sve vlasti i uticaja, premijer mogao biti i osujećen u planovima.
„Premijer Erdogan se naravno priprema za predsjedničku funkciju. To je očigledno iz niza indikatora, i on bi htjeo da promijeni ustav jačajući funkciju predsjednika. Želi da vodi zemlju ali kao predsjednik, ne premijer. Mislim da bi želio da primijeni francuski model na Tursku. Ali ne mislim da će mu to poći za rukom, jer bez obzira na svoj lični strančki uticaj, postoji određena opozicija u samoj stranci predsjedničkom sistemu, jer bi to zahtijevalo ogromne promjene uspostavljenih normi i prakse parlamentarnog sistema u zemlji već skoro 70 godina“, kaže Akgun.
I prije tendencija ka predsjedničkom sistemu Erdogana su pratile optužbe da Partijom pravde i razvoja vlada diktatorski. Smijenio je preko 220 parlamentraca koji su se usudili da imaju sopstveno mišljenje o pojedinim pitanjima i zamijenio ih lojalnim poslušnicima kao kandidatima za izbore.
Profesor Ozel kaže da je to veoma loš omaž Turskoj demokratiji.
„Suštinski ovim je činom pokazao svima da je sultan u svojoj partiji. Njihov politički život zapravo je u njegovim rukama. On te može izabrati ako si niko i pretvoriti te u nekoga, ali se možeš i vratiti da budeš niko ako ga ne slušaš. To definitivno nije dobra poruka za demokratske procese u zemlji“, zaključuje on.
Prateći populistički trag, u kampanji je takođe napadao EU (kojoj Turska zvanično želi da se pridruži) te tvrdio da Turska više nema „kurdski problem“, šaljući tako poruku kurdskoj manjini sa kojom ima veoma loše odnose. Neki posmatrači se plaše da bi ovakav stav uskoro mogao izazvati nemire i nasilje zbog borbe za kurdski identitet u konfliktu koji je od 1984. godine koštao 40.000 života.
No, bez obzira na sve Erdoganova i popularnost AKP –a, među Turcima je neupitna. Mnogi su zavedeni veoma pažljivo osmišljenom formulom AKP koja je benefite vlasti sa nereprezentativne elite prebacila na rastuću, često religiozno konzervativnu srednju klasu.
Savjetnik Liberala Mensur Akgun, kaže da Erdoganova politička mašinerija uspješno ponavlja popularne note, što uz nedostatak kredibilne alternative garantuje uspjeh.
„To je zbog uspjeha u ekonomiji i uspjeha u inciranju novih projekata, kao što je recimo izuzetno uspješna reforma zdravstvenog sistema. Takođe zbog nekih demokratskih napora ali isto tako i zbog vanjske politike. Ljudi ga vole. Osim toga nema ni valjanije ili poželjnije opozicije“, kaže Akgun.
(Ne)popularnost Turske u svijetu
Prema istraživanju javnog mnjenja poznatog međunarodnog Pew Research Centra skoro 50 posto građana Turske zadovoljno je pravcem u kojem zemlju i na domaćem i međunarodnom planu vodi vlada Redžepa Tajipa Erdogana. Porastao je broj vjernika tj. onih koji se mole 5 puta na dan na 64 procenata, što je duplo više od broja onih koji kažu da se rijetko kad mole.
Erdoganova popularnost veoma je velika na Bliskom istoku, posebno kod Egipćana, Jordanaca i Libanca. Manje je popularan kod Palestinaca no ipak preko 50 posto, ali sa druge strane 95 procenata Izraelaca je reklo da imaju malo ili nimalo povjerenja u njega.
Bolje od Izarela nije prošao ni u Evropi gdje negativan stav prema aktuelnom turskom lideru imaju u Španiji, Njemačkoj i Francuskoj.
Kada je riječ o samom stavu Turaka prema EU, u Turskoj još većina javnog mnjenja 52 posto podržava priključenje EU, dok se 42 posto protivi. Među većinom za priključenje EU su mladi ljudi pokazalo je istraživanje PRC, a takođe priključenje evropskom bloku veoma podržava kurdska manjina u Turskoj (76 procenata).
Što se evropskih država tiče, ulazak Turske u EU podržavaju u većini anketiranih zemalja. Među državama u kojima je podrška najveća su Španija 62 posto, Britanija 51 posto, slijede Litvanija i Poljska, no na žalost, među manjinom koja ne podržava ulazak Turske u EU su i najuticajnije članice - Njemačka čak 71 posto protiv i Francuska 71 posto.
Ovi posljednji nalazi idu u prilog tezi da licemjeran stav EU prema Turskoj, posebno ako se ta zemlja uporedi sa nekim članicama evropskog bloka, poput Bugarske ili Rumunije pa čak i Grčke, oko čijeg se spašavanja zabavila cijela Evropa, doprinosi i opadanju podrške u samoj zemlji priključenju Turske EU, ali i jačanju političkog autoritarizma unutar nje, u Turskoj treba li reći za Bliski istok, Evropu i Ameriku veoma važnoj zemlji kao mostu za zbližavanje zapada i istoka.
Fakti o parlamentarnim izborima u Turskoj
Fakti o parlamentarnim izborimaTurska je u nedjelju glasala za četvorogodišnji mandat za saziv Meclisa koji broji 550 mjesta.
Očekuje se ubjedljiva pobjeda aktuelne vladajuće stranke Partije pravde i razvoja (AKP).
Zabrana objavljivanja rezultata traje do 9 sati uveče, kada se očekuju prvi nezvanični rezultati. Državna izborna komisija objaviće konačne rezulate izbora 19. juna.
Turska ima 74 miliona građana, a pravo glasa na izborima imalo je oko 50 miliona Turaka u zemlji i oko 2,5 miliona građana koji žive u inostranstvu. Oko 5 miliona mladih ljudi prvi put je glasalo.
Na izborima je učestvovalo 15 stranaka, a broj kandidata za koje se glasalo uključujući i nezvisne je 7 695.
Za ulazak u parlament svaka stranka mora obezbijediti 10 odsto predstavnika određenih nacionalnosti.
To je jedan od najvećih pragova za ulazak u parlament na svijetu, da bi se spriječio ulazak manjih partija.
Neki od članova pro kurdske Patije za mir i demokratiju suočeni sa ovim restriktivnim pravilima nastupaju kao nezavisni kandidati, koji imaju veće šanse za ulazak u parlament.
Istraživanja javnog mnjenja ukazuju da će osim vladajuće, AKP koja bi mogla izboriti apsolutnu većinu, šanse za ulazak u paralement imati Republikanska narodna partija (CHP) lijevog centra i desna Nacionalistička partija akcije (MHP), čiji je jedan od lidera u finišu kampanje morao da podnese ostavku zbog seks skandala.
Mjesta u turskom parlamentu na ovim izborima mogli bi prema anketama da obezbijede i 28 nezavisnih kandidata.