Džihić: Zloupotreba straha u političke svrhe

U klimi globalne pandemije, vidimo zloupotrebu straha u političke svrhe, vidimo instrumentaliziranje nesigurnosti od nekih političkih elita, da li u Srbiji, da li u Albaniji, da li u Bosni i Hercegovini, i tako dalje, ističe u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Vedran Džihić, viši stručni saradnik na austrijskom Institutu za internacionalnu politiku i predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

Kao član Savjetodavne grupe za Balkan koja je objavila analizu pod naslovom "Zapadni Balkan u doba globalne pandemije", naglašava da će se ovaj dio Evrope suočiti s najvećim padom ekonomskog razvoja od devedesetih godina, uz porast straha i nesigurnosti među ljudima.

RSE: Analiza u čijoj izradi ste učestvovali, prije svega je usmjerena na procjenu i predviđanje uticaja pandemije na Zapadni Balkan. Šta je opšta ocjena, do kojih razmjera bi mogle ići posljedice u balkanskim zemljama?

Džihić: Pandemija COVID-19 je pogodila zemlje Zapadnog Balkana, kao neka vrsta cunamija. Iako to niko u Evropi nije očekivao, čini se, da je nespremnost za ovakvu vrstu pandemije bila daleko veća na Zapadnom Balkanu nego u drugim zemljama i to iz dva razloga.

S jedne strane su to strukturalni razlozi. Znamo da je u ovom dijelu Evrope sustav zdravstva mnogo slabiji, da su institucije mnogo labilnije, da je pravna država slabija, da je i prije ove krize, tu bila daleko veća stopa siromaštva i veći socijalni problemi nego u drugim evropskim zemljama.

Znači, strukturalna spremnost, odnosno nespremnost ovih zemalja u svakoj krizi dolazi do izražaja. Onda postoji i taj drugi momenat – uz nespremnost, rekao bih, neka vrsta drskosti, možda čak i bezobrazluka, na samom početku, u odnosu prema pandemiji.

Tu je najbolji primjer skica iz Srbije, kada su doktor Nestorović, a uz njega i predsjednik Republike Srbije, bukvalno pred eksploziju virusa u čitavoj Evropi ismijavali situaciju i govorili o tzv. smiješnom virusu, itd.

Znači, generalno bi se moglo reći – kada se dešava kriza koja je sada ogromna, svi problemi koje smo imali kao društva, postaju vidljiviji, postaju jači, postaju akutniji i onda nas to jednostavno upućuje na razmišljanje o tome šta i do kojih razmjera bi mogle ići posljedice u balkanskim zemljama.

Tu ima nekoliko činjenica koje su veoma važne. Prva je da će COVID-19 dovesti do najveće recesije, do najvećeg pada ekonomskog razvoja u regiji od devedesetih godina na ovamo i bit će daleko veći pad nego poslije globalne ekonomske krize 2008.-2009. godine.

Već sad imamo prve cifre koje pokazuju da će rast ekonomije i proizvodnje u Bosni i Hercegovini opasti za pet posto, u Crnoj Gori za osam, u Srbiji za četiri, u Albaniji za pet, na Kosovu slično, Sjeverna Makedonija isto pet posto, a u nekim zemljama u regionu, koje su naravno važne za Zapadni Balkan, kao Hrvatska, prognozira se da će pad ekonomskog razvoja biti čak jedanaest posto, naravno zbog turizma.

To su jednostavno činjenice i ovakve činjenice govore da će posljedice biti šokantne i ogromne.

Sa druge strane, u klimi globalne pandemije, ne samo u našoj regiji, dolazi do porasta straha i nesigurnosti među populacijom. Znamo iz istorije da onda kadaje momenat straha i nesigurnosti izražen, tu dolazi do društvenih ili političkih posljedica. I neke od njih već vidimo. Vidimo zloupotrebu straha u političke svrhe, vidimo instrumentaliziranje nesigurnosti od nekih političkih elita, da li u Srbiji, da li u Albaniji, da li u Bosni i Hercegovini, itd.

I vidimo nešto što je velika prepreka za razvoj bilo kojeg društva, a to je potraga za jednostranim rješenjima i objašnjenjima za ovu krizu, vidimo i porast teorija zavjere, koje opet tragaju za jednostavnim rješenjima. Porast teorija zavjera dovodi do toga da nastaje jedna klima u kojoj je zaista teško objektivno i na osnovu činjenica planirati kako i na koji način čovjek da se izbori sa posljedicama krize.

Pitanje legalnosti i instrumentaliziranje

RSE: Prioritet u zemljama Zapadnog Balkana, kao i širom svijeta je zdravlje ljudi. Koliko su mjere, koje su preduzimane, upravo s tim ciljem, bile u skladu sa demokratskim standardima i zaštitom osnovnih ljudskih prava ?

Džihić: Mjere u regiji, da bi se prije svega zaštitilo zdravlje ljudi, su poduzimane na taj način da demokratski standardi i osnovna ljudska prava nisu centralna okosnica u tom procesu. Na početku se, naravno, išlo stihijski i prilično panično i u tom prvom talasu, do izražaja su došle dvije osobine – s jedne strane neka vrsta paternalizma od strane države, znači 'ja kao država, mi kao država znamo bolje šta je za građanedobro i potrebno'. Drugo, sa tim paternalizmom javljala sevrsta despotizma, u ovom kontekstu kao jedna vrsta samovolje, gdje se političke odluke donose bez ograničenja i bez objektivnih pokazatelja koji upućuju na određene mjere.

