Dodik - najverniji saveznik Rusije na Balkanu

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je nakon izbijanja ukrajinske krize poraslo interesovanje Rusije za zapadni Balkan. Sagovornici su bili dva inostrana analitičara - Bodo Weber, saradnik Veća za politiku demokratizacije iz Berlina, i Marko Prelec, direktor Balkanske grupe za politička istraživanja.

Bilo je reči o tome koliko je Beograd u ovom trenutku vezan za Moskvu, koji su to srpski političari na koje Rusija može najviše da računa, zašto su Dačić i Vučić uoči formiranja nove vlade bili u Moskvi, zašto Evropska unija toleriše odbijanje Srbije da uvede sankcije Rusiji i dokle će ta popustljivost prema Srbiji trajati, zašto ruski ambasador u Bosni i Hercegovini blisko sarađuje sa Miloradom Dodikom, da li bi bi Rusija podržala Dodika kada bi krenuo u otcepljenje Republike Srpske, da li će Rusija kao član Saveta bezbednosti staviti veto na produženje mandata snaga EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, kao i tome šta bi takva odluka značila za Bosnu i Hercegovinu.

Omer Karabeg: Koje su zemlje bivše Jugoslavije najvažnije za Rusiju?

Bodo Weber: Rusija pokušava da ostvari uticaj tamo gdje su joj Evropska unija i Sjedinjene Američke Države ostavile prostor. U ta područja spadaju i dijelovi Balkana. Tu mislim na Srbiju, mada je ruski uticaj u Srbiji nešto smanjen nakon potpisivanja Briselskog sporazuma. S druge stane, Rusija ima relativno snažan uticaj u Republici Srpskoj, prije svega zbog jakih veza sa predsjednikom Dodikom. Moskva ima izvjestan uticaj i na dijelove opozicije u Crnoj Gori.

Omer Karabeg: Koliko je Srbija u ovom trenutku vezana za Rusiju?

Marko Prelec: Srbija energetski zavisi od Rusije, ali ne mnogo više od drugih zemalja, uključujući i zemlje Europske unije koje su uvele sankcije Rusiji. Mnogo je jača politička vezanost, ali ona je prvenstveno emotivna. Ta snažna emotivna vezanost za Rusiju utiče na političke odnose između dvije zemlje.

Bodo Weber: U Srbiji je dosta jaka romantična predstava o Rusiji kao o velikom bratu koji pomaže Srbiji, što je daleko od realnosti. Inače, što se tiče ekonomije, najveća vezanost za Rusiju je u energetskom sektoru - i to je više ovisnost nego vezanost. Ta ovisnost je cijena za ideološki obojeni savez sa Rusijom, pogotovo za navodnu rusku pomoć u odbrani Kosova, koja na kraju Srbiji nije vratila Kosovo. Srbija je platila ogromnu cijenu, jer je dobar dio svog energetskog sektora praktično u bescijenje prodala Rusiji.

Podsjetio bih na prodaju Naftne industrije Srbije i na rudnu rentu od 3 posto koju Rusija plaća za ekspoataciju nafte, a koja je jedna od najnižih u Evropi. Prilikom posljednje posjete Moskvi Vučic je pokušao da poveća taj procenat, ali očigledno nije uspio.

Omer Karabeg: Koji su to srpski političari na koje Rusija u ovom trenutku najviše može da računa? Da li su to Ivica Dačić i Tomislav Nikolić koji ne kriju svoju privrženost Rusiji. Govorilo se da je Ivica Dačić dobio mesto ministra inostranih poslova na insistiranje Rusije.

Marko Prelec: U Srbiji u ovom trenutku - a mislim da će to još dugo potrajati - ne postoje drugi bitni faktori osim Vučića, tako da uopće nije važno kakav je odnos drugih političara prema Rusiji. Mislim, međutim, da ni Dačić, ni Nikolić ni u kom smislu nisu ruski ljudi. Kada sam jedno vrijeme boravio u Beogradu, uvjerio sam se koliko malo političara razmišlja o globalnim stvarima, o onome što je daleko od njih. To vrijedi i za najviši nivo - za ljude poput Vučića, Dačića i Nikolića.

