Prevod presuda suda u Londonu o zahtjevu Srbije za izručenje Ganića

Gradski sud za prekršaje u Westminsteru

Vlada Republike Srbije
protiv
Ejupa Ganića

1. U ovom postupku Vlada Republike Srbije traži izručenje dr. Ejupa Ganića u vezi djela za koje tvrde da su počinjena u Bosni u maju 1992. g. Tokom šest dana sudske rasprave primio sam značajnu količinu dokaznog materijala sačinjenog od oko 20 registratora. Duboko sam zahvalan advokatima, kako Vladinim, tako i od optuženog za njihove razne tabele i okvirne podneske koji su mi pomogli pri analizi tog materijala. Također, razmotrio sam svjedočenja 17 svjedoka od kojih je šest pozvano da svjedoče lično u korist odbrane i jedan u u korist Vlade.

Ovaj postupak pokrenut je na osnovu Zakona o izručenju iz 2003. godine, a Srbija je zemlja II kategorije. Riječ je o zahtjevu za optužbu koji je certificirao državni sekretar 12. aprila 2010. godine, nakon što je optuženi lišen slobode na osnovu privremenog naloga, a prvi put se pojavio na sudu 1. marta 2010. godine.

2. Gosp. James Lewis, advokat Krune, gosp. Ben Watson i gđica Rachel Scott zastupaju Vladu Srbije. Gosp. Edward Fitzgerald, savjetnik Krune, i gosp. John Jones zastupaju dr. Ganića. Ni potvrda zahtjeva niti identifikacija optuženog ne predstavljaju sporne tačke. Odbrana je pokrenula nekoliko argumenata protiveći se zahtjevu za izručenje i to:

• Zloupotreba procesa
• Navodno kršenje zakona ne može se smatrati prekršajem koji podliježe izručenju
• Izručenje sprečavaju paragraf 81(a) i (b) iz razloga što je zahtjev podnesen u namjeri da se protiv optuženog vodio postupak zbog njegove rase, religije, nacionalnosti i političkog opredjeljenja

• Optuženi bi imao imunitet na osnovu funcije koju je obavljao
• Izručenje ne bi bilo moguće prema paragrafu 82 Zakona iz razloga prolaska vremena

• Izručenje ne bi bilo u skladu sa njegovim ljudskim pravima, posebno člana 2, 3, 6 i 8.

3. Povrede zakona koje podliježu izručenju
Prema paragrafu 137(3) Zakona iz 2003. godine:

(a) Prekršaj je počinjen van zemlje druge kategorije

(b) Da je prekršaj kažnjiv zatvorskom kaznom ili drugim oblikom pritvora u toku dvanaest mjeseci ili više prema Zakonu o teritoriji zemlje druge kategorije

(c) U odgovarajućim okolnostima, prekršaj bi se smatrao ekstrateritorijalnim prekršajem prema zakonu datog područja Ujedinjenog Kraljevstva, i zahtijevao bi zatvorsku kaznu ili drugi oblik pritvora od dvanaest mjeseci ili više.

4. Navodna djela su počinjena na teritoriji Bosne i Hercegovine, dakle, van zemlje druge kategorije, Srbije. U skladu s Krivičnim zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je bio na snazi u Srbiji u datom trenutku, prema članu 143 (Ratni zločini nad ranjenim i bolesnim) bio je kažnjiv zatvorskom kaznom od najmanje pet godina ili smrtnom kaznom; prema članu 146 zakona (Nezakonito ubijanje i ranjavanje neprijatelja) bio je kažnjiv zatvorskom kaznom ne manjom od pet godina ili smrnom kaznom, te članu 148 (Upotreba zabranjenih sredstava ratovanja) zatvorskom kaznom ne manjom od godinu dana. Za slične povrede zakona za koje bi postojala osnova za sumnje da predstavljaju teške zločine vodio bi se krivični postupak u Ujedinjenom Kraljevstvu prema Aktu ženevskih konvencija iz 1957. godine i svi slični prekršaji podrazumijevaju kaznu od preko 12 mjeseci zatvora.

5. Ukoliko se djelo može okarakterizirati teškim zločinom prema Ženevskim konvencijama, zadovoljen sam da bi isti bio kažnjiv u skladu sa Krivičnim zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije zatvorskom kaznom od najmanje 12 mjeseci. Također, mogu reći da bi paragraf 196 Zakona o izručenju iz 2003. godine bio primjenljiv da nije postojao bilo kakav punosnažni zakon koji bi odgovarao vremenu i mjestu gdje je dato djelo navodno počinjeno, čime bi djelo podlijegalo izručenju.

6. Dakle, ako se djelo u ovom slučaju može svrstati u jedan ili više teških povreda Ženevskih konvencija iz 1949. godine, to djelo bi podlijegalo izručenju.

