Nakon priče koju smo objavili na Radiju Slobodna Evropa i Liberty magazinu o bivšem hodži Muhamedu Vehaboviću koji je oženio Srpkinju Slavicu Karić iz Bočinje i njihovoj borbi za preživljavanje, na adresu ove obitelji stigla je pomoć iz inozemstva ali i iz BiH.
U jeku rata sklopili su brak u kojem se rodilo troje djece. Da bi obitelj preživjela, Muhamed odlazi u minska polja tražiti mine...OPŠIRNIJE....
Njihov život potpuno se promijenio jer je Muhamed dobio i privremeni posao vozača u jednoj firmi koja se bavi proizvodnjom jufke.
Muhamed Vehabović i Slavica Karić nisu ni slutili na kakve će sve životne podlosti naići prije nego su osnovali bračnu zajednicu iz koje se rodilo troje djece.
Kako ih je sredina potpuno odbacila jer je on bivši hodža a ona Srpkinja, da bi preživjeli morali su tražiti mine na crtama razdvajanja kako bi ih deminirali a metalne dijelove prodali na otpad u staro željezo. Po jednoj mini dobivali su samo pet konvertibilnih maraka.
Međutim, pored onih loših, ima i dobrih ljudi koji su im vidjevši našu priču pomogli.
"Jeste, kad je priča odrađena i objavljena, bilo je pomoći. To je bila donacija humanitarne pomoći "Pomozi mi" od hiljadi i po maraka iz Sarajeva. Zanimljiva je ova jedna donacija, gospodina Bege iz Švedske. Neposredno nakon gledanja Vaše emisije na Liberty na televiziji u Švedskoj on je svojoj supruzi Vesni rek'o 'Idemo za Bosnu'. Nju je iznenadilo - što za Bosnu? Kaže - idemo Muhamedu i Slavici. I oni su došli, posjetili nas i evo ovaj regal koji vidite, vrlo lijep, kupili nam jer nismo imali. I to je danas jedna divna i krasna uspomena“, kaže Muhamed Vehabović.
Nakon naše priče, u dom Vehabovića pojavili su se novinari Radio Beča te donirali tri tisuće maraka za ovu investiciju.
U akciju se uključio i Glas Amerike
Još jedan čovjek u vrlini iznenadio je Vehaboviće tako što je privezao kozu za stablo šljive u dvorištu, i to noću. Nije htio da itko zna da je on darovao obitelj koja je mjesec dana prošlog ljeta jela samo šumske gljive.
„Ne znam ime čovjeka, znam samo da je iz Visokog. Vjerujte mi ne znam mu ime. Gubi se svaki trag. Jer to je neko pravilo da ne zna lijeva ruka šta je desna dala. Čovjek je znači želio da pomogne, ali da njegovo ime ne ide u javnost", kaže Muhamed.
Muhamed: S minama je završeno - ne samo radi te pomoći, već i što ih nema više. Da ih ima, ne bi bilo završeno, vjerovatno.
RSE: Što bi Vam u ovom trenutku bilo najpotrebnje za normalan život?
Muhamed: Za normalizaciju života, mi smo to i prije govorili, ne može čovjek živjeti od pomoći drugih. I nije pošteno da živi od pomoći. Ono što ja sebi ne mogu priuštiti - to je znači da opremim sprat jer to je velika investicija za mene. Ali što bi bilo najpotrebnije - tu su već godine prepreka - to bi bio neki stalni radni odnos. Primanja koja su redovna - to je jedini način pomoći sebi. Ali pedeset je sedam godina, u to ne vjerujem više.
RSE: Imate jedan lijep i skladan brak?
Muhamed: Drugo je naš brak, a drugo je gledište pojedinaca na naš brak. Znači - politika, rat, sve je učinilo svoje znači da ljudi više istim očima jedan drugog ne gledaju. To je slučaj i kod mene i kod moje porodice. Bez obzira što se moja supruga asimilirala, da kažem, uklopila u sredinu, u društvo u kojem živimo, očito da ona za njih i sad predstavlja pravoslavku i to je to.
Nakon što su preuzeli priču sa Liberty televizije, novinari Glasa Amerike također su organizirali prikupljanje humanitarne pomoći putem jedne fondacije, a svi donatori, kao i iznosi koje uplaćuju za pomoć obitelji Muhameda i Slavice mogu se pratiti i putem interneta.
Akcija završava u petak uveče, a već je prikupljeno 2670 američkih dolara. Inda Svonk, urednica Glasa Amerike na jezicima BiH, podrijetlom Sarajka, rekla nam je da će za taj novac kupiti kravu obitelji Vehabovića. Eto, Bosanke - bilo gdje da su - misle na svoje sunarodnjake kojima treba pomoć. I to je Bosna i Hercegovina.
