Fotografije Damira Šagolja
(FOTO GALERIJA: Fotografije Damira Šagolja)Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Damir Šagolj, glavni fotoreporter novinske agencije Reuters za jugoistočnu Aziju.
Sarajlija, koji je zadnjih 20-ak godina pokrivao balkanske ratove i velike svjetske konflikte i događaje, ovogodišnji je dobitnik nagrade u jednoj od glavnih kategorija World Press Photo, a 2003. godine je bio nominovan za Pulitzerovu nagradu.
Mae Sot izbjeglice (subota, 25. februar)
Kao što to obično i biva – čim napravim neki plan koji se čini izvodljivim, iznenada se na Tviteru ukaže vijest koja me podsjeti na prirodu profesije i koliko su planovi krhki. Ja pratim vijesti (iako se čini da ni njima nije mrsko pratiti mene), a kada vijest kaže da vatra guta izbjeglički kamp na granici sa Mijanmarom jasno je da se mora odmah zvati Korn, najbolji vozač na Tajlandu i šire.
Damir Šagolj
U autu smo, a pred nama je devet sati truckanja prema planinama iznad Mae Sota gdje je stotine hiljada izbjeglica zbijeno između represije i bijede Mijanmara i nade koju pruža Tajland. Dolazimo u sred noći, hladno je i magla pa odlučujem da sačekam zoru i pokušam se uvući u kamp kroz ogradu kojom je opasan.Naravno, u mrklom mraku parkiram na jedino mjesto na koje nisam smio – ispred vojne baze - i budi me ljut vojnik sa baterijom uperenom kroz šajbu auta. Dakle, nema ništa od uvlačenja u kamp prije zore.
Nervoza je i čekam, vrtim telefone, tražim vezu za ulazak jer se tu, tik iza ograde, odvija drama koja se mora dokumentovati, slike poslati u svijet. Srećom, dolazi guverner provincije i neki tipovi iz UN-a pa se s njima uvlačim i odmah hvatam prvu krivinu prema dijelu kampa koji je izgorio.
Vatra je progutala hiljadu kuća (cijeli muslimanski dio) i trećina populacije kampa je ponovo ostala bez ikakvog krova nad glavom. Slike su jake, a scene veoma tužne, međutim, fascinira smirenost ljudi koji se suočavaju sa ovakvom tragedijom.
Vidio sam to i prije ali me ne prestaje šokirati sposobnost ljudi da na takav dostojanstven način procesuiraju ljutnju, frustracije i strah. Izbjeglička je tuga golema, a ovi ljudi već decenijama lutaju u potrazi za nekim smirajem, bilo kakvim životom.
Iranski Oskar (nedjelja, 26. februar)
Iako se na plus dvanaest sati gledanje Oskara čini kao prihvatljiva jutarnja razonoda, ovoga puta preskačem direktan prenos. Međutim, ta je manifestacija - zaboravi na sve izbjeglice svijeta - udarna vijest i od nje se ne može pobjeći.
U dalekom i prijateljskom Iranu je druga situacija – tamo su televizori prikačeni na ilegalne satelitske antene upaljeni svu noć jer je njihov autor, zajedno sa jednim izraelskim, u konkurenciji za najbolji strani film. Kolo sreće se ovaj put zaustavlja na perzijskom broju i Oscar ide za “A Separation”. Nije mi mrsko, moram priznati i javljaju se fleš bekovi iz jednog sličnog jutra u jednoj sličnoj zemlji prije deset godina.
Ono što ovaj pobjednički film čini dodatno sličnim sa Tanovićevom “Ničijom zemljom” je jedna strašna metafora koja približava a ne banalizuje daleki i strašan konflikt. Ta epizoda, mala porodična scena iz Irana, govori više od svih epova i istorijskih knjižurina koje agresivno nameću svoju istinu.
Šta ću, propustio sam direktan prenos i sad mi valja gledati snimak. Čekam da Farhadi izađe pred Šeron Ston i Travoltu i podigne zlatni kipić. I on to radi upravo kako sam i očekivao, preuzima odgovornost i sebi nameće breme poručujući “Ja ponosno nudim ovu nagradu ljudima iz moje zemlje!”
Zvuči poznato!?
Multimedija (ponedjeljak, 27. februar)
Sezona je nagrada i priznanja za rad iz prošle godine i iz bubnja je izvučeno moje ime. Ovoga puta za nešto izvan moje “zone komfora i odgovornosti”, za jedan mali eksperiment koji se uvukao između velikih produkcija još većih kuća. Moj fotofilm, boljeg naziva za taj rad nemam, nagrađen je na prestižnom takmičenju. Na moje, ipak, veliko iznenađenje.
Pregledavam skoro zaboravljeni rad koji sam, u strašnoj praznini koja me tradicionalno napada poslije velikih priča, sastavio od svojih snimaka iz Japana. Ništa to ne valja, sve visi i klima se, tehnički je skoro negledljivo – vidi se da je kućna laptop produkcija i da je radio neko filmski skoro nepismen.
Međutim, moj princip po kojem vrlo često ono napisano, uslikano i smontirano šaljem u svijet čim iz mene izleti, se ponovo isplatio – sva ta nesavršenost možda i izgleda bolje nego ispeglani, preproducirani i pomalo sterilni radovi. U svakom slučaju iskrenije.
Žiri je to prepoznao i siguran sam da će se tome obradovati i oni koji su daleko od velikih produkcija i velikih priča. Tehnika jeste bitna, to sve mora lijepo i primamljivo izgledati ali je ipak od onoga kako važnije šta.