Pitanja koja su od suštinskog interesa za Rusiju nisu na radaru srpske politike. Nisu im relevantna i nema teorije da bi neki srpski političar žrtvovao za Rusiju bilo što - što je važno za Srbiju ili za njega osoobno. Uostalom, pitanje je šta Srbija može da ponudi Rusiji, bilo na vojnom ili na nekom drugom planu. Srbija može da ponudi jako malo. Pitanje je i šta Rusija može da ponudi Srbiji osim veta na prijem Kosova u Ujedinjene nacije. Mislim da službenom Beogradu nije jasno šta dobija od prijateljstva s Moskovom i kako misli iskoristiti rusku podršku u Vijeću sigurnosti oko Kosova.

Bodo Weber: Interesantna je priča da su poslije vanrednih izbora u martu ove godine Dačić i Vučić išli na navodno liječenje u Moskvu. To nikada nije ni potvrđeno, ni demantirano. Mislim da je Moskvi najbliža Socijalisitička partija, na to upućuje činjenica da njeni funkcioneri zauzimaju ključna mjesta u energetskom sektoru. Ministarka Zorana Mihajlović iz Srpske napredne stranke je dosta kritikovala netransparentnu energetsku politiku i zauzimala se za transformaciju upravljanja javnim preduzećima, na čijem je čelu bila SPS elita sa kojom je ona ušla u konflikt. Zanimljivo je da je premijer Vučić u tom konfliktu stao na stranu SPS- a, mada je obećao da će braniti svoje ministre. Dokle god Vučić ne spovede reforme i ne obračuna se sa starim načinom vođenja politike, dotle će socijalisti biti najjača ruska veza u Srbiji.

Omer Karabeg: A šta je sa Tomislavom Nikolićem? On je svojevremeno, dok je još bio radikal, rekao da bi da bi više voleo da Srbija bude ruska gubernija nego članica evropskog bloka. On se divi Rusiji i Putinu. On je prosto fasciniran Putinom.

Bodo Weber: Kad je pobijedio na izborima za predsjednika Srbije očekivalo se da će Nikolić biti jaki čovjek srpske politike, ali je na kraju ispalo da je to Vučić, a da je Nikolić marginaliziran. Tako da mislim da je uloga predsjednika Nikolića manje važna za odnos Srbije prema Rusiji.

Omer Karabeg: Srbija se drži neutralno u ukrajinskoj krizu. Ona ne prati politiku Brisela prema Moskvi. Njeni lideri stalno ponavljaju da Srbija nikada neće uvesti sankcije Rusiji. Dokle će Brisel tolerisati tu politiku?

Marko Prelec: Brisel će tolerisati srpsku neutralnost do onog trenutka kada prestane biti zadovoljan dijalogom između Beograda i Prištine. Dokle god Srbija sprovodi evropsku politiku normalizacije svojih odnosa sa Kosovom, mnogo toga će joj se praštati. Uostalom, da li će Srbija da uvede sankcije Rusiji ili ne - za Europsku uniju je apsolutno trivijalna stvar. Inače, golema većina Srba vjeruje da je Srbija pretprjela ogromnu nepravdu kada ju je napao NATO pakt 1999. godine. Ne samo srpsko javno mnijenje, nego i srpska politička elita, kroz tu prizmu gledaju na ukrajinsku krizu. I kada evropska diplomacija govori da je ugrožena suverenost Ukrajine, negdje u podsvijesti gotovo svakog srpskog političara je pitanje - a što je bilo sa ugrožavanjem našeg teritorijalnog integriteta. To se ne smije zanemariti.

Omer Karabeg: Gospodine Weber, slažete li se da je za Evropsku uniju trivijalna stvar to što Srbija neće da uvede sankcije Rusiji?

Bodo Weber: Ja bih to malo drugačije gledao. Ja mislim da to nije trivijalna stvar, ali jeste važan preokret koji je Vučić napravio oko Kosova. Na drugoj strani, činjenica je da je dijalog između Beograda i Prištine mrtav otkada je Evropska unija, krajem prošle godine, dala Srbiji datum za početak pristupnih pregovora. Tako da taj kredit može biti brzo potrošen. Ponavljam, pitanje stava Srbije prema sankcijama Rusiji nije nebitno za Evropsku uniju i to stvara neku vrstu nervoze u Briselu, Berlinu i u drugim evropskim prestonicama. Tolerisanje takvog ponašanja Srbije neće samo zavisiti od nastavka dijaloga sa Prištinom, nego i od eskalacije krize između Zapada i Rusije.