7. U razmatranju da li je prestup narušio odredbe konvencija ispitao sam i navodni prekršaj koji je predstavljen u zahtjevu. Nakon toga ću analizirati svjedočenja koja su ponuđena tokom ovog postupka zajedno s pisanim materijalima. Na osnovu tih dokaza, donijet ću određene činjenične zaključke koje ću morati primijeniti kod drugih aspekata ovog slučaja. Kako bih utvrdio da li se radi o povredi koja podliježe izručenju, razmotrio sam samo navodna djela koja su predstavljena u samom zahtjevu. U zahtjevu se navodi sljedeće:

Dana 2. maja 1992. g., u odsustvu predsjednika, optuženi je djelujući kao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine lično komandovao napadom na vojnu bolnicu, Dom Jugoslovenske Narodne Armije i kolonu medicinskih vozila. 3. maja 1992. godine, optuženi je navodno lično izdao naredbu za početak napada na JNA kolonu u Dobrovoljačkoj ulici.

8. Sukob se u zahtjevu za izručenje opisuje kao „sukob u međunarodnoj borbi, a status teškog ratnog zločina po Ženevskoj konvenciji mogao bi se primijeniti samo kad bi se radilo o međunarodnom oružanom sukobu. Gospodin Lewis je u ime Vlade naveo da je u pitanju greška u prevodu i da je Srbija priznala da je konflikt bio međunarodni oružani sukob. Gospodin Fitzgerald, savjetnik Krune, je u ime optuženog naveo da je termin „međunarodni borbeni sukob“ skovan da bi se izbjeglo otkrivanje činjenice da je u pitanju međunarodni oružani sukob, što bi moglo Srbiju učiniti odgovornom prema međunarodnom zakonu za agresiju nad Bosnom i Hercegovinom i zahtijevalo plaćanje odštete. Rečeno je da je iz tog razloga Srbija uvijek tvrdila da je sukob u Bosni i Hercegovini bio unutrašnji sukob.

9. U tom pogledu, nije moj zadatak da razmatram posljedice koje bi slijedile iz te odluke, ali je moje mišljenje da je potpuno jasno da su događaji u Sarajevu koji su se desili 2. i 3. maja 1992. godine i u prethodnim sedmicama doveli do međunarodnog sukoba.

10. “Teške povrede” četiri Ženevske konvencije iz 1949. odnose se samo na međunarodne oružane sukobe koji izbiju između dvije ili više Visoke strane ugovornice koje potpišu konvencije. Samostalna država Bosna i Hercegovina nastala je deklaracijom nezavisnosti 3. marta 1992. godine, što je priznato od strane Evropske unije i ostalih zemalja 6. aprila 1992. U to vrijeme, Srbija je bila dio Savezne Republike Jugoslavije kao nasljednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Podnesen je dokument u kojem se navodi da Srbija kao država Federativne Republike Jugoslavije nije priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu sve do 14. decembra 1995. godine. Navedeno je da Srbija ne može tvrditi da je u tom periodu bila potpisnica Ženevske Konvencije. Međutim, Federativna Republika Jugoslavija je preuzela obaveze Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. To je kompleksno područje zakona i ovaj sud nije stručan da bi dao autoritativnu presudu po ovom pitanju. Za nastavak procesa sam zaključio da se Ženevska Konvencija može primijeniti na sukob koji se desio u Bosni i Hercegovini u maju 1992. godine.

11. Ako je optuženi bio odgovoran za izdavanje naredbe za napad na Vojnu bolnicu u Sarajevu, te naredbu za napad na medicinska vozila 2. maja, bilo bi osnova za tvrdnje da se radi o teškim zločinima prema Ženevskoj konvenciji i ta bi djela tada mogla podlijegati izručenju.

12. Tvrdi se da je optuženi u svojstvu vršioca dužnosti predsjednika BiH lično naredio napad na Dom JNA. U zahtjevu ne postoji ništa što bi obrazložilo zašto bi u međunarodnom oružanom sukobu jedan takav napad predstavljao teški zločin suprotan Ženevskim konvencijama. Stoga, smatram da napadom na Dom JNA nije počinjen bilo kakav zločin.

13. Narednog dana, grupa od 30 vozila JNA otišla je iz Doma JNA kako bi vratila Predsjednika Izetbegovića u Predsjedništvo BiH. Također su iskoristili priliku da organizuju evakuaciju snaga JNA i vojne opreme iz Doma do određene destinacije van grada. Zahtjev ne sadrži ništa na osnovu čega bi se djelo koje se navodno sastoji od izdavanja naredbe za napad na vojni konvoj okarakterisalo teškom povredom Ženevskih konvencija iz 1949. Međutim, u zahtjevu se spominje ambulantno vozilo u sklopu konvoja te da je dr. Ganić izdao izričitu naredbu da se ambulantno vozilo u konvoju napadne. U toj ograničenoj mjeri se slažem da bi navodno djelo podlijegalo izručenju. Nisam dobio zadovoljavajuću informaciju da li je ostatak konvoja imao pravo na zaštitu ili da su vojnici koji su se nalazili u trideset vozila konvoja bili ratni zarobljenici.

