U Hrvatskoj je sve veći interes za eko proizvodima, sve ih je više na tržištu, no, za većinu ljudi, i dalje su preskupi. Stručnjaci upozoravaju i na nedovoljnu edukaciju, ali priznaju da, s padom standarda, na žalost, pada i svijest o važnosti zdrave hrane.
„Nisu svjesni, kada nemaju. Da imaju, bili bi svjesni. Prodajem na ovoj tržnici 32 godine. Znam i kada su bili svjesni i kada nisu. Hodaju kao obezglavljeni. Nemaju novaca. Kriza je.“
Prodavači, a i većina kupaca na najpoznatijoj zagrebačkoj tržnici Dolac kazali su nam da Zagrepčani čak i više traže prave domaće proizvode, nego li eko, iako su i domaći skuplji od onih iz masovne proizvodnje:
„Najviše me muči što ne znam više kome vjerovati. Od kuda je hrana? Deklaracijama ne vjerujem. Jedemo to što jedemo, dok jedemo, a da imam novce, možda bih se zaista za eko hranu opredijelila, ali kada nemamo, nemamo.“
Tomislav Petrović, načelnik Odjela ekološke i integrirane poljoprivrede u hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede, ističe da je, unatoč skupoći, potražnja za eko proizvodima u Hrvatskoj trenutno veća od ponude, pa se mnogi eko proizvodi uvoze:
„Neki pokazatelji govore da u Republici Hrvatskoj oko 20 posto građana često konzumira ekološke proizvode. Ljudi znaju što je to. Žele to konzumirati, ali mi u ovom trenutku nemamo dovoljno ekoloških proizvoda sa domaćih tržišta. Mi smo negdje na razini do tri posto. Članice EU su preko sedam, a Austrija preko 18 posto", kaže Popović.
Prema zacrtanom planu, Hrvatska bi do kraja 2016., trebala imati osam posto poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom, otprilike 90.000 hektara i oko 5.000 proizvođača. Trenutno ih je oko 1.700, uglavnom su to mali proizvođači, na manjim površinama.
Jedno od najpoznatijih ekoloških gospodarstava je u Moslavini, obitelji Sever. Imaju 20 zaposlenih i svoje proizvode prodaju na zagrebačkim tržnicama, a i izravno dostavljaju potrošačima, na internetski ili telefonski zahtjev.
Anketirani kupci potvrđuju da je pred tim eko štandom uvijek red:
„Skuplja je, ali ima certifikat i nadamo se da je bolja. Ne znam da li je to istina. Tu je stalno gužva.“
„Kupujem konvencionalnu hranu jer mi je eko malo preskupa. Mislim da ni ova nije loša.“
„Okus je bolji.“
„Razlika je, i u okusu, i u svježini i koliko se može duže držati u frižideru - prosto, u svemu.“
„Nije mi žao platiti više, ali da znam šta kupujem. Osjetim po alergiji. Čim dobijem alergiju, znači da ima pesticida. Sigurna sam da kada uzmem njihovu blitvu da je to to.“
„Mislim da hrana jako puno utječe na zdravlje, uz neki svakodnevni stres i napetosti. Ako ćemo jesti zdravu hranu, možda ćemo biti manje nervozni.“
„Postoje dvije skupine ljudi - oni koji paze, pa su previše opterećeni time, i oni kojima je hrana samo unos kalorija. Spadam u ovu opterećenu, koja brine šta jede.“
„Ni cijena više nije problem jer je tu negdje.“
Veći poticaji
Proizvodnja jest skuplja, naglašava Tomislav Petrović iz Ministarstva poljoprivrede, ali je i činjenica da eko proizvođači dobivaju i duplo veće poticaje:
„Konvencionalni proizvođač za jedinicu površine oranice ostvari pravo na potporu do 200.000 kuna, ali ekološki proizvođač dobije dodatnih 2.300, koji se financira iz ruralnog razvoja", navodi Petrović.