U nezvaničnim razgovorima evropski diplomati jasno stavljaju do znanja da će ovo gledanje kroz prste Srbiji morati prestati, ako dođe do potpune eskalacije krize. Dakle, što više bude eskalirao sukob između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država na jednoj strani i Rusije na drugoj strani - to će se sve više sužavati prostor za tolerantniji pristup srpskom laviranju između EU i Rusije.

Marko Prelec: Tačno je to što kolega Weber kaže da je dijalog između Prištine i Beograda zamrznut. To traje već skoro godinu dana. Ali, to nije prije svega odgovornost Srbije. Istina je da je zamrzavanje počelo kad je Srbija ušla u izbore, ali je nastavljeno zbog toga što je i Kosovo krenulo u izbore i što na Kosovu već tri mjeseca traje kriza oko formiranja vlade koja se sve više produbljuje. Mislim da ni u kom slučaju ne možemo govoriti o kraju dijaloga. On će biti nastavljen. Uostalom, ima ga i danas, ali samo oko tehničkih pitanja.

Omer Karabeg: Da pređemo na Bosnu i Hercegovinu. Rusija je sve više prisutna u Republici Srpskoj. Nedavno ste vi, gospodine Weber, u analizi koju ste uradili zajedno sa gospodinom Basunerom, napisali da ste iz više izvora dobili potvrdu da je Dodik hteo da iskoristi aneksiju Krima da bi krenuo u otcepljenje Republike Srpske, ali da ga je Vučić zaustavio. Dodik je to demantovao, ali vi ste ostali pri svoj tvrdnji. Ne bismo se sada time bavili, ali mislite li da Rusija ohrabruje Dodika da vodi politiku negiranja Bosne i Hercegovine?

Bodo Weber: Samo kratko o našoj informaciji. Gospodin Dodik nije mogao da nas demantira, pošto nismo rekli da se to desilo, mi smo samo rekli da je to tvrđeno iz više diplomatskih izvora. Ali, da odgovorim na vaše pitanje. Blisku vezu između Dodika i Rusije vidimo već godinama. Recimo, ne prođe ni sat nakon svakog sastanka Vijeća za implementaciju mira u kome je i ruski ambasador u Bosni i Hercegovini, a da se gospodin Dodik ne pojavi u medijima i ispriča do u detelje šta je bilo na tom sastanku. Stalno pratimo neku vrstu ping-ponga između ruskog ambasadora i gospodina Dodika. To je igra koja traje već dosta dugo. Evropska unija i Sjedinjene Američke države su posljednjih sedam-osam godina ostavili vakum u Bosni i Hercegovini.

U taj vakum je uskočio gospodin Dodik sa svojom provokativnom politikom. On je pokazao da je jaka figura i da je politika Zapada prema Bosni i Hercegovini slaba. U taj prazan prostor uskočila je i Rusija podržavajući Dodika - ne iz nekog izvornog geopolitičkog interesa koji ona ima u Bosni i Hercegovini, nego čisto zbog toga da bi iskoristila slabost Zapada. To je metoda koju Moskva već godinama praktikuje i tu je Dodik dobro došao kao partner. Od toga korist ima samo Dodik, ali ne i građani Republike Srpske. Građani Republike Srpske, kao i građani Srbije, plaćaju najvišu cijenu ruskog gasa u Evropi. Oni su subvencionirali i privatizaciju Rafinerije Brod koja je prodata Rusima.

Marko Prelec: Ja bih ovako komentarisao priču o navodnim koracima ka otcjepljenju Republike Srpske: "Gle čuda, dolaze izbori u Bosni i Hercegovini i govori se o otcijepljenju". U Bosni i Hercegovini se prije svakih izbora govori o otcjepljenju. To su, zapravo, stare priče i Dodik uopće ne krije želju da se Republika Srpska osamostali, niti krije svoje uvjerenje da će do toga doći. Dakako, on to češće govori u politički osjetljivim trenutcima, kao što je sadašnja predizborna kampanja, kada ima ozbiljnu konkurenciju u Srpskoj demokratskoj stranci. Ali, on isto tako ne krije činjenicu da to nije realna mogućnost. Ne sjećam se da li je on to rekao javno ili meni osobno, ali jednom je rekao: "Ja bih mogao sutra proglasiti otcijepljenje i dobiti priznanje deset država i tu bi stalo. Šta ja imam od toga i šta Srbi imaju od toga?" Tu je manje-više u pravu. On bi mogao sutra proglasiti otcjepljenje. Priznale bi ga možda Rusija i još koja zemlja.