Lucy the whore (utorak, 28. februar)
Već sedmicama pokušavam uraditi jednu priču, obilazim oko nje i tražim pravi ugao ili nekoga kroz čiju se malu sudbinu prelamaju veliki i ozbiljni problemi.
Na spratu i u memli bara “Rouz” u ulici Patpong, poznatog po svojim uslugama oralnog seksa, ordinira Lusi. Šezdeset i jedna joj je godina a izgleda kao da je umrla prije šest i ja je, u polumraku separea, obasipam komplimentima. Ovim se poslom bavi od svoje devetnaeste pa računica kaže da je riječ o veteranu od preko četiri decenije iskustva. Što će reći – za moju priču idealna.
Masovni seks turizam na Tajlandu nije, kako se to hoće nametnuti, počeo sa dolaskom američkih trupa iz Vijetnama, a koji su se od ratovanja odmarali po Bangkoku i Pataji. Bilo je toga i ranije ali je institualizacija seks turizma, kojeg danas prepoznajemo na Tajlandu počela upravo šezdesetih. Kada je i Lusi od konobarice napredovala do plesačice i vrlo brzo završla u krilu “maj armi”, kako ona zove američke vojnike.
Silne su godine od tada prošle, Amerikanci su otišli, došli neki drugi klinci, a Lusi i dalje radi svoj posao. Upoređujemo ono i ovo doba, ponudu i potražnju, a meni u mirkofonu i aparatu ostaje zapisan rijedak reporterski biser - živ svjedok vremena koje postoji samo u pričama, knjigama i filmovima. I stereotipima kojima se Lusi, sa lakoćom i kroz propale zube, smije u brk.
Nick (srijeda, 29. februar)
Sjedim sa Nikom, potomkom stare njemačke aristokratske porodice koji je u Grad Anđela došao kao klinac, da se provede, i ostao evo već dvadeset godina. Donio mi je svoju knjigu fotografija koje je snimao po bordelima i podzemlju Bangkoka deset godina; knjigu koju odavno i bezuspješno pokušavam nabaviti.
Na brzinu je pregledavam, a čim sam njega ispratio i detaljno, na tenane. Fascinanto je slaba riječ, snažno je preblag opis – knjiga je dragulj, potpuno zaboravljen i ignorisan od izdavača. Vodi me kroz lavirinte Patponga i ispod bangkoških mostova, kroz sudbine ljudi sa margina koje melje veliki grad. I Nik se provlači kroz knjigu dovoljno blizu da priču osjeti, a dovoljno s(p)retan da je preživi. Mnogi od likova koji me sada gledaju sa stranica nisu bili te sreće.
Naručujem od njega neke printove i oporavljam se od baraža informacija i energije koja izbija iz ovog genijalca. Sretan sam što takvi ljudi postoje a ljut što ih uspjeh i velika scena uporno zaobilaze. Niku je prije dvije sedmice umro otac u Minhenu i čim sredi papire za sina, on i žena, ljepotica sa ruralnog sjevera Tajlanda, se pozdravljaju sa Bangkokom, knjigama i velikim pričama. Sljedeći put se vidimo u njihovom malom restoranu tajlandske hrane koji će, ako bude sreće, uskoro otvoriti u Njemačkoj.
Praznik (četvrtak 1. mart)
Prvi je mart, državni praznik. Sjedim sa još troje prijatelja u bezličnoj kafani i računam – nas četvoro, osam pasoša, svi različiti. Puno je to tereta, toliko država i praznika, previše mitova i frustracija za jedan hastal.
Njima, doduše, ne pada na pamet o tome razmišljati na način na koji sam ja primoran niti moraju biti oprezni da nekoga ne uvrijede brzopletom opaskom. Njihove države ne proizvode istoriju koju ne mogu savladati, da se sjetimo opaske izvjesnog gospodina iz sfere real politike.
A meni ne pada na pamet odmotavati film dvije decenije unazad, previše je tu patnje za jedno bangkoško popodne u pristojnom društvu. Naručiću nam svima po piće i u sebi otpjevati “sve smo mogli mi..”
Amerika (petak 2. mart)
Pakujem se, završavam sitne poslove, idem za Ameriku noćas. Dva dana puta za sedam dana sastančenja i ceremonija. I još dva dana nazad preko dvanaest vremenskih zona.
New York je dobro mjesto za posjetiti i nije mi mrsko s vremena na vrijeme proći kroz filmsko platno i zagristi “veliku jabuku”. To je vrh piramide ludila, tamo je sve dignuto na treću potenciju, ne mjeri se brzina nego samo ubrzanja. Ko stane, pašće, slomiće ga ritam. Sinatra, a on je o tome znao dosta, kaže da ko uspije ovdje uspjeće bilo gdje.
Meni posjete New Yorku, poslovne ili privatne, uvijek služe kao test i referenca na sopstveni život i karijeru. To je prilika za preispitati odluke i poteze, pokušati, njuroškim mjerilima, izvagati uspjeh ostvaren u ostatku svijetu. Svaka je posjeta tom ludilu od grada magnet na koji se lijepe želje i propuštene prilike, planovi i komplikovane računice.
Doduše, biće tu i razonode - šetaćemo Sanda i ja Central parkom, ganjati vjeverice po travi i raspravljati jel’ onaj cvikeraš sa cukom preko puta Vudi Alen ili samo projekcija naših želja da sretnemo genijalca. Otićemo i do ruševina WTC da se prisjetimo kako nas je, svojeremeno, u kafanici preko puta užasno naporan tip ubjeđivao da će se sve ovo jednom srušiti. Pokucaćemo Šobi na vrata, otići u Momu i Laki Čeng, na brodvejske matineje i u Harlem…