U hrvatskim je školama počelo uvođenje elektronskih imenika, a za nekoliko mjeseci bi trebala biti dovršena i platforma za elektronske udžbenike, što bi za koju godinu moglo potpuno da promijeni klasični način učenja i pisanja. I dok neki izražavaju strahove da će djeca u skorijoj budućnosti potpuno zaboraviti pisati olovkom, pobornici modernizacije ističu da je riječ o prirodnom procesu tehnološkog razvoja i uzaludno je da mu se opire.
„Kada je izmišljen kotač, vjerojatno su postojali strahovi da će ljudi zaboraviti hodati, pa nisu. Tehnologija može olakšati način na koji učimo, da možemo više toga naučiti ili shvatiti kako funkcionira. Mislim da je to velika prednost“, kaže Zvonimir Stanić, ravnatelj tvrtke CARNET, koja, u suradnji s tvrtkom Lamaro i Ministarstvom znanosti i obrazovanja, razvija platformu za elektroničke udžbenike. U planu su i interaktivne bilježnice.
Priznaje da je time klasično pisanje ugroženo, ali prednosti su apsolutno veće:
„Zašto, recimo, ne bi izvodili pokuse koje u školskom laboratoriju ne možete izvesti, jer, fizički, nemate svih tih elemenata, a simulacijama takvih pokusa možete napraviti što-šta, ne samo izvoditi pokuse, nego možete 'letjeti' na Mjesec.“
Zagrebački osmoškolci i gimnazijalci Prve gimnazije, s kojima smo o tome razgovarali, kažu da se u školama još uvijek inzistira na pisanju u bilježnice, ali ne i „lijepom pisanju“. Mnogima je tastatura puno bliža, a rukopisi, kako sami priznaju, „sve grozniji“:
„Rukopis mi je užasan. Samo ja znam to pročitati.“
„Neki od nas se ne mogu odlijepiti od tastature, ali znamo pisati.“
„Kada je hrvatski jezik, ne smije se pisati tiskanim slovima. Uvijek opomenu ako je ružan rukopis.“
„Ovisi kako koji predmet. Matematika i opći predmeti pišu se rukom. Svi strukovni predmeti idu preko kompjutera.“
„Za eseje, za testove, za sve na maturi treba imati pisana slova.“
„Tastatura je puno brža.“
Danuška Ružić, profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi Dugave, kaže da praktički više i nema rukopisnog pisma. Rijetko koji učenik piše malim pisanim slovima. Uglavnom su to mala štampana slova, a najveća su im boljka velika i mala slova:
„Velika i mala slova možeš tumačiti 500 sati i ništa ne pomaže. Oni SMS poruke pišu bez pravopisa, bez velikog i malog slova“, kaže Danuška Ružić.
„Ima djece koja lijepo pišu, koja čitko pišu, koja brzo pišu, ali globalno, sve sporije se piše i sve ružnijim rukopisom", navodi Dubravka Mikec, ravnateljica Osnovne škole Ivo Andrić u zagrebačkom naselju Sopot:
Prava napast su, priznaju učenici, i skraćenice koje koriste na internetu ili mobitelima, pa im se često „zalome“ i u školskim zadaćama. Njihova je karakteristika izbacivanje samoglasnika iz riječi, da budu što kraće, pa tako, recimo, „vidimo se sutra“, na Facebooku ili u SMS poruci postane VDMS:
„Dosta koristimo i engleske riječi.“
„Mi to među sobom razumijemo.“
„BRV – brzo se vraćam.“
Pisanje iz lakta
Učiteljica u Osnovnoj školi u zagrebačkom Sopotu, Danijela Strmotić, upozorava i na sve lošiju motoriku novih generacija:
„Vrlo često nam pišu 'iz lakta' ,vrlo rijetko 'iz šake', to su teški potezi i vrlo je teško da se dobije ta finoća pisanja.“
Starije se generacije sjećaju one predivne knjižice „Olovka piše srcem“. Može li računalno pismo „pisati srcem“?