Republika Srpska uvijek može odabrati sudbinu Južne Osetija ili Abhazije s jednom ključnom razlikom - što im prvi susjed neće biti Rusija nego Hrvatska, sa svime što to znači. Što se tiče ruske politike, mislim da je ključno razlikovati službenu politiku ruskog vanjskopolitičkog aparata, koja podržava Dejtonski mirovni sporazum, pa je tako i protiv otcjepljenja, od politike predsjednika Putina. Putin sebi daje pravo da odlučuje kako hoće i kako želi. Ako on procijeni da bi od podrške razbijanju Bosne i Hercegovine mogao imati neku korist, on se uopće ne bi ustručavao da krene tim putem.

Bodo Weber: Ne bih se složio sa kolegom Prelecom. Ja uopšte ne vidim nikakvu razliku između ministra vanjskih poslova i predsjednika Rusije. Mislim da tu postoji jasno utvrđena hijerarhija i sumnjam da tu mogu postojati nekakve nezavisne politike. Drugo, gospodin Prelec je našu informaciju o mogućem otcjepljenju pokušao prikazati onako kako zapadni diplomati godinama reaguje na Dodikove prijetnje secesijom. Oni govore da je sve to retorika i da gospodin Dodik ne može nigdje s tim stići. To je na jednoj strani tačno, ali to je godinama zapadnim diplomatama služilo da se ne suočavaju sa realnošću, to jeste sa činjenicom da je iza tih verbalnih prijetnji stajala konkretna, svakodnevna politika podrivanja države Bosne i Hercegovine. To je jedna stvar.

Druga stvar, ako je informacija do koje smo mi došli tačna, ona uopšte nije vezana za izbore. Ona je vezana za globalne geopolitičke promjene, koje su se desile u proljeće ove godine, i aneksiju Krima. Ako je gospodin Dodik mislio da u tom geopolitičkom preokretu može ići u realiziranje svog plana - unatoč tome što je Rusija daleko i ne može poslati svoje vojnike, pa ni one kamuflirane, kao što je to bilo u slučaju Krima - onda se postavlja pitanje kakvo je to stanje u Republici Srpskoj. A što se tiče navodne tvrdnje gospodina Dodika da je imao podršku Moskve, mi smo na osnovu analize političkog konteksta u kome se sve to događalo izrazili sumnju da je ta procjena gospodina Dodika, ako je uopšte postojala, bila realna.

Omer Karabeg: A da li bi Rusija dugoročno volela da vidi raspad Bosne i Hercegovine?

Bodo Weber: Mislim da ne postoji ruski geostrateški interes niti za očuvanje dejtonske Bosne i Hercegovine, niti za njen raspad. Inače, ne slažem sa gospodinom Prelecom da je Rusiji stalo do Dejtonskog sporazuma. Ona instrumentalizira navodnu odbranu dejtonske Bosne i Hercegovine, kao što to radi i gospodin Dodik. I tu su se našli. Inače, sve zavisi od procjene Moskve. Moskva može procijeniti da joj odgovora slaba dejtonska Bosna i Hercegovina, pa će onda ići na njeno održavanje, a može u nekoj eskalaciji konflikta sa Zapadom procijeniti da treba da gura gospodina Dodika ili nekog drugog u Republici Srpskoj ka secesiji, bez obzira što bi to izazvalo konflikt u Bosni i Hercegovini. Moglo bi se, dakle, i ovo drugo desiti, ali to nije jasno, pošto je nepredvidiv razvoj globalne geopolitičke situacije. Zato su to za sada samo spekulacije i to mora da ostane u sferi spekulacija.

Omer Karabeg: U novembru Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija treba da glasa o tome da li da vojnici EUFOR-a i dalje ostanu u Bosni i Hercegovini. Verujete li da bi Rusija mogla staviti veto na produženje misije EUFOR-a u Bosni i Hercegovini?