14. Paragraf 81 Zabrana izručenja zbog nepoznatih okolnosti i zloupotrebe procesa
Historija procedure ove istrage s ciljem vođenja postupka je duga i složena. Srbija je započela obimnu istragu, a dosije je pripremljen i proslijeđen Republici Srpskoj. Republika Srpska je zatim proslijedila ovaj slučaj Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), i u 2002. i 2003. godini, u skladu sa Rimskim sporazumom iz 1996. godine (koji je poznat pod nazivom “Pravila puta”), sud je proveo istragu i ispitao dokazni materijal. Po obavljenom ispitivanju kompletnog dokaznog materijala, istražioci su ustanovili da nema osnove za vođenje krivičnog postupka protiv Dr. Ganića. Ta odluka je bila obavezujuća za Srbiju u to vrijeme, ali Rimski sporazum je sada istekao. Sasvim opravdano je što Vlada smatra da ovo nije bio slučaj u kom je sud vodio postupak i donio presudu. Vlada, stoga, smatra da istraga ostaje otvorena i da se može ponovo započeti te da postupak može pokrenuti njen odjel Tužilaštva za ratne zločine. Premda prihvatam da odluke istražioca Međunarodnog krivičnog suda ne dovode do prepreka u smislu autrefois (već presuđeno), to ostavlja veoma opsežnu prepreku za bilo koje drugo procesuiranje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je osnovan kao samostalna međunarodna organizacija koja se bavi navodnim ratnim zločinima kako suđenja ne bi bila vođena na način da se može reći da optužene sude njihovi bivši neprijatelji. Ja stoga dajem značajnu težinu činjenici da nikada nije podignuta optužnica.

15. U maju 2002. godine Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je uspostavio Tužilaštvo za državu Bosnu i Hercegovinu koji je trebalo da bude međunarodni i samostalni istražni tim. Istragu je veoma detaljno proveo tim pod vodstvom advokata iz britanske Službe za vođenje krivičnih postupaka Krune, g. Alcock, koji mi je pružio dokazni materijal. Čitao je o hapšenju Dr. Ganića i, shvativši da ima materijalne dokaze, kontaktirao je odbranu Dr. Ganića.

16. G. Alcock mi je predočio dokaze. Došao sam do zaključka da je radio kao posvećen, temeljit i u potpunosti nezavisan istražni sudija. Pri predstavljanju dokaza je bio precizan i posebno je pazio da da tačne, jasne i nedvosmislene odgovore na postavljena pitanja. Očito je da je on bio svjedok koji je govorio istinu, a njegove istrage bile su opsežne, uključujući preuzimanje dokaznog materijala iz Kanade od tadašnjeg zapovjednika snaga Ujedinjenih nacija.

17. Ispitao je kompletan materijal do kojeg se došlo i u više navrata došao do dodatnih dokaza od svjedoka koji su razjasnili prethodne izjave te su njihovi dokazi tada bili “mnogo manje štetni u odnosu na prethodni period”. Analizirao je izjave svjedoka, video snimke, historijske dokumente i knjige vezane za događaje iz 1992. godine.

18. U pogledu događaja od 2. maja, g. Alcock je došao do zaključka da dr. Ganić nije mogao biti i nije “odgovoran u smislu bilo kakve vrste krivice vezane za ratne zločine za bilo šta uopće, te da nije mogao biti na osnovu činjenica koje je tada znao.” U vezi događaja od 3. maja on se još više kritički osvrnuo na dokaze jer je dr. Ganić tada već imao ulogu vršioca dužnosti predsjednika. Gosp. Alcock mi je rekao: „Ja vjerujem da je u interesu pravde da se ratni zločini koji su se desili u Dobrovoljačkoj ulici procesuiraju, ali je u velikoj mjeri u interesu pravde da se osigura da stvarni počinioci budu procesuirani. Što se tiče dr. Ganića ja ne vidim ništa osim politički motivisanog postupka protiv njega kako bi se opravdala optužnica.“

