Dopisnici su u novinarstvu "katice za sve", kako bi se reklo u Zagrebu. Izvještavaju o politici, sportu, kulturi, turizmu, zdravstvu.
Razgovaraju s predsjednicima država, političkim analitičarima, pjevačima, književnicima, po potrebi rade ankete i na tržnici. Kada si dopisnik radija, onda si usput i sam svoj tehničar i montažer.
Ja sam došao na Radio Slobodna Europa pred 22 godine, 1. veljače 1994. godine. Osnivalo se zagrebačko dopisništvo. Tada sam radio u dopisništvu riječkog "Novog lista" i na preporuku poznanika, također novinara, šefica dopisništva u nastajanju Ines Šaškor razgovarala je sa mnom, i počeo sam raditi.
Mladen Mali, Enis Zebić, Ines Šaškor, Silvija Simić, 1999.
Bilo je problema – od rigidne političke klime tada u Hrvatskoj do problema sa tehnikom, bilo je nerazumijevanja kod nekih kolega,većinom iz državnih medija, ali – kako sam nepopravljivi optimist koji će vjerojatno i sa vlastitog odra dobacivati kako je sve pod kontrolom i sve u najboljem redu – ja se sjećam samo smiješnih i veselih stvari.
Recimo – prvi tjedni rada dopisništva, mi smo još podstanari u jednom uredu. Treba snimiti prilog, a vani je oluja, grmi i sijeva. Što sad? Na kraju Ines i ja odlazimo u WC, jer se tamo grmljavina najmanje čuje, i ona barata kazetofonom, a ja snimam svoje "offove". Brzo smo postali pravi pogon, i moj je vrlo osobni sud da smo u tih deset godina – do zatvaranja zagrebačkog dopisništva 31. prosinca 2003. godine - proizvodili najkvalitetniji informativni program na hrvatskom jeziku.
Godinu i po pred zatvaranje pokrenuli smo i umrežavanje lokalnih radija u Hrvatskoj – ja sam bio glavni operativac – i skupili smo ih dvadesetak koji su prenosili naš program. Nakon zatvaranja dopisništva ostajemo samo Ankica Barbir-Mladinović i ja, a posljednjih godinu i po sam sam, jer je Ankica odabrala mnogo ljepši posao nego što je novinarenje – postala je baka s punim radnim vremenom.
Enis Zebić u razgovoru sa hrvatskim filmskim producentom Brankom Lustigom, 2015.
Ja iz Zagreba pričam o događajima u Hrvatskoj slušateljicama i slušateljima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Srbiji i svugdje po svijetu. Po komentarima na našem webu vidim da me prate i u Hrvatskoj. Ima dosta kolega novinara koji moje priloge "lajkaju" ili "šeraju" na Facebooku, i to mi je priličan kompliment.
Međutim, nekako mislim da je najvažnije u poslu što ga obavljam – pokušati slušateljici i slušatelju u susjednim državama reći što se doista zbiva u Hrvatskoj, što su doista ovaj ili onaj hrvatski političar rekli ili napravili.
Dakle, biti uvjerljiviji od hrvatskih medija pod političkim utjecajem koje se prati u susjedstvu, i biti uvjerljiviji od tamošnjih medija pod političkom kapom i tabloida.
Kako to postići? Tako da nastojim ispričati priču od početka, objasniti motive za neki dobar ili loš potez, reći nacionalistima da su nacionalisti, ali i ukazati na one koji su još gori od nacionalista, koji zbog vlasti ili materijalnih interesa proizvode ili potpiruju nacionalizam. Nastojim razbiti stereotipe, ili ih bar poljuljati.
Enis Zebić intervjuira tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, 2013.
Nastojim pokazati kako građane s obje strane granica muče slični problemi, i kako su vlasti slično zbunjene oko načina kako te probleme riješiti. Nastojim pokazati da svugdje žive dobri i normalni ljudi, a da – na žalost – svugdje ima i onih manje dobrih.
Nastojim pokazati da činjenica da netko misli različito od vas ne znači da je odmah zločinac i pokvarenjak. To je, možda, najteži dio posla, pogotovo u ovom tvrdoglavom dijelu svijeta. Ali, ne planiram odustati. Do daljnjega.