Bodo Weber: Ima ozbiljnih naznaka da Rusija ima namjeru da se usprotivi produženju mandata EUFOR-a. Da li će se to desiti ili ne - vidjećemo. Znamo i da postoji plan B koji pripremaju neke zapadne sile u slučaju da Rusija stavi veto. Ako se to desi, biće interesantno vidjeti kako će se ponašati Njemačka koja se godinama zalagala za ukidanje svih institucija sa izvršnim dejtonskim mandatom, uključujući i EUFOR. Njemačka je de facto godinama, bez neke dublje geostrateške pozadine, bila na istoj poziciji kao i Rusija. Zastupati takvu poziciju u današnjem trenutku značilo bi na neki način da Berlin stoji uz Moskvu, što se ne bi uopšte uklapalo u sadašnje geopolitičke odnose. Biće, dakle, zanimljivo pozicioniranje Berlina, ako Moskva stavi veto na produženje misije EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, ali mislim da to nećemo znati prije rasprave u Savjetu bezbjednosti, u novembru ove godine.

Marko Prelec: Nemam nikakvih informacija o tome, ali je svakako moguće da Rusija stavi veto. Rusija je do sada podržavala produženje tog mandata, ali u sadašnjim uvjetima krajnje napetosti između Rusije i Zapada moguće je da će iskoristiti svoje pravo veta kao izraz svog nezadovoljstva. Ali, ja nisam siguran da je to važno pitanje. Teško mi je zamisliti uvjete u kojima bi se snage EUFOR-a mogle koristiti u Bosni i Hercegovini. Te snage su danas vrlo malene, za razliku od Kosova gdje su prije manje od dvije godine snage KFOR-a djelovale vatrenim oružjem i gdje je prije godinu dana jedan europski časnik ubijen na sjeveru Kosova. Ako bi u Bosni i Hercegovini i došlo do velike krize, teško je zamisliti šta bi mogao da uradi EUFOR.

Omer Karabeg: Mislite li, gospodine Weber, da bi u slučaju velikog konflikta u Bosni i Hercegovini Evropska unija koristila vojne snage?

Bodo Weber: Ja ne bih volio da razmišljam o horor scenarijima, ali informacije do kojih smo došli govore o tome da je predsjednik Republike Srpske ozbiljno htio da krene u secesiju. Taj potencijalni scenario je dosta opasan. U pravu je gospodin Prelec kada kaže da su snage EUFOR-a male, ali i te male snage, ako zaista dođe do neke situacije o kojoj ne želim ni da razmišljam, imaju mandat da djeluju. I moram da kažem da mi je drago što EUFOR još uvijek ima taj mandat iako u ovom trenutku niko ne želi da dođe u situaciju da ga koristi.

Omer Karabeg: Da li će jačati ruski uticaj na zapadnom Balkanu?

Marko Prelec: Dugoročno, a čak bih rekao i kratkoročno - neće. Mislim i da će i slabiti. Kada gledate kako je Rusija pripojila Krim i, da budemo otvoreni, izvršila invaziju na susjednu Ukrajinu - izgleda da je Rusija u usponu. Međutim, za Putina nema izlazne strategije. Rusija je u usporedbi sa Europskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama ili Kinom vrlo mala privreda. Ona ima samo jedan veliki adut, a to je energetika. Mislim da će zbog toga uticaj Rusije svugdje u svijetu, uključujući i Balkan, slabiti i to će se relativno brzo vidjeti.

Bodo Weber: Ruski uticaj na Balkanu svakako neće jačati. On je slabio posljednjih godina najviše zbog inicijative Evropske unije da se uspostavi dijalog između Prištine i Beograda. Tim potezom Evropska unija je ponovo postala značajan akter u rješavanju problema Kosova. Time je dosta oslabljen ruski uticaj na Srbiju i on će i dalje slabiti, mada Rusija zbog ukrajinske krize nastoji da ga ojača, ali u tome neće uspjeti. Taj uticaj će slabiti i zbog ovoga što je pomenuo gospodin Prelec. Politika s kojom je krenuo predsjednik Putin dosta podsjeća na politiku Slobodana Miloševića. To je kratkoročna politika, taktika bez strategije, koja dugoročno sama sebe ruši, politika koja donosi patnje susjedima, ali koja najviše šteti narodu čiji lider vodi takvu politiku i bojim se da ćemo to vidjeti i u slučaju Rusije.