Na 21. godišnjicu od genocida u Srebrenici na put pješice iz Beograda spremao se Duško Petrović kojih je ratnih devedesetih godina bio na području Srebrenice i Višegrada kao pripadnik Kontraobavještajne vojske Jugoslavije, kasnije Vojske Srbije. No zbog ozbiljnih prijetnji koje stalno prima, a zbog njegove borbe da se odgovorni za zločine i genocid nađu pred licem pravde, Petrović je put morao odgoditi.
On otvoreno za RSE govori o onome što je sve doživio devedesetih godina u Podrinju i Višegradu, kako su ga vidjeli kao izdajicu srpskog naroda jer je pokušavao pomoći Bošnjacima, te o svojoj daljnjoj borbi da jedino istina postane povijesna činjenica.
U Srebrenicu Duško Petrović prvi put dolazi tajno u ožujku 1993. godine s francuskim generalnom Philippom Morillonom. Već tada je mogao uvidjeti da se u Srebrenici sprema nešto što tada nitko nije mogao ni pretpostaviti, a spremalo se ono što se i dogodilo.
Petrović je, priča nam, već tada pokušavao saznati detalje plana, te upozoriti bošnjački narod u Srebrenici i u Višegradu.
"Bošnjački narod sam uvek upozoravao. Uvek sam nastojao biti blizu njih. Nije mi bilo važno što sam ja Srbin, a niti su me oni takvim smatrali, mada se dosta pazilo ko i s kim razgovara", priča Petrović.
Jutro 10. srpnja 1995. godine, navodi Petrović, neće nikada zaboraviti jer mu je jedan od Srebreničana koji je bježao, rekao da je već sve gotovo.
Međutim, u noći 11. srpnja 1995. godine, kada se tisuće bošnjačkih civila okupilo u Srebrenici, Petrović je shvatio da će se samo rijetki uspjeti spasiti.
"Nije se ništa moglo raditi bez plana. Prema mojim beleškama to je bila Direktiva 7 koju je Vojska RS-a vodila. Radovan Karadžić je to sve znao još u martu 1995. godine. Rečeno je da je Direktiva 7 ta prema kojoj treba postupiti. Nisu svi znali, ali mi iz naše branše smo znali i trudili smo se da uvek nešto više saznamo", navodi Petrović za RSE.
Duško Petrović tvrdi da je već tada kolege pokušavao upozoriti, čak i optužiti da čine veliko zlo.
Snage bosanskih Srba u Srebrenici, 16.7.1995.
"Kada se Srebrenica desila, mnogim ljudima u Srbiji sam rekao: 'Ja sam njih optuživao 11., 12. i 13. jula', ali to kao da sam pričao niz vetar. Oni su se smejali, potcenjivali me, smatrali da sam lud kao što me i danas smatraju, da sam poturčin, da izdajem svoj narod. Ja ne smatram da sam takav, nego smatram da sam čovek koji je hteo da svet sazna šta se dešava u Potočarima, šta se dešava oko Srebrenice, šta se sprema ljudima koji pokušavaju pobeći prema Tuzli", dodaje on.
Sve se, uvjeren je Petrović, moglo spriječiti.
"Imao je to sve ko i da spreči. Bošnjački narod je izdat, jer kada su stigli UNPROFOR-ci trebalo je spremiti narod iz enklave Srebrenica i Žepa da se evakuiše. Koliko pamtim, onda je iz Sarajeva dolazila Direktiva da se to ne treba raditi, da je to izdaja, da se vrši čišćenje bošnjačkog naroda. Tako da ima dosta uticaja i iz Sarajeva što se to sve desilo", riječi su Petrovića.
Njegova borba za pravdu i istinu počela je još u siječnju 1992. godine kada je svjedočio pripremama za zločine u Višegradu, Štrpcima, Severinu.
"Borim se da svi koji su u ono vreme bili, od generala Pantića, Ojdanića, danas Divkovića koji se šeta, koji su sve u Srbiji, da odgovaraju. Divković je bio komandant Granične jedinice 1992. godine, '94. godine postao je major tako da je na sve mogao imati uticaj. Naročito je uticaj imao resor Državne bezbednosti Srbije i Crne Gore, general Zoran Mijatović, general Marko Negović, Goran Dulović... sve su to ljudi koji su učestvovali u otmici putnika u Štrpcima, Severinu. Svi su oni znali da će ti ljudi biti pobijeni", kaže on za RSE.
U Srbiji teško do pravde i istine
Danas pomaže brojnim udruženjima žrtava u Bosni i Hercegovini da se krivci nađu pred licem pravde. U mnogim slučajevima bio je svjedok na sudu. Ali nije bilo nimalo lako, naglašava Petrović.
"Još 1993. godine sam Bobana Inđića optužio za Štrpce, a on je tek prošle godine uhapšen. Sada vidite koliko je trebalo godina da pričam i dokazujem sudovima, da nalazim dokaze koji su se krili. Ja sam na sve strane morao tragati za dokazima. A ovdje moj narod, mislim na srpski narod, čim im spomenete Bobana Inđića ili Sretena Lukića, oni njih smatraju herojima. Ja ih ne smatram. Ja im kažem da su to ubice, siledžije, lopovi, kriminalci. Sada oni mene napadaju na sve strane", ističe on.
Sreten Lukić u sudnici suda u Hagu, 2014.
Petrović ističe da mu danas u Srbiji nije nimalo jednostavno živjeti.
"Ovde u Srbiji ako želite pravdu i istinu nije nimalo lako živeti. Ja jesam Srbin, ali želim pravdu, hoću istinu. Ako se kaže da je Naser Orić u Kravicama učinio neko loše delo, uredu, neka onda odgovara. Ako je Sreten Lukić pobio onoliki narod i popalio onoliko naroda, neka odgovara. Naravno, on već odgovara, ali nije on sam to činio. Ne može da šuti. I pošto ih je ostalo još desetak u Višegradu ja idem dalje", naglašava Duško Petrović.
Osim pravde pred sudom, Petrović nastoji pomoći udruženjima žrtava u BiH da se pronađu masovne grobnice. Tvrdi da je mnoge lokacije ljudima sam pokazao.
"Pomažem im koliko mogu, a oni meni pomažu koliko mogu. Ja sam mnogo toga zaboravio. Ali, oni me podsete i onda do nekih informacija dolazim preko mojih prijatelja, mojih starih veza. Dolazi do toga da pronalazimo neke masovne grobnice. Međutim u RS-u (Republika Srpska) se na tim masovnim grobnicama ili prave kuće ili neka sportska odmarališta. Veoma teško se dolazi do toga. Ali, ja ću i dalje pomagati da nađemo masovne grobnice, a ratni zločinci da se nađu tamo gde im je mesto", poručuje on.
Mnogo toga je i dalje neispričano o planiranom zlu koje je zahvatilo Srebrenicu i Višegrad, zbog čega su i mnogi danas na slobodi. Duško Petrović govoreći otvoreno o njima u svojoj zemlji je šikaniran, ali ustrajan u vjeri da je pravda ipak dostižna.