Ove godine za ukop 11. srpnja u Srebrenici do sada je spremno 112 tijela, a više od 180 ih je identificirano. Dr Rifat Kešetović, forenzičar iz Tuzle, već 20 godina radi na ekshumacijama i identifikacijama nestalih. Iako se čini da bi ovaj proces mogao uskoro biti priveden kraju, dr Kešetović najavljuje da su pred njima ipak godine posla. Budućnost traženja nestalih mnogi dovode u pitanje, kao i otvaranje masovnih grobnica. Ovaj forenzičar kaže da sve to prate i dodatne problemi - nepostojanje forenzičnog instituta, ali činjenica da u BiH ima tek 15 vještaka sudske medicine. Dr Rifat Kešetović dobitnik je Plakete grada Tuzle za doprinos u traženju i identifikaciji
nestalih.
Dr Rifat Kešetović na masovne grobnice išao je odmah po završetku rata. Gledao je jezive prizore u Srebrenici, djecu koja su nemilosrdno ubijana, ali i starce čiji su životi grubo okončani. Smatra da je takava surovost rata ostavila duboke posljedice na bh. društvo.
„Koliko god teško bilo, koliko god govorimo o ružnim stvarima, ipak te porodice koje traže svoje nestale dobiju i izvjesnu satisfakciju time što mogu da pristojno i dostojanstveno ukopaju makar posmrtne ostatke. Dugo smo govorili o toj riječi ’nestala osoba’ - to je nešto što nikako ne ulazi u glavu normalnom čovjeku. Ne može neko nestati. Gledajući svih ovih 20 godina, vrlo često sam očekivao da će bolje biti, ali to bolje nikako da dođe“, kaže naš sagovornik.
Svakodnevni kontakti s obiteljima žrtava dio su posla dr Kešetovića. Upravo im on mora reći da njihovi najmiliji nisu preživjeli i da su pronađeni u jednoj od masovnih gorbnica. Posljednjih godina najčešće im mora priopćiti da su pronašli samo dio tijela:
„To je jedna grupa vrlo osjetljivih ljudi, prije svega zbog toga šta su sve prošli i šta su sve izgubili, a izgubili su najdragocjenije u životu, tako da pristup tim ljudima zaista mora biti na jedan poseban način. Kako god da priđete čovjeku sa tako teškim problemom, ne možete ga razriješiti tom informacijom da ste pronašli posmrtne ostatke. Umjesto da kažete da ste pronašli, identifikovali, vi morate da kažete da ste pronašli jednu kost, dvije, ili samo dijelove tijela. Znate, to za vas nije završeno, vi ćete ponovo morati, tako da su to zaista teške stvari.“
Danas, kada bi se proces ekshumacija i identifikacija trebao privesti kraju, samo u Srebrenici se još uvijek traga za više od tisuću nestalih. Međutim, pitanje otvaranja masovnih grobnica postalo je političko. Uz to, još jedna apsurdna činjenica tišti proces traženja i identifikacija, a to je što ova zemlja ima tek 15 vještaka sudske medicine. Nitko se ne pita koji će forenzičari u budućnosti odlaziti na masovne grobnice i privesti ovaj proces kraju.
"Još je gore. Ja trenutno imam u Tuzli dvoje završenih studenata medicinskog fakultetat koji su jako zainteresovani da specijaliziraju sudsku medicinu. Ali nema ko da im da specijalizaciju. To može da radi samo neko ko voli, ali, nažalost, i pored interesovanja, mi nemamo mogućnosti da to ostvarimo. Čak, sramotno je, jedan kolega od tih zainteresovanih sam sebi plaća specijalizaciju sudske medicine“, kaže Kešetović.
I baš ta ljubav prema ovom poslu, životnoj misiji da pomogne obiteljima žrtava da nađu nestale, dr Kešetovića je nagnala da se odluči za ovaj posao. Jer 1995. godina i Srebrenica jako su utjecali na njega:
„Cijeli proces dalje identifikacije će zavisiti od pronalaska grobnica koje dosad nisu otkrivene. Drugi problem je to što smo tokom svih ovih godina, po želji porodice, sahranjivali nekompletna tijela i nakon sahrane smo pronalazili te nedostajuće dijelove tijela u nekim drugim grobnicama. Sam taj dio posla je ogroman. S tog aspekta gledajući, ipak su godine još uvijek pred nama“, naglašava naš sagovornik.
Još 1999. godine dr Kešetović je mislio da će cijeli ovaj proces biti završen za pet godina. Danas, 2014. godine ne usudi se uopće predvidjeti kraj traženja onih koji su nestali u srpnju 1995. godine.
nestalih.
