Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio zagrebački novinar Dražen Vukov Colić.
Subota, 16. april
Kada sam se prihvatio ovog mučnog zapisivanja, uzaludno sam se zarekao sam sebi da se ono neće i ne smije ograničiti samo na presude hrvatskim generalima. Jer život ide dalje, pa i ova neočekivana presuda, ne može osporiti, poraziti, i zaustaviti Hrvatsku.
Niti ovu sadašnju koja je ipak mnogo bolja od one prije dvadeset godina, a pogotovo onu buduću koja će biti mnogo otvorenija, uspješnija, demokratskija i europskija od ove u kojoj sada živimo. Bio sam jedan od prvih koji je javno upozorio da u općem slavlju poslije „Oluje“, Hrvatska nipošto ne smije postati poprištem neobuzdane i pljačkaške osvete. Ali bez obzira na sve, ne mogu prihvatiti ovakve presude u ishitrenoj priči o izmišljenom uništavanju Knina. Pa ipak, i Hrvatska će morati naučiti ono što je najteže naučiti. Ne može se osuđivati druge, a lagati samoj sebi.
Nedjelja, 17. april
Mnogi se tješe što se na prosvjednim skupovima okupilo mnogo manje ljudi negoli su očekivali organizatori. I usrdno se nadaju da nikada neće proći pozivi da se prekinu pregovori s EU, povuku svi pripadnici hrvatskih mirovnih jedinica, a Mesića osudi po pravilima prijekog suda. Neće proći, ali će neke rane ostati, a neke podjele produbiti, dok će mnogi još jednom učiniti sve, da bi ovu priču o višestrukim i višenacionalnim tragedijama, pretvorili u politikantsku farsu.
Ponedeljak 18. april
Neke bitne dvojbe ostaju nerazriješene i poslije punih dvadeset godina. U prvim danima neovisne Hrvatske, osnovni su se nesporazumi – bez obzira što su gotovo svi listom ustali protiv agresije – svodili na prijepor između onih koji su se iskreno borili za Hrvatsku, ali ne i bilo koju i bilo kakvu Hrvatsku, već u prvom redu onu koja će postati neodvojivi dio demokratskog svijeta i europskog civilizacijskog kruga, i onih koji su odmah i sada htjeli onu njihovu jedinu i pravu „hrvatsku Hrvatsku“, bez obzira kakva ona inače bila. A na sličan se način i danas političko javno mišljenje raskoljuje između dva bitno različita viđenja „Oluje“. Onog koje u biti još uvijek tvrdi da branitelji u oslobodilačkom ratu ne mogu počiniti zločine, i onih, koji su se i sami ponosno borili, a nakon „Oluje“, pričali o jadu, stidu i grozi, o čemu je Jurica Pavičić napisao sjajan tekst u „Jutarnjem listu“. I zbog toga se treba nadati da će ovog trenutka Europa pomoći europskoj Hrvatskoj, bez dodatnih odgoda i novog nametanja nemogućih obveza, kako uzaludne mitove o hrvatskoj nepogrešivosti, ne bi poduprla i velika europska laž o kontinentu bez granica.
Konačno sam našao vremena da odigram partiju tenisa, isplatim neke velike račune i pročitam nešto novo o Libiji. A navečer nam je došao popisivač stanovništva. Kaže da mu je lako, budući da u ovom dijelu grada žive pristojni i obrazovani ljudi. Pa čak i glasoviti i moćni, budući da su nedaleko moga stana izgrađene osobito luksuzne novogradnje. U jednoj od tih gradonačelnik Bandić je kupio dva kata, a u istom ulazu živi šef carine, glavni svjedok i optuženik u aferi „Fini media“. Pa ipak, kako kaže popisivač, mnogi od tih stanova još su uvijek prazni. Da li samo zbog nedostatka novca, ili i zbog iznenadnog gubitka pomodnog političkog ugleda. Oni najpametniji, više se ionako ne žele miješati sa ozloglašenim moćnicima. Griješe ljudi, a stradaju kvartovi.