„Računalo može pisati srcem jer to srce dolazi od onoga ko drži olovku, tko piše na tastaturi, ali kada vidite nešto napisano rukopisom, to je nešto drugo. Moja baka ima 93 godine. Kada dobijem njenu čestitku za rođendan, kada vidim taj stari rukopis, osjetim toplinu oko srca.“
Anketirani učenici kažu da „toplinu oko srca“ mogu osjetiti i u zbrkanoj SMS poruci, ali priznaju da još uvijek lakše uče iz vlastitih rukopisa i klasičnih knjiga:
„Za učenje je lakše preko bilježnice i papira koji sami napišemo.“
„Knjige na računaru umaraju oči, bolja je klasična knjiga. Osjetiš je. Vidiš dokle si došao.“
Novo vrijeme se ne može zaustaviti, ali pisanje rukom je kulturološki i civilizacijski doseg i treba ga i dalje njegovati, makar kroz satove izborne nastave, ističe lingvist Ivo Pranjković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta:
„Mislim da je dobro da se ljudi mogu izražavati vlastitom rukom i da to treba sačuvati kao vještinu, ali i kao neku vezu sa našom pisanom tradicijom i rukopisom.“
Poznata jezikoslovka Nives Opačić još i danas svoje knjige, kolumne i stručne savjete piše najprije rukom, a onda prepisuje na kompjutor. Smatra da se pisanje rukom treba u školama njegovati što je dulje moguće
„Bilo bi dobro da postoji nekakav izborni predmet kaligrafija, da se vidi razvoj kaligrafije, kako se pisalo. Pisalo se gušćim perom, pa držalom pera, pa nalivperom. Ovo su generacije koje apsolutno ništa ne priznaju od prije. Oni žive samo sada i misle da je sada svijet počeo", kaže Nives Opačić.
Doktorica Snježana Kordić, lingvistica i profesorica na više njemačkih fakulteta, ocjenjuje da su strahovi nepotrebni jer pomoću raznih tehnologija, ljudi uvijek uspješno bilježe jezik:
„Mladi će se znati služiti olovkom, onoliko vješto, koliko im to bude potrebno. Ako im to jednom u budućnosti uopće ne bude potrebno, nema ništa tužno u tome što će biti vještiji u tipkanju, nego u pisanju olovkom. To će njima biti normalan svijet, kao što je ranijim generacijama bio normalan svijet služenje olovkom, ili u još davnijim vremenima, urezivanje u glinene pločice klinasto pismo. Romantizam i određeni egoizam starijih generacija, samo može imati za posljedicu da nasilno tjeraju mlade da ulažu vrijeme u ono što im je sve manje potrebno.“
„Kada je izmišljen kotač, vjerojatno su postojali strahovi da će ljudi zaboraviti hodati, pa nisu. Tehnologija može olakšati način na koji učimo, da možemo više toga naučiti ili shvatiti kako funkcionira. Mislim da je to velika prednost“, kaže Zvonimir Stanić, ravnatelj tvrtke CARNET, koja, u suradnji s tvrtkom Lamaro i Ministarstvom znanosti i obrazovanja, razvija platformu za elektroničke udžbenike. U planu su i interaktivne bilježnice.
Priznaje da je time klasično pisanje ugroženo, ali prednosti su apsolutno veće:
„Zašto, recimo, ne bi izvodili pokuse koje u školskom laboratoriju ne možete izvesti, jer, fizički, nemate svih tih elemenata, a simulacijama takvih pokusa možete napraviti što-šta, ne samo izvoditi pokuse, nego možete 'letjeti' na Mjesec.“
Zagrebački osmoškolci i gimnazijalci Prve gimnazije, s kojima smo o tome razgovarali, kažu da se u školama još uvijek inzistira na pisanju u bilježnice, ali ne i „lijepom pisanju“. Mnogima je tastatura puno bliža, a rukopisi, kako sami priznaju, „sve grozniji“:
„Rukopis mi je užasan. Samo ja znam to pročitati.“
„Neki od nas se ne mogu odlijepiti od tastature, ali znamo pisati.“
„Kada je hrvatski jezik, ne smije se pisati tiskanim slovima. Uvijek opomenu ako je ružan rukopis.“
„Ovisi kako koji predmet. Matematika i opći predmeti pišu se rukom. Svi strukovni predmeti idu preko kompjutera.“
„Za eseje, za testove, za sve na maturi treba imati pisana slova.“
„Tastatura je puno brža.“
Danuška Ružić, profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi Dugave, kaže da praktički više i nema rukopisnog pisma. Rijetko koji učenik piše malim pisanim slovima. Uglavnom su to mala štampana slova, a najveća su im boljka velika i mala slova:
„Velika i mala slova možeš tumačiti 500 sati i ništa ne pomaže. Oni SMS poruke pišu bez pravopisa, bez velikog i malog slova“, kaže Danuška Ružić.
