Dvije decenije od rata u BiH, bez konsenzusa o karakteru sukoba

Više od dvije decenije su prošle od početka rata u Bosni i Hercegovini, a i dalje ne postoji konsenzus o karakteru sukoba u kojem je stradalo više od 100.000 ljudi, a izbjeglo oko dva miliona. Građanski rat, agresija, religijski ili tragični sukob - samo su neke od brojnih definicija rata u BiH. Karakterizacija rata postala je političko pitanje koje se povlači radi “podgrijavanja” neprijateljstva među narodima u BiH. No, da bi do pomirenja i povjerenja došlo, potrebno je utvrditi istinu o karakteru rata, tvrde stručnjaci.

Poznata replika iz filma Danisa Tanovića “Ničija zemlja” najbolje objašnjava kako Bosanci i Hercegovci definišu sukob u Bosni i Hercegovini:

Ničija zemlja – dijalog: ko je počeo rat?

Zavisno na kojoj strani bili i kojoj su etničkoj skupini pripadaju, ljudi, a posebno žrtve rata imaju potpuno drugačije definicijeonoga što se dešavalo. Svi smatraju da je rat s njihove strane, nakon što su napadnuti, bio odbrambeni. Edin Ramulić iz prijedorskog Udruženja “Izvor”:

„Godine 1997. bili smo daleko bliže toj jednoj istini da je to bila i agresija. I sasvim sigurno da to jeste bila agresija.“, uveren je Ramulić.

Branislav Dukić, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske:

„To je, po meni, bio više tragičan sukob koji je prenesen iz svih ostalih republika, prenesen je upravo tu jer je BiH bila Jugoslavija u malom.“ , smatra sa druge strane Branislav Dukić.

Miroslav Zelić, predsjednik HVIDRE iz Bugojna:

„Mi znamo tko je započeo rat. Rat je započet srpskom agresijom, odnosno agresijom JNA koju su Srbi privatizirali. A poslije se sve odvijalo na način da je svatko želio imati svoj dio teritorija, i gdje tko bio jači, tu je protjerao sve one koji nisu kao oni, koji nisu pripadnici njihove skupine.“, smatra Zelić.

Različito tumačenje sukoba više od dvije decenije pokazuje da ima više istina o ratu u BiH. Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzla:

„Specifičnost rata u BiH je što su posljedice samog rata na odnose među ljudima drugačiji u zapadnoj Bosni, drugačiji su u Hercegovini, drugačiji su u srednjoj Bosni, u istočnoj ili u sjeveroistočnoj Bosni. Ja ne težim da dođem do istine, ja težim da dođem do činjenica, jer istina je promjenljiva kategorija. Ako se pojave neke nove činjenice, onda i ta neka historijska istina će biti promijenjena.“, stavovi su Vehida Šehića.

Različite definicije sukoba, sociolog Ivan Šijaković tumači ovako:

„Kada ste vi izgubili jedan identitet koji se zvao država Jugoslavija, koji se zvao jugoslovenstvo, koji je počivao na tome što je bila metafora bratstva i jedinstva. Kada se raspala ta zemlja, ljudi su izgubili identitet i onda su počeli da bježe tamo gdje će naći novo utočište – i psihičko i mentalno i socijalno i kulturno. Ponuđeno im je da to bude vjerski - i, naravno, to su bile i nacije. To je bila jedna velika manipulacija malih igrača naših, ljudi koji su pojavili kao nacionalne i vjerske vođe. To su uglavnom bili ljudi sa vrlo slabim moralnim karakterom. To nisu bili ljudi koji su mogli biti predvodnici.“, objašnjava Šijaković.

Karakterizacija rata u BiH, tvrde stručnjaci, postala je političko pitanje koje se koristi u dnevnopolitičke svrhe. I u udruženjima žrtava svjesni su te činjenice. Branislav Dukić, iz Saveza logoraša RS-a:

„Svi su isti. I svi hvataju na tu foru pitanja nacionalnosti - kao nestaćeš ako ne budeš prihvatio da je to tvoje, da ne smiješ biti sa muslimanom, da ne smiješ biti sa Hrvatom, da ne smiješ biti sa Bošnjakom, moraš svoj korpus da ojačaš. I to je ono u čemu oni uspijevaju još uvijek ovdje, i nakon 20 godina poslije tog sukoba. Ja ga zovem tragičan sukob jer neću da ga zovem ni vjerski ni nacionalni ni agresija, nego tragičan sukog jer su nas posvađali i onda su tako uživali.“, oodvlači Dukić.

Žrtvama je važno i da pravda bude zadovoljena kako bismo došli do istine. Miroslav Zelić iz bugojanske HVIDRE:

„Ono što je negativno danas među narodom to je da kad zločinca osudite, staju mu u zaštitu njegovi sunarodnjaci, što nije dobro. To je pogreška ove države i to je bolest koju smo mi svi, izgleda, naslijedili. Ne možete štititi jednog zločinca ako se zna da je ubijao, da je činio genocid, da je silovao. Vjerojatno ima i pogrešaka – da su osuđeni i oni koji možda nisu počinili zločin, a sakrili se i ostali zaštićeni oni koji su počinili zločin.“ , upozorava Zelić.

Haški tribunal i sudovi u BiH i regionu donijeli su na stotine presuda za ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine. Ovim presudama utvrđeno je da je sukob imao međunarodni karakter - odnosno da su vojske Jugoslavije i Hrvatske imale jedinice u BiH, te da su pomagale određenim vojnim snagama u državi. Upravo na tu činjenicu ukazao je Edin Ramulić iz Prijedora:

„Imali smo tu prvu presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Duško Tadić, baš iz Prijedora iz kojeg sam i ja. Tada je nedvosmisleno spomenut karakter rata u BiH, jer je jasno i precizno rečeno da je to agresija na BiH. Međutim, u svim kasnijim presudama Tribunala više se nije pominjao karakter rata, barem ne na taj način, nego se uzela ona jedna opšta odrednica - sukob u BiH.“, primjećuje Ramulić.

Istoričari i borci za ljudska prava smatraju da će pomirenje među narodima uslijediti onda kada se rat u BiH nazove pravim imenom. No, zbog politizacije, do toga možda neće nikada doći. Ponovo Vehid Šehić, Foruma građana Tuzla:

„Ja se zalažem da se utvrde činjenice, na osnovu činjenica izvode sređeni zaključci o karakteru rata u BiH. I sigurno da tu ne može biti nekog emocionalnog ili subjektivnog mišljenja, jer činjenica sama po sebi je nešto što je apsolutno objektivno.“, zaključuje Šehić.