To je oko 600 eura po oranici. No, unatoč sistemu kontrole organske proizvodnje hrane, mnogi građani, su sumnjičavi, zbog globalnog zagađenja vode i zraka, a i ne vjeruju da baš svi eko proizvođači rade po strogim pravilima:
„Kako ona buba, ili nešto što leti i što je opasno, zna granicu do kuda leti? Ako neko do tog eko imanja ima nešto što jako tretira pesticidima i šprica do besvijesti, za mušicu nema granice."
„Ne može karfiol biti eko uzgojen i težak dvije kile u veljači i da je bijel kao snijeg. To ne može ni Pikaso napraviti.“
Doktorica Jasna Bošner iz Zavoda za javno zdravstvo „Doktor Andrija Štampar“, kaže da su više puta laboratorijski analizirali eko uzgojene proizvode i one u konvencionalnoj proizvodnji i zaključili da, s nutricionističkog gledišta, nema nekih većih razlika:
„Jedina je stvar da možda nema toliko tretiranja sa određenim zaštitnim sredstvima, ali to u kvaliteti samog proizvoda nema nekih značajnih razlika, bar ne u onome što smo do sada gledali. Svaka hrana na tržištu mora biti zdravstveno isparavna, bez obzira o kojoj se hrani radi. Drugo je zdrava prehrana, da li ćete vi u svom dnevnom obroku pojesti određene količine propisanih bjelančevina, masti, ugljikohidrata, vlakana, ali u nekom nutricionističkom smislu, u zdravstvenom smislu, ne postoji gotovo nikakva razlika", kaže doktorica Bošner.
„Na žalost, još uvijek je jako teško nezavisnom stručnjacima napraviti istraživanja zbog financiranja. Ono što je sigurno, naši proizvodi ne sadrže pesticide, teške metale, umjetna gnojiva i to je najvažnije", navodi eko proizvođač, Mario Sever.
„Svi bi mi pazili jako da možemo, ali ne možemo. Nemam novce za tu eko hranu. Da li je zdrava i koliko je zdrava – to ne znam. Nekada se pitam da li je to baš tako“, zaključuje anektirani Zagrepčanin.
„Nisu svjesni, kada nemaju. Da imaju, bili bi svjesni. Prodajem na ovoj tržnici 32 godine. Znam i kada su bili svjesni i kada nisu. Hodaju kao obezglavljeni. Nemaju novaca. Kriza je.“
Prodavači, a i većina kupaca na najpoznatijoj zagrebačkoj tržnici Dolac kazali su nam da Zagrepčani čak i više traže prave domaće proizvode, nego li eko, iako su i domaći skuplji od onih iz masovne proizvodnje:
„Najviše me muči što ne znam više kome vjerovati. Od kuda je hrana? Deklaracijama ne vjerujem. Jedemo to što jedemo, dok jedemo, a da imam novce, možda bih se zaista za eko hranu opredijelila, ali kada nemamo, nemamo.“
Tomislav Petrović, načelnik Odjela ekološke i integrirane poljoprivrede u hrvatskom Ministarstvu poljoprivrede, ističe da je, unatoč skupoći, potražnja za eko proizvodima u Hrvatskoj trenutno veća od ponude, pa se mnogi eko proizvodi uvoze:
„Neki pokazatelji govore da u Republici Hrvatskoj oko 20 posto građana često konzumira ekološke proizvode. Ljudi znaju što je to. Žele to konzumirati, ali mi u ovom trenutku nemamo dovoljno ekoloških proizvoda sa domaćih tržišta. Mi smo negdje na razini do tri posto. Članice EU su preko sedam, a Austrija preko 18 posto", kaže Popović.
Prema zacrtanom planu, Hrvatska bi do kraja 2016., trebala imati osam posto poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom, otprilike 90.000 hektara i oko 5.000 proizvođača. Trenutno ih je oko 1.700, uglavnom su to mali proizvođači, na manjim površinama.
Jedno od najpoznatijih ekoloških gospodarstava je u Moslavini, obitelji Sever. Imaju 20 zaposlenih i svoje proizvode prodaju na zagrebačkim tržnicama, a i izravno dostavljaju potrošačima, na internetski ili telefonski zahtjev.