„Ima djece koja lijepo pišu, koja čitko pišu, koja brzo pišu, ali globalno, sve sporije se piše i sve ružnijim rukopisom", navodi Dubravka Mikec, ravnateljica Osnovne škole Ivo Andrić u zagrebačkom naselju Sopot:
Prava napast su, priznaju učenici, i skraćenice koje koriste na internetu ili mobitelima, pa im se često „zalome“ i u školskim zadaćama. Njihova je karakteristika izbacivanje samoglasnika iz riječi, da budu što kraće, pa tako, recimo, „vidimo se sutra“, na Facebooku ili u SMS poruci postane VDMS:
„Dosta koristimo i engleske riječi.“
„Mi to među sobom razumijemo.“
„BRV – brzo se vraćam.“
Pisanje iz lakta
Učiteljica u Osnovnoj školi u zagrebačkom Sopotu, Danijela Strmotić, upozorava i na sve lošiju motoriku novih generacija:
„Vrlo često nam pišu 'iz lakta' ,vrlo rijetko 'iz šake', to su teški potezi i vrlo je teško da se dobije ta finoća pisanja.“
Starije se generacije sjećaju one predivne knjižice „Olovka piše srcem“. Može li računalno pismo „pisati srcem“?
„Računalo može pisati srcem jer to srce dolazi od onoga ko drži olovku, tko piše na tastaturi, ali kada vidite nešto napisano rukopisom, to je nešto drugo. Moja baka ima 93 godine. Kada dobijem njenu čestitku za rođendan, kada vidim taj stari rukopis, osjetim toplinu oko srca.“
Anketirani učenici kažu da „toplinu oko srca“ mogu osjetiti i u zbrkanoj SMS poruci, ali priznaju da još uvijek lakše uče iz vlastitih rukopisa i klasičnih knjiga:
„Za učenje je lakše preko bilježnice i papira koji sami napišemo.“
„Knjige na računaru umaraju oči, bolja je klasična knjiga. Osjetiš je. Vidiš dokle si došao.“
Novo vrijeme se ne može zaustaviti, ali pisanje rukom je kulturološki i civilizacijski doseg i treba ga i dalje njegovati, makar kroz satove izborne nastave, ističe lingvist Ivo Pranjković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta:
„Mislim da je dobro da se ljudi mogu izražavati vlastitom rukom i da to treba sačuvati kao vještinu, ali i kao neku vezu sa našom pisanom tradicijom i rukopisom.“
Poznata jezikoslovka Nives Opačić još i danas svoje knjige, kolumne i stručne savjete piše najprije rukom, a onda prepisuje na kompjutor. Smatra da se pisanje rukom treba u školama njegovati što je dulje moguće
„Bilo bi dobro da postoji nekakav izborni predmet kaligrafija, da se vidi razvoj kaligrafije, kako se pisalo. Pisalo se gušćim perom, pa držalom pera, pa nalivperom. Ovo su generacije koje apsolutno ništa ne priznaju od prije. Oni žive samo sada i misle da je sada svijet počeo", kaže Nives Opačić.
Doktorica Snježana Kordić, lingvistica i profesorica na više njemačkih fakulteta, ocjenjuje da su strahovi nepotrebni jer pomoću raznih tehnologija, ljudi uvijek uspješno bilježe jezik:
„Mladi će se znati služiti olovkom, onoliko vješto, koliko im to bude potrebno. Ako im to jednom u budućnosti uopće ne bude potrebno, nema ništa tužno u tome što će biti vještiji u tipkanju, nego u pisanju olovkom. To će njima biti normalan svijet, kao što je ranijim generacijama bio normalan svijet služenje olovkom, ili u još davnijim vremenima, urezivanje u glinene pločice klinasto pismo. Romantizam i određeni egoizam starijih generacija, samo može imati za posljedicu da nasilno tjeraju mlade da ulažu vrijeme u ono što im je sve manje potrebno.“