U tom kontekstu smo došli do problema sa pitanjem legalnosti, odnosno proporcionalnosti mjera koje su uvođene. Tu prilično jasno možemo da detektujemo da su uvođenja vanrednih stanja u nekim zemljama bila nekonstitucionalna. Možemo da kažemo da je, recimo, postojala diskriminacija građana preko 65 godina starosti, jer im je limitirana sloboda kretanja, a ne drugim grupama u populaciji. Prilično je jasno, također, da je objavljivanjem podataka i adresa zaraženih, kao što smo to doživjeli u Crnoj Gori, isto tako kršenje nekih osnovnih ljudskih prava. To je jedan momenat. A sa druge strane, vraćam se na momenat despotizma i paternalizma od strane države.

Nedavno je američki Freedom House objavio istraživanje u kojem se mjeri kvalitet demokratija u tzv. tranzicionim društvima i tu se ispostavilo da je kvalitet demokratije u svim zemljama Zapadnog Balkana posljednjih nekoliko godina opao i da nijedna zemlja u regiji više ne može biti opisana i kvalifikovana kao demokratija, nego su to hibridni režimi ili autokratije, kao što je to navedeno za Crnu Goru i Srbiju.

U tom kontekstu se, naravno, postavlja pitanje kako i na koji način vlastodršci, vladajuće elite, iskorištavaju i instrumentaliziraju krizu za političke svrhe. Tu je jedan očigledan primjer raspisivanje izbora u Srbiji za 21. juni, gdje je potpuno jasno da Aleksandar Vučič i SNS (Srpska napredna stranka) žele da iskoriste ovaj momenat, prije svega momenat straha među populacijom da održe izbore koji neće moći, niti će imati demokratsku legitimnost i neće biti održani na fer način. To možemo direktno tumačiti kao politički korak koji vodi u pojačanje fenomena koji smo mi u ovoj analizi Savjetodavne grupe za Balkan označili kao korona autokratija.

Uloga Evropske unije

RSE: Kako je u Analizi Savjetodavne grupe čiji ste član, ocijenjena uloga Evropske unije odnosno njenih institucija u zaustavljanju širenja korona virusa i pružanja pomoći, kako državama članicama tako i onim koje to nisu?

Džihić: EU je na početku reagovala prilično sporo i s nekim nacionalnim refleksima, gdje je većina zemalja brzo zaboravila principe solidarnosti u okviru ove zajednice, okrećući se zatvaranju granica i nacionalnim mehanizmima upravljanja krizom. To se pokazalo dosta kobno pa smo imali komentare da se EU uspavala, da je zaspala kao Trnoružica dubokim snom, a nema princa da je probudi.

Dobro je što je ubrzo uslijedila dinamičnija i organizovanija faza EU, pa smo vidjeli brojne principe solidarnosti. A pored ostalog, mobiliziran je značajan iznos novčanih sredstava. U kontekstu Zapadnog Balkana važna su dva momenta – da se otvore pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, zatimto što je na Samitu EU – Zapadni Balkan u Zagrebu obećano, aktiviranje 3, 3 milijarde eura kao direktna pomoć regiji.

Međutim, u narednim godinama kada će se EU uglavnom boriti s ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije, pitanje je koliko će podsticati države Zapadnog Balkana da provode reforme. Ostaje na samim zemljama da se aktiviraju ili samoaktiviraju na putu integrisanja.

Mobiliziranje građana na tragu dobrih politika

RSE: Situacija sa širenjem zaraze pokazala je slabosti zdravstvenih sistema u zemljama Zapadnog Balkana, ali i podsjetila na problem odlaska velikog broja medicinskog kadra. Kako zaustaviti njihov, ali i odlazak drugih stručnjaka?

Džihić: Moramo krenuti od toga da je hronična sistemska slabost zdravstvenih sistema rezultat nedovoljnih investicija. Već nekoliko decenija nema ulaganja u ljude, u opremu i objekte, što mora postati prioritet. U raspodjeli novca od EU, to bi definitivno trebao biti fokus.

Osim niskih zarada koje su evidentne i neadekvatnih uslova rada, mnogo je dodatnih razloga koji odvode medicinare. Korupcija i nepotizam u zdravstvenom sustavu za mnoge su centralni faktor koji ih tjera u bijeg ka nekim normalnijim sustavima. Ovaj nedostatak profesionalizma, borba protiv korupcije i nepotizma, trebao bi postati prioritet, koji bi onda omogućilo da se zadrže mladi kadrovi, ali i da se neki vrate.

Centralna stvar, ne samo za medicinare nego generalno, za zaustavljanje odlaska stanovništva u cijeloj regiji leži u onome što se u političkoj teoriji opisuje kao implementiranje dobrih politika. Mi imamo i to se pokazalo u okviru ove pandemije i COVID-19 krize, previše loših politika, toksičnih politika, koje onda u sustavu koji je strukturalno loše dovode do katastrofalnih posljedica. A dobra politika se u teoriji definiše kao transparentna, efikasna, nekorumpirana, odgovorna, pouzdana politika. I to je ono što građani traže i moraju da zahtijevaju.

Mislim da bi mogli očekivati sljedećih nekoliko mjeseci, sljedećih nekoliko godina neku vrstu šire solidarnosti građana – okupljanje, mobiliziranje, čak, možda, i protesti, na tragu dobrih politika, koje bi jednostavno vladajućim elitama i strukturama dali do znanja da u ovakvim teškim vremenima korupcija i nepotizam rađaju politikantstvo, dok instrumentaliziranje krize, strahova itd, nisu recept za dobri život.

Ta neka vrsta nove mobilizacije bi možda dugoročno mogla dovesti do toga da imamo jednu regiju koja prosperira, koja se normalno razvija.