Tržnica Dolac
„Naravno da je zdravija jer nema ostataka nikakvih pesticida, nema ostatak umjetnog gnojiva. Ljudi nisu alergični na jagodu, nego na kemiju kojom je ta jagoda tretirana. Najveća pohvala su nam ljudi koji godinama nisu jeli krastavac, jer im stvara strahovite probleme u probavi, a sa našim krastavcem nemaju nikakvih problema i oduševljeni su", kaže Mario Sever.Anketirani kupci potvrđuju da je pred tim eko štandom uvijek red:
„Skuplja je, ali ima certifikat i nadamo se da je bolja. Ne znam da li je to istina. Tu je stalno gužva.“
„Kupujem konvencionalnu hranu jer mi je eko malo preskupa. Mislim da ni ova nije loša.“
„Okus je bolji.“
„Razlika je, i u okusu, i u svježini i koliko se može duže držati u frižideru - prosto, u svemu.“
„Nije mi žao platiti više, ali da znam šta kupujem. Osjetim po alergiji. Čim dobijem alergiju, znači da ima pesticida. Sigurna sam da kada uzmem njihovu blitvu da je to to.“
„Mislim da hrana jako puno utječe na zdravlje, uz neki svakodnevni stres i napetosti. Ako ćemo jesti zdravu hranu, možda ćemo biti manje nervozni.“
„Postoje dvije skupine ljudi - oni koji paze, pa su previše opterećeni time, i oni kojima je hrana samo unos kalorija. Spadam u ovu opterećenu, koja brine šta jede.“
„Ni cijena više nije problem jer je tu negdje.“
Veći poticaji
Tržnica Dolac
Eko proizvodi znaju biti i do 30 posto skuplji od konvencionalnih.Proizvodnja jest skuplja, naglašava Tomislav Petrović iz Ministarstva poljoprivrede, ali je i činjenica da eko proizvođači dobivaju i duplo veće poticaje:
„Konvencionalni proizvođač za jedinicu površine oranice ostvari pravo na potporu do 200.000 kuna, ali ekološki proizvođač dobije dodatnih 2.300, koji se financira iz ruralnog razvoja", navodi Petrović.
To je oko 600 eura po oranici. No, unatoč sistemu kontrole organske proizvodnje hrane, mnogi građani, su sumnjičavi, zbog globalnog zagađenja vode i zraka, a i ne vjeruju da baš svi eko proizvođači rade po strogim pravilima:
„Kako ona buba, ili nešto što leti i što je opasno, zna granicu do kuda leti? Ako neko do tog eko imanja ima nešto što jako tretira pesticidima i šprica do besvijesti, za mušicu nema granice."
„Ne može karfiol biti eko uzgojen i težak dvije kile u veljači i da je bijel kao snijeg. To ne može ni Pikaso napraviti.“
Doktorica Jasna Bošner iz Zavoda za javno zdravstvo „Doktor Andrija Štampar“, kaže da su više puta laboratorijski analizirali eko uzgojene proizvode i one u konvencionalnoj proizvodnji i zaključili da, s nutricionističkog gledišta, nema nekih većih razlika:
„Jedina je stvar da možda nema toliko tretiranja sa određenim zaštitnim sredstvima, ali to u kvaliteti samog proizvoda nema nekih značajnih razlika, bar ne u onome što smo do sada gledali. Svaka hrana na tržištu mora biti zdravstveno isparavna, bez obzira o kojoj se hrani radi. Drugo je zdrava prehrana, da li ćete vi u svom dnevnom obroku pojesti određene količine propisanih bjelančevina, masti, ugljikohidrata, vlakana, ali u nekom nutricionističkom smislu, u zdravstvenom smislu, ne postoji gotovo nikakva razlika", kaže doktorica Bošner.
„Na žalost, još uvijek je jako teško nezavisnom stručnjacima napraviti istraživanja zbog financiranja. Ono što je sigurno, naši proizvodi ne sadrže pesticide, teške metale, umjetna gnojiva i to je najvažnije", navodi eko proizvođač, Mario Sever.
„Svi bi mi pazili jako da možemo, ali ne možemo. Nemam novce za tu eko hranu. Da li je zdrava i koliko je zdrava – to ne znam. Nekada se pitam da li je to baš tako“, zaključuje anektirani Zagrepčanin.