Ljubav osuđena na bijedu: Muhamed i Slavica
Muhamed i Slavica nikada se prije nisu vidjeli sve dok Vojska Republike Srpske nije protjerala Muhameda iz jednog sela kod Doboja, a Slavicu mudžahedini iz Bočinje.U jeku rata sklopili su brak u kojem se rodilo troje djece. Da bi obitelj preživjela, Muhamed odlazi u minska polja tražiti mine...OPŠIRNIJE....
Muhamed Vehabović i Slavica Karić nisu ni slutili na kakve će sve životne podlosti naići prije nego su osnovali bračnu zajednicu iz koje se rodilo troje djece.
Kako ih je sredina potpuno odbacila jer je on bivši hodža a ona Srpkinja, da bi preživjeli morali su tražiti mine na crtama razdvajanja kako bi ih deminirali a metalne dijelove prodali na otpad u staro željezo. Po jednoj mini dobivali su samo pet konvertibilnih maraka.
Međutim, pored onih loših, ima i dobrih ljudi koji su im vidjevši našu priču pomogli.
"Jeste, kad je priča odrađena i objavljena, bilo je pomoći. To je bila donacija humanitarne pomoći "Pomozi mi" od hiljadi i po maraka iz Sarajeva. Zanimljiva je ova jedna donacija, gospodina Bege iz Švedske. Neposredno nakon gledanja Vaše emisije na Liberty na televiziji u Švedskoj on je svojoj supruzi Vesni rek'o 'Idemo za Bosnu'. Nju je iznenadilo - što za Bosnu? Kaže - idemo Muhamedu i Slavici. I oni su došli, posjetili nas i evo ovaj regal koji vidite, vrlo lijep, kupili nam jer nismo imali. I to je danas jedna divna i krasna uspomena“, kaže Muhamed Vehabović.
Majstori dovršavaju posao u Muhamedovoj i Slavicinoj kući
U Muhamedovoj kući je radna atmosfera. Majstori dovršavaju potkrovlje kuće jer za peteročlanu obitelj nije bilo dovoljno mjesta u prizemlju.Nakon naše priče, u dom Vehabovića pojavili su se novinari Radio Beča te donirali tri tisuće maraka za ovu investiciju.
U akciju se uključio i Glas Amerike
Još jedan čovjek u vrlini iznenadio je Vehaboviće tako što je privezao kozu za stablo šljive u dvorištu, i to noću. Nije htio da itko zna da je on darovao obitelj koja je mjesec dana prošlog ljeta jela samo šumske gljive.
„Ne znam ime čovjeka, znam samo da je iz Visokog. Vjerujte mi ne znam mu ime. Gubi se svaki trag. Jer to je neko pravilo da ne zna lijeva ruka šta je desna dala. Čovjek je znači želio da pomogne, ali da njegovo ime ne ide u javnost", kaže Muhamed.
Muhamed više ne traži mine da bi prehranio svoju obitelj
RSE: Je li gotovo s minama?Muhamed: S minama je završeno - ne samo radi te pomoći, već i što ih nema više. Da ih ima, ne bi bilo završeno, vjerovatno.
RSE: Što bi Vam u ovom trenutku bilo najpotrebnje za normalan život?
Muhamed: Za normalizaciju života, mi smo to i prije govorili, ne može čovjek živjeti od pomoći drugih. I nije pošteno da živi od pomoći. Ono što ja sebi ne mogu priuštiti - to je znači da opremim sprat jer to je velika investicija za mene. Ali što bi bilo najpotrebnije - tu su već godine prepreka - to bi bio neki stalni radni odnos. Primanja koja su redovna - to je jedini način pomoći sebi. Ali pedeset je sedam godina, u to ne vjerujem više.
RSE: Imate jedan lijep i skladan brak?
Muhamed: Drugo je naš brak, a drugo je gledište pojedinaca na naš brak. Znači - politika, rat, sve je učinilo svoje znači da ljudi više istim očima jedan drugog ne gledaju. To je slučaj i kod mene i kod moje porodice. Bez obzira što se moja supruga asimilirala, da kažem, uklopila u sredinu, u društvo u kojem živimo, očito da ona za njih i sad predstavlja pravoslavku i to je to.
Nakon što su preuzeli priču sa Liberty televizije, novinari Glasa Amerike također su organizirali prikupljanje humanitarne pomoći putem jedne fondacije, a svi donatori, kao i iznosi koje uplaćuju za pomoć obitelji Muhameda i Slavice mogu se pratiti i putem interneta.
Akcija završava u petak uveče, a već je prikupljeno 2670 američkih dolara. Inda Svonk, urednica Glasa Amerike na jezicima BiH, podrijetlom Sarajka, rekla nam je da će za taj novac kupiti kravu obitelji Vehabovića. Eto, Bosanke - bilo gdje da su - misle na svoje sunarodnjake kojima treba pomoć. I to je Bosna i Hercegovina.