19. Gosp. Damir Arnaut mi je dao lično svjedočenje. On je savjetnik za ustavno-pravna pitanja Predsjednika Bosne i Hercegovine. On je igrao značajnu ulogu u diplomatskim aspektima ovog ekstradicionog postupka. Rekao mi je o diplomatskim potezima koji su se desili između vlada Bosne, Srbije i Turske. Čini se da je ovaj ekstradicioni postupak došao u osjetljivo vrijeme za Srbiju čija je vlada nestrpljiva da nastavi sa raznim dijelovima procesa aplikacije za članstvo u Evropskoj Uniji. Jedan od dijelova njihovog zahtjeva se tiče usvajanja nečeg što je poznato kao Deklaracija o Srebrenici koja je dizajnirana da pruži dokaz Evropskoj Uniji da se Srbija distancira od Miloševićevog režima. Ta deklaracija ne bi bila toliko efektivna ukoliko bi bosanski Muslimani u Bosni i Hercegovini kritikovali tu deklaraciju. Srbijanska vlada je željela izbjeći uključivanje riječi genocid u tu deklaraciju, ali su Bosanci jednako smatrali da taj termin treba biti uključen u deklaraciju. To je očito vrlo osjetljivo pitanje. Izgleda da je u naporima da riješi to pitanje turski ambasador dobio garancije od srbijanske vlade da oni neće poslati zahtjev za izručenje u roku predviđenom za certifikaciju, čime bi ekstradicioni postupak bio okončan. Međutim, Ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Beogradu je potvrdio da je zahtjev za ekstradiciju zaprimljen, iako je ministar u srbijanskoj vladi tvrdio da je Ambasador Ujedinjenog kraljevstva pogriješio. On nije pogriješio i zahtjev za ekstradiciju jeste bio zaprimljen. Srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu je izvjestilo da zahtjev za ekstradiciju „dolazi u veoma osjetljivo vrijeme kada se očekuje da Deklaracija o Srebrenici bude usvojena u srbijanskom Parlamentu, te da je politička klima u Srbiji u veoma osjetljivoj fazi“.

20. Predsjednik Bosne je pozvan da izda zvanično saopštenje za javnost u kojem pozdravlja usvajanje deklaracije, a zauzvrat je rečeno da će Ministarstvo unutrašnjih poslova Velike Britanije dobiti usmenu poruku koja glasi:
„Republika Srbija se ne protivi odluci Ministarstva unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva da ne certificira zahtjev Republike Srbije za izručenje Ejupa Ganića Srbiji, pod uslovom da advokati Ejupa Ganića dostave sekretaru Ministarstva unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva pismenu garanciju da će se Ejup Ganić odmah vratiti u Bosnu i Hercegovinu, te pod uslovom da vlasti Bosne i Herceovine dostave sekretaru Ministarstva unutrašnjih poslova Ujedinjenog kraljevstva pismenu garanciju da će mu izdati samo takav putni dokument koji isključivo dozvoljava njegovo putovanje u Bosnu i Hercegovinu.“

21. Čini se da su uloženi napori u dalje pregovore o budućim pristupima gonjenja za ratne zločine, ali da nisu okončani uz bilo kakav dogovor. Nakon dogovorenog teksta, iz Bosne je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva poslano pismo koje daje pismenu garanciju koja je bila tražena u vezi putnih dokumenata. Čini se da srbijanska poruka nikada nije bila proslijeđena Ministarstvu unutrašnjih poslova, ali se na vladu Bosne i Hercegovine i dalje vršio pritisak da ne osudi deklaraciju zbog odsustva riječi genocid uz „nesumnjiva upozorenja da slučaj Ganić zavisi od izjava nakon usvajanja te deklaracije.“

22. Svjedočenje g. Arnauta o ovim političkim potezima uglavnom nije bilo osporavano, ali je on također govorio o stvarima vezanim za svjedoka „A“. On je jasno naveo da mu je ovaj svjedok pristupio nepozvan i da je došao u njegovu kancelariju 16. marta. On je dostavio kopije propusnica koje pokazuju dolazak svjedoka i omogućeno mu je da ih pokaže tužilaštvu. Kako je ovaj svjedok bio zaštićen, identitet svjedoka nije se spominjao na sudu te nije meni predočen. Gosp. Arnaut je istakao da mu je svjedok rekao da je bio iznenađen što će svjedočiti o dr. Ganiću, da je istražni sudija gasio snimanje s vremena na vrijeme i da su svjedoku dva policajca koja su mu prišla kao poticaj nudila neku vrstu zaposlenja u policiji Srpske. Vlada je osporavala ovo svjedočenje kroz tvrdnje da je g. Arnaut ponudio mito svjedoku. Ja nalazim svjedočenje g. Arnauta istinitim i uvjerljivim, kako u vezi kredibiliteta svjedoka „A“ tako i u vezi političkih i diplomatskih pritisaka koji su bili vršeni.

23. Dr. Schwarz-Schilling mi je pružio svoje svjedočenje. On je bio Visoki predstavnik BiH u periodu od 2005. do 2007. godine, kao i Specijalni predstavnik Evropske Unije. Rekao mi je da “apsolutno smatra da je pokretanje ovog postupka politički motivirano te pripremljeno kako bi se postigli politički ciljevi”. Istakao je da je premijer Republike Srpske “u tom smislu izjavio da je krajnje vrijeme da g. Ganić završi iza rešetaka“¬. Komentirao je da je to izjava jednog političara na vrlo visokom položaju. Po njegovom mišljenju, Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji nije nezavisno od političkih utjecaja tako da bi bilo nemoguće da se ovaj postupak provede na pravedan način. Objasnio je da je ovo politički motivisano jer “je srpskoj strani bilo važno da predstavi da je bosanski narod doveden pred sud... a mi ćemo zadovoljiti zahtjeve naše populacije.“ Na osnovu toga, pod ovim uvjetima bilo bi nemoguće ostvariti pravednu presudu u Srbiji.

