Čišćenje prve ekološke države na svijetu

Priroda, zemlja, klima, voda – riječi koje, osim što su vezane za ekologiju, povezuje i to što su ženskog roda. Možda baš zato na Zapadnom Balkanu cvjeta, namjerno koristimo taj glagol, aktivizam žena u domenu ekologije.

Jedna od tih žena je i Ivana Čogurić iz Ekopatriotizma – prvog ženskog ekološkog pokreta u Crnoj Gori, koju smo ugostili u podkastu "Glasom mladih".

Slušajte i pratite Glasom mladih

►Spotify ►Apple Podcast ►YouTube ►RSE

Ekopatriote na djelu u Crnoj Gori

Ivana i ekipa okupljena oko te organizacije više od četiri godine uklanjaju otpad koji su drugi ostavili. Ono što je počelo kao neplanirana akcija čišćenja nekoliko dobrih drugarica, sada je pokret koji je prepoznat i van granica Crne Gore.

Od nje smo saznali šta sve crnogorski građani odlažu na ilegalnim deponijama, da li u maloj sredini kakva je Crna Gora prijavljuju ekološki prekršaji ali i kako je Ivana svoju majku odučila od čuvene prakse čuvanja "kesa sa kesama".

RSE: U jeku pandemije koronavirusa, društvene mreže je "zapalila" fotografija nekoliko djevojaka koje kupe smeće na dijelu puta pored Nikšića. Već sjutradan tim djevojkama, među kojima ste bili i Vi, u čišćenju se pridružilo petnaestak ljudi a sad četiri, pet godina kasnije i dalje organizujete akcije čišćenja u kojima učestvuju građani iz cijele Crne Gore. Tog dana kad ste sa drugaricama umjesto kafe kupile rukavice i plastične kese, jeste li sanjali da ćete postati prepoznatljivi pokret?

Čogurić: Mislim da je veća šansa bila da se desi sve osim ovog. Kad smo krenule u tu priču, bile smo prinuđene da više boravimo u prirodi nego što bismo inače, zato što je sve u Crnoj Gori stalo – poslovi, putevi i svi smo bili u nekoj vrsti izolacije na ovaj ili onaj način. Iskoristile smo tu situaciju da se vratimo prirodi.

Tu se desio taj "mini-poraz" jer smo shvatile da nam taj kapitalizam, čiji smo svi robovi, oduzima toliko vremena da je priroda postala zanemarena golim okom. Kada smo otišle na Trebjesu i vidjele kakva je situacija, morale smo da pođemo do prve pumpe i da kupimo kese i rukavice, kako bismo očistile tu stazu. Tako je počelo. Odlučile smo da napravimo Instagram stranicu, da joj damo neki simpatičan naziv, koji je u tom momentu bio Ekopatriotizam.

Članice Ekopatriotizma, umjesto zastavama, odlučile su da mašu kesama za smeće

To bio momenat političkog raskola u Crnoj Gori. Mahalo se zastavama – da li si Srbin, Crnogorac, kojoj partiji pripadaš, pa smo pored tog straha koji svi imamo od pandemije, počeli da preziremo jedni druge i stvaramo raskol na nacionalnoj osnovi. Onda smo skapirale - Ok, ako oni mašu zastavama, daj da mi mašemo kesama za smeće i da vratimo ono što nam je oduzeto, a oduzet nam je patriotizam.

Zna se šta je patriotizam, to je ljubav prema kamenu, rijeci, moru – svemu što je na teritoriji jedne države ali ne i sama teritorija, jer patriotizam je ljubav prema životu, prema svemu onome zapravo što je zdravo i što nas motiviše da se borimo. Onda smo samo uz to dodali "Eko".

Evo ti sad kažeš, od tad je prošlo četiri, pet godina. Zar ima toliko da je prošlo? Izgleda da je to nešto što je stvarno moralo da se desi jer su se naši životi drastično promijenili od tog posljednjeg dana marta kada smo radile tu akciju.

RSE: U kom smislu su se vaši životi promijenili?