Srijeda 20. april
Gotovo nitko ne spominje žrtve, baš kao što se malo tko iskreno raduje što je bar jedan od generala (barem nepravomoćno) proglašen potpuno nevinim. I jedno i drugo se ne uklapa u nametnute slike i neporecive istine, u čemu različiti mediji i dalje igraju vrlo različite uloge. U tim novim podjelama, klasične novine uglavnom optužuju Haag, prozivaju odvjetnike i osporavaju Vladu, dok su od samog početka, elektronski news-portali pokazali mnogo više neovisnosti, samostalnosti, kritičnosti, radoznalosti i hrabrosti da misle vlastitom glavom. Novi su mediji i u Hrvatskoj pomakli granice slobode, bar u onom dijelu, koji se ne bavi golim grudima, praznim glavama i lažnim veličinama.
Četvrtak 21. april
Ovo je dan mog tjednog profesionalnog iskušenja. Treba napisati redovitu kolumnu za tportal, a već nakon nepunih tjedan dana, kao da su već svi sve napisali o svemu o čemu je ovih dana uopće vrijedno pisati. Nove demarkacione linije već su čvrsto povučene. Samo jedno ili drugo, a nipošto sve o svemu ili protiv svakog jednoumlja.
Znam da ću braniti razum i zagovarati pristup EU, bez obzira na provalu antieuropskih strasti u novim pohodima hrvatskog samouništenja.
„Ovo su vremena“ – pišem za sebe i sve koje to može zanimati – „kada u Hrvatsku treba vratiti europsku vjeru, a u Europi potvrditi povjerenje u Hrvatsku, čak i ako će Hrvatska još morati preživjeti i privremeni oblik organiziranog europskog nadzora kao nepredvidiva 'balkanska zemlja' koju svaka kriza pretvara u ježa, a svaka nevolja zatvara u neprobojnu puževu kućicu.“
Petak, 22. april
Dolazi Uskrs.
Dolazi Sveti Otac Papa.
Dolaze i presudni izbori, kako se požurio nagovijestiti „Glas Koncila“, u nadi da će doći neki drugi koji će zagovarati nešto drugo. A u svim tim uzvišenim vodopadima, i moja mala kap. Čestit Uskrs svim ljudima dobre volje, u ime istine i pravde, a u znaku oprosta, milosrđa i kajanja.
Subota, 16. april
Kada sam se prihvatio ovog mučnog zapisivanja, uzaludno sam se zarekao sam sebi da se ono neće i ne smije ograničiti samo na presude hrvatskim generalima. Jer život ide dalje, pa i ova neočekivana presuda, ne može osporiti, poraziti, i zaustaviti Hrvatsku.
Niti ovu sadašnju koja je ipak mnogo bolja od one prije dvadeset godina, a pogotovo onu buduću koja će biti mnogo otvorenija, uspješnija, demokratskija i europskija od ove u kojoj sada živimo. Bio sam jedan od prvih koji je javno upozorio da u općem slavlju poslije „Oluje“, Hrvatska nipošto ne smije postati poprištem neobuzdane i pljačkaške osvete. Ali bez obzira na sve, ne mogu prihvatiti ovakve presude u ishitrenoj priči o izmišljenom uništavanju Knina. Pa ipak, i Hrvatska će morati naučiti ono što je najteže naučiti. Ne može se osuđivati druge, a lagati samoj sebi.
Ovo su vremena kada u Hrvatsku treba vratiti europsku vjeru, a u Europi potvrditi povjerenje u Hrvatsku, čak i ako će Hrvatska još morati preživjeti i privremeni oblik organiziranog europskog nadzora.
Nedjelja, 17. april
Mnogi se tješe što se na prosvjednim skupovima okupilo mnogo manje ljudi negoli su očekivali organizatori. I usrdno se nadaju da nikada neće proći pozivi da se prekinu pregovori s EU, povuku svi pripadnici hrvatskih mirovnih jedinica, a Mesića osudi po pravilima prijekog suda. Neće proći, ali će neke rane ostati, a neke podjele produbiti, dok će mnogi još jednom učiniti sve, da bi ovu priču o višestrukim i višenacionalnim tragedijama, pretvorili u politikantsku farsu.