24. Dr. Schwarz-Shilling je tokom unakrsnog ispitivanja priznao da nije vidio dokazni materijal koji je predstavljen u skladu sa Sporazumom „Pravila puta“ ili međunarodnom tužiocu u Tužilaštvu BiH, ali da se “već dva suda bave ovim predmetom. Politička situacija je takva da je prilično vjerovatno da se radi o političkoj motivaciji.”

25. Lord Ashdown, bivši Visoki predstavnik EU, koji je svoje svjedočenje priložio u vidu izjave, kazao je sljedeće: “Čvrsto sam uvjeren da, na osnovu onoga što ja znam o slučaju dr. Ganića, te o Srbiji i njenoj nacionalnoj politici, zahtjev se prije tiče politike nego pravde”. Premda prihvatam ovo opažanje uzimajući u obzir njegovo dobro poznavanje regiona, moram naglasiti da je ono djelimično bazirano na činjenici da je dr. Ganić uhapšen istog dana kada je Radovan Karadžić trebao iznijeti svoju uvodnu izjavu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Po mišljenju Lorda Ashdowna, ovo nije slučajnost, a odbrana je doista istakla da se radi o smišljenoj situaciji koju Vlada Srbije promišljeno koristi. Međutim, po detaljnoj analizi hronologije događaja, očigledno je da je postupak protiv dr. Ganića počeo u Beogradu znatno ranije te da je datum njegovog hapšenja u velikoj mjeri diktirao datum njegovog dolaska u Veliku Britaniju dva dana prije hapšenja. Smatram da je vjerovatnije da hapšenje koje je izvršeno na dan kada je Karadžić iznosio svoju uvodnu izjavu predstavlja slučajnost nego promišljen akt. Stoga ne uzimam tu činjenicu kao dokaz da se radi o političkoj motivaciji.

26. Svjedočenje Marca Hoarea doprinijelo je zaključku da je postupak pokrenut u političke svrhe u vrijeme kada je Vlada Srbije nastojala donijeti odluku u Parlamentu Srbije u vezi s izvinjenjem za masakr u Srebrenici iz 1995. godine. On smatra da postoji i jedna opća tendencija da se historija vezana za rat u BiH izmijeni kako bi se „izjednačila krivica uključenih strana”.

27. Odbrana navodi da u zahtjevu ne postoji dovoljno detalja za izručenje koji bi, da ih ima, bili osnova da se dokaže da predmetni prekršaji ne predstavljaju povrede koje podliježu izručenju. Stoga, želi se reći da, pošto su ove činjenice, koje su poznate Vladi Srbije, uskraćene, može se izvesti zaključak da se zahtjev podnio kako bi se protiv optuženog vodio postupak i isti kaznio po osnovi rase, religije, nacionalnosti i političkog opredjeljenja. Primio sam znatnu količinu dokaznog materijala od velikog broja svjedoka, na osnovu kojih dolazim do sljedećih činjeničnih zaključaka:-

(a). Da je opsada Sarajeva počela na dan ili oko 5. aprila 1992.

(b). Da je grad trpio žestoko bombardovanje svake noći.

(c ). Da je došlo do žestoke bitke u Sarajevu 2. maja ujutro.

(d). Da je vojna bolnica također bila mjesto gdje su bile smještene jedinice JNA.

(e). Da, iako je na nju kasnije izvršen napad, vjerovatnije je da vojna bolnica nije napadnuta 2. maja. (u skladu sa svjedočenjem za tužilaštvo od strane Dr. Taušana)

(f). Da su Dom JNA okupirali vojnici i da je on bio legitimna vojna meta.

(g). Da su predsjednika BiH neprijateljske snage zadržale na aerodromu i držale kao taoca.

(h). Da je na Dom JNA izvršen napad 2. maja oko 11:00 h.

(i). Da su poslana dva vozila hitne pomoći iz bolnice zajedno sa drugim vojnim vozilima kako bi se pružila pomoć ranjenima u Domu JNA.

(j). Da su se 2. maja nekad između 12:00 i 13:00 h ova vozila uključila u borbu, premda su tvrdnje o tome kako je došlo do borbe međusobno kontradiktorne.

(k). Da je Bosnom i Hercegovinom, u odsustvu predsjednika, upravljalo Predsjedništvo koje se sastojalo od najmanje šest potpredsjednika.