Čogurić: Kada smo ušle u malo dublju analizu tog čina koji sprovodimo, skapirale smo da mi ne kupimo samo otpad već i da čistimo sebe. Tu su se vodili takvi razgovori, okupljala se nevjerovatna ekipa. Bilo je i doktora, psihologa, raznih terapeuta, penzionera, osnovaca, srednjoškolaca, trudnica. Formirala se komuna na ekološkom nivou gdje niko nije imao ništa osim kesa i rukavica. Jedina naša dobit u svemu tome bila je što smo očistili komad zemlje i poveli čašicu razgovora. Ti razgovori su bili ljekoviti za sve nas i samo su nas inspirisali još više da širimo taj talas.

Na teritoriji Crne Gore postoje samo dvije uređene deponije, upozorava Čogurić

Sve su to neke prelijepe uspomene koje jačaju zajednicu iako ta zajednica na fotografijama nije prezentovana jer nemamo taj politički manir da dođemo da se slikamo. Znate li koliko je akcija odrađeno a da niko nije fotografisao? Ljudi jednostavno vole da budu skromni i da rade dobra djela a da niko to ne zna.

RSE: Kad u nečemu uživaš, nemaš potrebu da ga fotografišeš.

Čogurić: Apsolutno. To vam je onaj prikaz bake na rokenrol koncertu Metalike gdje sva omladina oko nje je sa telefonima i snima "Nothing else matters" a ona se samo naslonila na ogradu i slušala.

RSE: I odlična paralela jer je Nikšić u stvari grad rokenrola. Pod Trebjesom se organizuju i neki sjajni koncerti, a opet i vi ste kazali kako je bila zapuštena. Što je najgore, dešava se da očistite određeni lokalitet, pa da posle nekog vremena ponovo dođete i da opet bude "sve po starom".

Čogurić: Da. Konstantno je ista situacija zato što nemamo sistem za upravljanje otpadom. Imamo i taj momenat gdje se sa teritorije Nikšića povlače kontejneri a da niko ne zna gdje su. Pa se onda umjesto tog kontejnera stavi znak "Zabranjeno odlaganje otpada". Sad više ni tih znakova nema na određenim lokacijama. Postoje mjesne zajednice koje uopšte nemaju kontejnere i onda savjesni pojedinci slažu otpad u svom dvorištu pa u jednom momentu napune gepek i voze do prvog kontejnera koji zna da bude kilometrima udaljen.

'Ovde ne može da se diše': Požar danima tinja na deponiji kod Užica

Deponija umjesto šume kod Tešnja

Postoje i oni koji nemaju tu opciju pa onda bacaju otpad u korito Gračanice, koja je cijelim svojim tokom pretvorena u deponiju. Na toj rijeci se sa jedne strane nalazi Rudnik Boksita, sa druge strane asfaltna baza a bočno od svega toga se nalazi ilegalno privremeno smetlište Mislov do, koje u sebi ima pet tačaka metana koje ključaju na temperaturi od 250 stepeni. U momentu dok pričamo taj metan se spušta na građane, na njihove usjeve, miješa se sa vazduhom.

Kada nekom kažeš da si iz prvog ženskog ekološkog pokreta u Crnoj Gori, ljudi drugačije reaguju, primjećuje Čogurić.

A igrom slučajeva to je jedno od najnaseljenijih naselja u Nikšiću, pa se proizvodi sa tih usjeva prodaju kao domaći. I to se servira na nekoj trpezi i svi mi to na ovaj ili onaj način pojedemo.

RSE: I ne samo građani Nikšića, već Nikšić ih izvozi. Mislov do ste pomenuli, svake godine godine imamo vijest o požarima na toj deponiji. Vazduh otud se sigurno ne širi samo teritorijom Nikšića.

Čogurić: Imate i Rožaje koji ima deponiju koja je podjednak problem kao Mislov do. Mi na teritoriji Crne Gore imamo samo dvije uređene deponije. Sve ostale opštine koje odlažu otpad ilegalno ga odlažu. To je direktno kršenje zakona. Sad imamo novi Zakon o upravljanju otpadom, pitanje je kako će on da se implementira, jer ovaj prošli je bio sjajan ali džaba što je bio sjajan na papiru kad nismo imali institucije koje će da kažu "Daj da ovaj zakon zaživi". Mač sa dvije oštrice je da smo mali narod i da se svi poznajemo. Jer onda ne možeš ti bratu od strica da napišeš kaznu.