Dr Rifat Kešetović na masovne grobnice išao je odmah po završetku rata. Gledao je jezive prizore u Srebrenici, djecu koja su nemilosrdno ubijana, ali i starce čiji su životi grubo okončani. Smatra da je takava surovost rata ostavila duboke posljedice na bh. društvo.
„Koliko god teško bilo, koliko god govorimo o ružnim stvarima, ipak te porodice koje traže svoje nestale dobiju i izvjesnu satisfakciju time što mogu da pristojno i dostojanstveno ukopaju makar posmrtne ostatke. Dugo smo govorili o toj riječi ’nestala osoba’ - to je nešto što nikako ne ulazi u glavu normalnom čovjeku. Ne može neko nestati. Gledajući svih ovih 20 godina, vrlo često sam očekivao da će bolje biti, ali to bolje nikako da dođe“, kaže naš sagovornik.
Svakodnevni kontakti s obiteljima žrtava dio su posla dr Kešetovića. Upravo im on mora reći da njihovi najmiliji nisu preživjeli i da su pronađeni u jednoj od masovnih gorbnica. Posljednjih godina najčešće im mora priopćiti da su pronašli samo dio tijela:
„To je jedna grupa vrlo osjetljivih ljudi, prije svega zbog toga šta su sve prošli i šta su sve izgubili, a izgubili su najdragocjenije u životu, tako da pristup tim ljudima zaista mora biti na jedan poseban način. Kako god da priđete čovjeku sa tako teškim problemom, ne možete ga razriješiti tom informacijom da ste pronašli posmrtne ostatke. Umjesto da kažete da ste pronašli, identifikovali, vi morate da kažete da ste pronašli jednu kost, dvije, ili samo dijelove tijela. Znate, to za vas nije završeno, vi ćete ponovo morati, tako da su to zaista teške stvari.“
Danas, kada bi se proces ekshumacija i identifikacija trebao privesti kraju, samo u Srebrenici se još uvijek traga za više od tisuću nestalih. Međutim, pitanje otvaranja masovnih grobnica postalo je političko. Uz to, još jedna apsurdna činjenica tišti proces traženja i identifikacija, a to je što ova zemlja ima tek 15 vještaka sudske medicine. Nitko se ne pita koji će forenzičari u budućnosti odlaziti na masovne grobnice i privesti ovaj proces kraju.
"Još je gore. Ja trenutno imam u Tuzli dvoje završenih studenata medicinskog fakultetat koji su jako zainteresovani da specijaliziraju sudsku medicinu. Ali nema ko da im da specijalizaciju. To može da radi samo neko ko voli, ali, nažalost, i pored interesovanja, mi nemamo mogućnosti da to ostvarimo. Čak, sramotno je, jedan kolega od tih zainteresovanih sam sebi plaća specijalizaciju sudske medicine“, kaže Kešetović.
I baš ta ljubav prema ovom poslu, životnoj misiji da pomogne obiteljima žrtava da nađu nestale, dr Kešetovića je nagnala da se odluči za ovaj posao. Jer 1995. godina i Srebrenica jako su utjecali na njega:
Rifat Kešetović
„Srebrenica se jednostavno nametnula zbog masovnosti, zbog velikog broja nestalih ljudi i velikog broja masovnih grobnica koje su prve ekshumirane nakon rata, tako da je to već u početku predstavljalo jedan veliki izazov.“ Ni sam Kešetović nije zadovoljan procesom identifikacija, pa i ogorčenost obitelji žrtava smatra opravdanom. Proces identifikacija u BiH ulazi u 15. godinu, a Institut za traženje nestalih kao i sami forenzičari nemaju nikakvih informacija gdje se uopće nalaze masovne grobnice:„Cijeli proces dalje identifikacije će zavisiti od pronalaska grobnica koje dosad nisu otkrivene. Drugi problem je to što smo tokom svih ovih godina, po želji porodice, sahranjivali nekompletna tijela i nakon sahrane smo pronalazili te nedostajuće dijelove tijela u nekim drugim grobnicama. Sam taj dio posla je ogroman. S tog aspekta gledajući, ipak su godine još uvijek pred nama“, naglašava naš sagovornik.
Još 1999. godine dr Kešetović je mislio da će cijeli ovaj proces biti završen za pet godina. Danas, 2014. godine ne usudi se uopće predvidjeti kraj traženja onih koji su nestali u srpnju 1995. godine.