(l). Da je dr. Ganića, kao jednog od tih potpredsjednika, predsjednik kojeg su tada zadržale neprijateljske snage ovlastio kao svog zamjenika, i to oko 7:00 h, 2. maja 1992.

(m). Uz pomoć Ujedinjenih nacija, predsjednik je zajedno sa svojom kćerkom, odveden u JNA štab gdje je zadržan protiv svoje volje.

(n). Dr. Ganić je obavljao pregovore za oslobađanje predsjednika, te dogovorio da se predsjednik i njegova kćerka oslobode, a da se zauzvrat osigura siguran prolaz generala Kukanjca. Nije dogovoreno da vojni konvoj napusti kasarnu sa vojnicima i vojnom opremom.

(o). Između 250 i 400 trupa JNA, zajedno sa vojnom opremom, pokušalo je napustiti konvoj. Vozila UN-a koja su predvodila konvoj su prevozila predsjednika i generala.

(m). Konvoj su prekinule neregularne snage i na vojni dio konvoja izvršen je napad u kojem je poginulo 7 vojnika.

28. Prihvatam činjenicu da su, do momenta kad je podnesen zahtjev za izručenje, srbijanski istražioci bili svjesni dokaza koji postoje u korist ovih činjenica, a uskraćivanje ovih informacija u zahtjevu je predmet koji ću morati razmotriti u smislu zloupotrebe procesa.

29. Zloupotreba procesa u svjetlu prethodnih istraga
Dana 18. februara 1996. godine, Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska potpisale su Rimski sporazum koji je postao poznat pod nazivom “Pravila puta”. Između ostalog, on drži da će se ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava razmatrati pred Međunarodnim sudom samo ako dokazni materijal prethodno analizira Međunarodni sud i utvrdi da je u skladu sa Međunarodnim pravnim standardima. Uredu tužioca Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju povjerena je nadležnost za obavljanje navedenih analiza. Istraga i analiza propisno je provedena i 17. juna 2003. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je zaključio da ne postoji dovoljno dokaza koji bi činili osnovu da se smatra da je optuženi počinio bilo kakve ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava.

30. Procedura vezana za Pravila puta okončana je u maju 2004. g. Osnovan je Odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine. Gosp. Philip Alcock izabran je za Međunarodnog tužioca za ratne zločine i proveo je istragu o tome da li je dr. Ganić odgovoran za ratne zločine koji su proizašli iz događaja 2. i 3. maja 1992. Svjedočenje g. Philipa Alcocka je bilo jasno i precizno. On je nesumnjivo svjedok koji govori istinu, ali i je očigledno i da je i vrlo vrijedan i pedantan istražilac. Zaključio je u pogledu događaja koji su se odigrali 2. maja da se radi o “danu kada je izbio rat između dvije etničke grupe u vidu užasne bitke na ulici toga dana, te da ne postoje ikakvi dokazi koji bi dr. Ganića doveli u vezu s bilo kakvim zločinom… Nikada nisam vidio niti čuo za bilo kakvo ponašanje dr. Ganića koje bi opravdalo optužbu da je odgovoran za smrt bilo kojeg pripadnika JNA snaga, što je bio ishod događaja u borbi na ulici u Sarajevu 2. maja 1992. Do večeri toga dana dr. Ganić nije bio zamjenik predsjednika”. G. Alcock je ispričao pojedinosti iz svoje istrage i činjenice do kojih je došao. Zaključio je sljedeće: “Po mojoj procjeni uloge dr. Ganića, on nije kriv. Premda je očigledno trebalo razmotriti sve sumnje, ja sam te sumnje podrobno istražio i rezultati istrage ukazuju na to da ne postoji osnova za vođenje postupka protiv dr. Ganića.” “Nisam naišao na bilo kakve dokaze otkako sam predao svoju dokumentaciju u oktobru 2009. godine, a na osnovu kojih bih promijenio mišljenje.”.

31. Gosp. Lewis je u ime Vlade istakao da, prvo, postoje dodatni dokazi i, drugo, da, pošto nijedan sud nije donio odluku, dvije odluke prema kojima ne treba voditi postupak predstavljaju odluke tužilaca, te da neki treći tužilac može opravdano doći do drugačijeg zaključka.

32. Novi dokazi na koje se poziva Vlada su dokazi dr. Taušana čije svjedočenje ukazuje na to da nije došlo do napada na vojnu bolnicu 2. maja, te dodatna dva svjedoka koji tvrde da su ranjeni ili mučeni nakon što su zarobljeni 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici. Navodi se da je ponovo ispitano pet svjedoka koje su već ranije ispitali Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i dr. Alcock.