RSE: Koliko je u Crnoj Gori zastupljena kultura prijavljivanja ekoloških prekršaja?

Čogurić: Mislim da je ranije imala veći nivo. Danas, iz našeg iskustva, u velikom broju slučajeva zovu nas da mi prijavimo. Pošalju nam poruku da bi htjeli da ostanu anonimni a kad ih mi pitamo zašto ne smiju, oni kažu da su ranije prijavljivali pa da su njihovi podaci odavani i da su im počinioci dolazili na prag. Čak imamo situaciju gdje je u Nikšiću jedan komunalni policajac izdao podatke...

RSE: Vaše podatke.

Čogurić: Da, i moje. Ali ovo je situacija gdje je čovjek mogao da pogine. Zapaljeno mu je auto. Lice koje je prijavljeno je saznalo ime i prezime, broj telefona i adresu, otišlo je i zapalilo mu auto. A to što su moji podaci odavani, zbog toga smo na sudu. Nisam se libila da taj slučaj iznesem u javnost jer poznajem Ustav, uvijek ga nosim sa sobom jer sam shvatila ga da brojni u našim institucijama ne poznaju, iako rade za Ustav Crne Gore.

RSE: Pošto radite više manje sa svim generacijama građana, vidite li neku promjenu kod mlađih ljudi? Vidite li iskorak u tome kako se oni ophode prema prirodi?

Čogurić: Ne bi bilo zahvalno da generalizujem zato što imamo djecu u vrtićima i osnovnim školama koju nemamo šta da naučimo. Ali, s druge strane, imali smo i predavanje u jednoj srednjoj školi gdje je na pitanje "Da li znate šta je svijest?" nastao muk.

To je, prema mom mišljenju, isključivo posljedica telefona, društvenih mreža, prevelike uprotrebe eksplicitnog sadržaja. Toj djeci je to nametnuto i usvojili su obrazac ponašanja.

Isto kao što sam ja mojoj majci nametnula da ne smije da ima kesu sa kesama. Imala ih je prve godine pa nam je trebalo godinu da ih iskorijenimo. A onda je trebalo još godinu da se ona ne stidi što ja kupim otpad i da shvati koliko ja u stvari doprinosim mom djetetu tom činjenicom da čistim da ono ne bi jelo smeće.

Recikliranje sa ciljem da u Derventi bude kao u Švicarskoj

Ali kada dođete do tog momenta da osvijestite jednu osobu, pa onda vidite da ta osoba osvješćuje drugarice oko sebe, pa vidite grupu penzionerki koje nose cegere kad idu u nabavku i bježe od kese, znate da imate makar pet žena koje će na ovaj ili onaj način da djeluju aktivno.

RSE: Formirate zajednicu, širite krug. Ta evolucija je, po mom mišljenju, bolja od revolucije. Ili ako ne bolja, dugoročnija.

Čogurić: Prije dvije po završetku jedne akcije čišćenja grupa žena nam je donijela poklone. Bile su svuda po svijetu i na poklon su nam donijele razne cegere, flaše i svašta još, da nastavimo da širimo svijest putem njih.

Tu je počeo da jača eko-feminizam u Crnoj Gori. Jer žene su masovnije u tome, to je definitivno. Žena će prije da skoči da brani rijeku nego što će to da uradi muškarac.

RSE: Kao što smo vidjeli u Bosni prije tri, četiri godine kada je grupa žena maltene spasila rijeku Kruščicu, i kada su za to dobile nagradu. Pa i vi ste prvi ženski ekološki pokret u Crnoj Gori.

Čogurić: Ali znate li koliko je nama trebalo da shvatimo to? Nama su to pričali razni aktivisti dok nismo sjele da istražujemo i shvatile da stvarno jesmo prvi ženski ekološki pokret u Crnoj Gori.