Ponedeljak 18. april
Neke bitne dvojbe ostaju nerazriješene i poslije punih dvadeset godina. U prvim danima neovisne Hrvatske, osnovni su se nesporazumi – bez obzira što su gotovo svi listom ustali protiv agresije – svodili na prijepor između onih koji su se iskreno borili za Hrvatsku, ali ne i bilo koju i bilo kakvu Hrvatsku, već u prvom redu onu koja će postati neodvojivi dio demokratskog svijeta i europskog civilizacijskog kruga, i onih koji su odmah i sada htjeli onu njihovu jedinu i pravu „hrvatsku Hrvatsku“, bez obzira kakva ona inače bila. A na sličan se način i danas političko javno mišljenje raskoljuje između dva bitno različita viđenja „Oluje“. Onog koje u biti još uvijek tvrdi da branitelji u oslobodilačkom ratu ne mogu počiniti zločine, i onih, koji su se i sami ponosno borili, a nakon „Oluje“, pričali o jadu, stidu i grozi, o čemu je Jurica Pavičić napisao sjajan tekst u „Jutarnjem listu“. I zbog toga se treba nadati da će ovog trenutka Europa pomoći europskoj Hrvatskoj, bez dodatnih odgoda i novog nametanja nemogućih obveza, kako uzaludne mitove o hrvatskoj nepogrešivosti, ne bi poduprla i velika europska laž o kontinentu bez granica.
Ljudi reaguju nakon što su čuli presudu hrvatskom generalu Anti Gotovini, optuženog od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Zagreb, 15 april 2011.
Utorak 19. april
Konačno sam našao vremena da odigram partiju tenisa, isplatim neke velike račune i pročitam nešto novo o Libiji. A navečer nam je došao popisivač stanovništva. Kaže da mu je lako, budući da u ovom dijelu grada žive pristojni i obrazovani ljudi. Pa čak i glasoviti i moćni, budući da su nedaleko moga stana izgrađene osobito luksuzne novogradnje. U jednoj od tih gradonačelnik Bandić je kupio dva kata, a u istom ulazu živi šef carine, glavni svjedok i optuženik u aferi „Fini media“. Pa ipak, kako kaže popisivač, mnogi od tih stanova još su uvijek prazni. Da li samo zbog nedostatka novca, ili i zbog iznenadnog gubitka pomodnog političkog ugleda. Oni najpametniji, više se ionako ne žele miješati sa ozloglašenim moćnicima. Griješe ljudi, a stradaju kvartovi.
Srijeda 20. april
Gotovo nitko ne spominje žrtve, baš kao što se malo tko iskreno raduje što je bar jedan od generala (barem nepravomoćno) proglašen potpuno nevinim. I jedno i drugo se ne uklapa u nametnute slike i neporecive istine, u čemu različiti mediji i dalje igraju vrlo različite uloge. U tim novim podjelama, klasične novine uglavnom optužuju Haag, prozivaju odvjetnike i osporavaju Vladu, dok su od samog početka, elektronski news-portali pokazali mnogo više neovisnosti, samostalnosti, kritičnosti, radoznalosti i hrabrosti da misle vlastitom glavom. Novi su mediji i u Hrvatskoj pomakli granice slobode, bar u onom dijelu, koji se ne bavi golim grudima, praznim glavama i lažnim veličinama.
Hrvatska će morati naučiti ono što je najteže naučiti. Ne može se osuđivati druge, a lagati samoj sebi.
Četvrtak 21. april
Ovo je dan mog tjednog profesionalnog iskušenja. Treba napisati redovitu kolumnu za tportal, a već nakon nepunih tjedan dana, kao da su već svi sve napisali o svemu o čemu je ovih dana uopće vrijedno pisati. Nove demarkacione linije već su čvrsto povučene. Samo jedno ili drugo, a nipošto sve o svemu ili protiv svakog jednoumlja.
Znam da ću braniti razum i zagovarati pristup EU, bez obzira na provalu antieuropskih strasti u novim pohodima hrvatskog samouništenja.
„Ovo su vremena“ – pišem za sebe i sve koje to može zanimati – „kada u Hrvatsku treba vratiti europsku vjeru, a u Europi potvrditi povjerenje u Hrvatsku, čak i ako će Hrvatska još morati preživjeti i privremeni oblik organiziranog europskog nadzora kao nepredvidiva 'balkanska zemlja' koju svaka kriza pretvara u ježa, a svaka nevolja zatvara u neprobojnu puževu kućicu.“
Petak, 22. april
Dolazi Uskrs.
Dolazi Sveti Otac Papa.
Dolaze i presudni izbori, kako se požurio nagovijestiti „Glas Koncila“, u nadi da će doći neki drugi koji će zagovarati nešto drugo. A u svim tim uzvišenim vodopadima, i moja mala kap. Čestit Uskrs svim ljudima dobre volje, u ime istine i pravde, a u znaku oprosta, milosrđa i kajanja.