33. Premda ja općenito prihvatam tvrdnje g. Lewisa da ništa ne može spriječiti postupak u kojem se slučaj proslijedi od jednog tužioca nekom drugom i da se mogu izvesti različiti zaključci, ja zaključujem da postoji razlika između uloge pojedinačnih tužilaca i uloge tužioca unutar Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je osnovan međunarodnim ugovorom kako bi se bavio ratnim zločinima za koje se tvrdi da su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji, te u sklopu svojih nadležnosti ima kapacitete za provođenje istrage i vođenje postupka za ovakve slučajeve. Istraga je provedena u ime Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te, na osnovu izvještaja njegovih istražilaca i tužilaca, sud je bio taj koji je zaključio da nema osnova za vođenje postupka protiv dr. Ganića. Dok sporazum Pravila puta nije istekao u maju 2004. godine, nijedan tužilac nije imao pravo pokrenuti postupak. Ured za ratne zločine u BiH također je uspostavljen na međunarodnom nivou kako bi istraživao zločine za koje se tvrdi da su počinjeni u BiH. I njihova istraga okončana je zaključkom da nema osnova za vođenje postupka protiv dr. Ganića. Po mom mišljenju, nije dovoljno da Tužilac za ratne zločine iz Srbije jednostavno kaže da oni imaju drugačija stanovišta u pogledu dokaza nakon što je odluku donio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

34. Stoga, moram razmotriti da li postoje bilo kakvi značajni novi dokazi kojima je raspolagao državni tužilac za ratne zločine iz Srbije, a kojima nije raspolagao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ili g. Alcock pri njegovoj analizi.

35. Ističem da je okružni sud pokrenuo početni postupak 29. decembra 2008. godine, a Srbija je dokumente primila svega nekoliko dana ranije. Stoga zaključujem da je odluka da se pokrene postupak donesena samo na osnovu dokaznog materijala kojim su raspolagali Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i g. Alcock. Izgleda da se “posebno značajna svjedočenja” na osnovu kojih je srbijanska vlada odlučila nastaviti postupak koji je pokrenula u decembru 2008. godine odnose na pet svjedoka koji su već ispitani i dva dodatna svjedoka koji su tvrdili sa su mučeni i ranjeni nakon napada na konvoj 3. maja. Sve svjedoke, uključujući zaštićene svjedoke ‘A’ i ‘B’, ispitao je g. Alcock. Svjedok ‘A’ nije pružio bilo kakve nove informacije, dok je svjedok ‘B’ po mišljenju g. Alcocka bio krajnje nepouzdan.

36. Nisu mi predočeni bilo kakvi novi dokazi koji bi se mogli opisati “presudnim” ili vrlo značajnim.

37. Vlada je pozvala g. Milana Petrovića u svrhu opovrgnuća. G. Petrović je zamjenik tužioca u Uredu za vođenje krivičnih postupaka u vezi s ratnim zločinima u Beogradu i bio bi nadležan za vođenje postupka ukoliko bi došlo do izručenja optuženog. Pružio mi je opće informacije o srpskom Tužilaštvu za ratne zločine. Tokom svjedočenja, tvrdio je da Tužilaštvo za ratne zločine nije primilo bilo kakve kritike ili pritužbe, te da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio spreman proslijediti slučaj tužilaštvu. Zadovoljan sam zbog upućenih kritika i činjenice da su zahtjevi za prosljeđivanje slučaja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Srbiji povučeni zbog određene zabrinutosti. On je bio tužilac u slučaju Jurišić u kojem je optuženi proglašen krivim i osuđen na 12 godina zatvora na osnovu sporazuma od 27. aprila 1992 godine. Svjedok je u unakrsnom ispitivanju priznao da nije postignut navedeni sporazum. Smatram njegovo svjedočenje nepouzdanim.

38. Analiziriajući svjedočenje g. Petrovića, razmotrio sam svjedočenje Dr. Noela Malcolma koji je svjedočio u korist odbrane. Od njega se tražilo mišljenje o informacijama sadržanim u zahtjevu. On mi je rekao sljedeće “Čini mi se da se u greškama koje se sastoje od izvrtanja činjenica može uočiti jedno pravilo, odnosno trend. Ne radi se samo o nekoj slučajnoj nesposobnosti i pogrešnom shvatanju stvari. Svi primjeri izvrtanja činjenica ukazuju na istu stvar”. Rekao mi je da u Srbiji postoji kultura koja se svodi na “vrlo snažno aktuelno mišljenje koje se sastoji od fundamentalnog poricanja uzroka, prirode i stepena onoga što su srpske snage počinile u Bosni”. Dr. Malcolm je došao do zaključka da bi dr. Ganić, pošto je istaknuti bošnjački političar koji je ujedno bio i bosanski lider tokom rata, bio predmetom predrasuda na suđenju po osnovi politike i etničke pripadnosti.