Kada nekom kažeš da si iz prvog ženskog ekološkog pokreta u Crnoj Gori, ljudi drugačije reaguju. Ta informacija u sebi ima više socioloških aspekata. Da su se pojavile žene, svaka je akademska građanka, koje kupe smeće. Da nije sramota biti kulturan. Da se ona odvažila prije svega da se suprotstavi članovima svoje porodice jer nikome nije milo da pravnica, psihološkinja, inženjerka, kupi otpad a školovala se toliki niz godina.

Jedan čovjek mi je tako nedavno rekao "Nemoj da se uvrijediš, ali kad god vidim smeće ja pomislim na tebe".

Članice Ekopatriotizma uvijek sa zadovoljstvom govore da se bave politikom sa deponije

RSE: Zanimljiv kompliment. I mnogo govori o tome koliko je vaše udruživanje uspjelo da uradi..

Čogurić: Dugo nam je trebalo da prihvatimo da se bavimo poltikom. U početku, kad neko dođe i kaže da se bavimo politikom, nama bude malo neprijatno jer svi vidimo na što se politika svela.

Kad smo morale da sažvaćemo to da se bavimo politikom i počele da prisustvujemo javnim debatama, medijskim raspravama sa političarima, uvijek smo imale izuzetno zadovoljstvo da kažemo da se bavimo politikom sa deponije jer to je činjenica.

Nemamo skupocjena odijela i satove, ne vozimo državna kola ali ih finansiramo. To je ono što nas razlikuje od dnevne i partijske politike, jer mi se bavimo politikom, one se bave nepotizmom a politiku koriste kao alat za dobijanje poena. Oni su u Skupštini a mi na deponiji. Između njih i nas je razlika što mi dajemo rezultate. I što trajemo duže nego prethodne tri vlade.

RSE: Čini mi se da dnevna i partijska politika može dnevno može da nauči od politike sa deponije. Jeste li se umorile od čišćenja dok drugi prljaju?

Čogurić: Odavno nisam čula to pitanje. Baš sam jutros gledala tabelu sa akcijama. Ove godine smo imali 50 akcija čišćenja što je za 35 do 40 manje u odnosu na prethodne godine, jer imamo problem sa vremenom.

Zadnjih godinu, kad god sam otišla na teren, vratila sam se sa povredom jer je teren postao toliko izazovan. Nije svejedno posjeći se na deponiji, tu ima svega. Nije isto uganuti nogu na deponiji, ne znaš na šta si stao pa si je uganuo. Nije isto vratiti se sa deponije a prije svoga svratiti do hitne.

Mi smo zahvaljujući terenu dosta toga naučile, kao na primjer da pčele borave u prirodi a ose na deponiji. To nismo znale do momenta dok nas ose nisu napale. Svaki naredni odlazak na teren ti se pitaš "Čovječe, hoću li se vratiti živa ovoga", jer su to sve veće i veće deponije.

Treba ti i vrijeme da se oporaviš. Imaš i psihološki momenat gdje se umaraš gledajući šta sve oni odlažu a najviše me zaboli kad vidim knjige. Neko je bacio "Gorski vijenac" a mogu da potpišem da se taj neko kune u Njegoša. Jer to je takva praksa kod nas, više se citira u Skupštini nego što se njegove riječi sprovode u djela

RSE: Ili makar čitaju

Čogurić: Da. Tako da jesmo umorne od deponija jer nam krade zdravlje i psihičko i fizičko. I sebi posle svake deponije kažem "Više na deponiju otići nećeš" i opet odem. I sad u subotu imam zakazanu akciju i opet jedva čekam da odem.

Čogurić, kako kaže, jedva čeka da ode na narednu akciju čišćenja

O podcastu 'Glasom mladih'

U "Glasom mladih" razgovaramo s mladima u zemljama Zapadnog Balkana, njihovim željama, težnjama i problemima.

Svake sedmice pričamo s uspješnim ljudima, onima kojima se još nije pružila prilika da svoje talente pokažu na pravi način, ali i onima koji su spremni mijenjati svijet u kojem žive.

Epizode pronađite na našem sajtu, na društvenim mrežama, na Apple Podcastima, Spotify i YouTube-u. Vikendom smo s vama kroz naše radijske programe.

Detaljnije informacije kako slušati ovaj i naše druge podcaste pronađite ovdje.