39. Prvog dana ove produžene sudske rasprave, bio sam zadovoljan činjenicom da postoje prima facie dokazi da se radi o zloupotrebi procesa, a kao rezultat takve odluke predočeni su i dokazi vezani za to pitanje. Pošto nisu predočeni bilo kakvi dokazi koji bi ukazali na značajnu ili presudnu promjenu u dokazima kojima raspolaže Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ili g. Alcock, zaključio sam da ne postoji valjano opravdanje da se pokrene postupak protiv dr. Ganića. Prihvatio sam i svjedočenje g. Arnauta da je tokom ovog ekstradicijskog postupka bilo pokušaja da se postupak koristi kao pritisak kako bi se osiguralo odobravanje Deklaracije o Srebrenici od strane bosanske vlade. Ako je srbijanska vlada zaista bila spremna da obustavi ovaj ekstradicijski postupak u zamjenu za saradnju od strane Bosne, to samo od sebe mora biti dovoljno za nalaz da se radi o zloupotrebi procesa pred ovim sudom. Potkrjepljenje za svjedočenje g. Arnauta se može naći u neobičnim okolnostima pod kojima je zahtjev za različite uvjete kaucije podnesen ovom sudu kako bi se dr. Ganić mogao vratiti u Bosnu. Ispostavilo se da je taj zahtjev bio zasnovan na pokušajima da se dođe do diplomatskog dogovora. Također prihvatam da opisi u Vladinom zahtjevu predstavljaju, kako ih je opisao dr. Malcolm, značajno izvrtanje činjenica. Kombinacija ovo dvoje me navodi na zaključak da je ovaj postupak pokrenut i da se koristi u političke svrhe, te da se kao takav svodi na zloupotrebu procesa pred ovim sudom.

40. Predočeno je da paragraf 81 sprečava izručenje u ovim okolnostima. Primijenila bi se zakonska zaštita od vođenja politički motiviranih postupaka ukoliko bi dr. Ganić bio predmetom predrasude na svom suđenju po osnovi religije, rase ili političkih uvjerenja. Iz rezultata dvije pažljive i detaljne istrage se može zaključiti da ne postoje dokazi na osnovu kojih bi dr. Ganić bio optužen. Okružni sud u Srbiji pokrenuo je postupak po zahtjevu Tužioca za ratne zločine, a da nisu osigurani bilo kakvi dodatni dokazi. Svjedočenja koja su kasnije iznesena nisu značajna te ne opravdavaju bilo kakvu promjenu u prvobitnoj odluci. U odsustvu bilo kakvih značajnih dodatnih dokaza, ispostavilo se da postoje jedino dva moguća objašnjenja, jedno koje se tiče nekompetentnosti srbijanskih tužilaca ili drugo koje se tiče motiva za vođenje postupka na osnovu političkih uvjerenja, rase ili religije. Na osnovu svjedočenja koje sam dobio od g. Petrovića, zaključujem da je Tužilaštvo za ratne zločine daleko od nekompetentnog. G. Philip Alcock je zaključio da ne može vidjeti ikakvu osnovu za optužbu osim političke motivacije. Dr. Schwarz-Schilling mi je rekao da je vođenje ovog postupka bilo među najvažnijim ciljevima te da “apsolutno smatra da je politički motivirano”. Dr. Carole Hodge mi je kazala da je pokretanje ovog postupka po njenom mišljenju politički motivirano te da bi postojao ogroman pritisak da se optuženi osudi jer, kada bi ga oslobodili, u Beogradu bi došlo do nemira. Dr. Malcolm smatra da je dr. Ganić meta srpskog neprijateljstva.

41. Stoga zaključujem da je izručenje nedozvoljeno na osnovu irelevantnih tvrdnji, u skladu sa paragrafom 81(a) i (b), i namjeravam izdati naredbu da se optuženi oslobodi.

42. U ovoj raspravi sam se bavio pitanjima koja se tiču djela koji podliježu izručenju, zloupotrebe procesa, te paragrafom 81 koji sprečava izručenje na osnovu rase, religije, nacionalnosti i političkih opredjeljenja optuženog. Iako su istaknuti i imunitet na osnovu vršene funkcije, protek vremena i nekompatibilnost sa ljudskim pravima, nisu mi u vezi s njima predstavljeni detaljni argumenti.

43. Nakon što sam došao do ovih zaključaka, obaviješten sam da je glavni tužilac za ratne zločine u Beogradu navodno saopćio javnosti da se dr. Ganić traži u svrhu saslušanja prije nego se donese odluka da li da se protiv njega podigne optužnica. Ovo nije dokaz koji se nalazi ispred mene i ne mogu biti siguran da su ovi navodi tačni, ali ako je zaista tačno da se dr. Ganić traži u svrhu saslušanja umjesto vođenja postupka, izručenje ne bi bilo dozvoljeno prema Zakonu o izručenju iz 2003. godine.

44. Optuženi se stoga oslobađa.

Tim Workman
Viši okružni sudija
Gradski sud za prekršaje u Westminsteru

27. juli 2010.