Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Miodrag Strugar, direktor korporativnih komunikacija u crnogorskom Telekomu
Subota, 3. jul
Agregat, sobna antena, video-rikorder, projektor, veliko platno, zvučnici – tako se na plaži Pješačac, đe nema struje, u restoranu najljepše uklopljenom u ambijent Skadarskog jezera, gledala utakmica Njemačka – Argentina.
Sve zasluge idu Miroslavu i njegovoj ekipi iz NDI.
Ovo jutro nije počelo dnevnom štampom. Imamo vremena za burek u “Sonji”, pa pravac Vranjina.
Moračnik, Beška, Starčeva gorica, Grmožur, Lesendro, Tophana – samo su neka od ostrva pored kojih brod klizi jezerom. Svake godine ljeto započinjemo roštiljem kod Draška i nastavimo krstarenjem. Politika i fudbal – glavne su teme kod muškog dijela. Lizi je rođendan, priča nam o Iraku, o sličnosti i razlikama sa Crnom Gorom, nekim istim riječima koje koristimo.
Prvo zaustavljanje - Murići. Prirodna pješčana plaža, voda čista, kao uostalom i u cijelom Jezeru.
Miško i Boba su prvi put na Skadarskom jezeru. Baćko prvi skače u vodu, a Đorđije i Vuk žele da prvi put sa vrha broda skoče na glavu. Seka već spremna za svađu, tih tri-četiri metra joj se čine previsokim. Ja ih podržavam. Poslije nekoliko minuta predomišljanja, uspijevaju da savladaju strah. Ponosni su, čini im se da su ovim skokovima na glavu ušli u svijet odraslih.
Poslije nekoliko sati kupanja, žurimo put Pješačca. U tri je ručak, a u četiri i po utakmica Njemačka - Uruguvaj. Čekaju nas prženi krap i domaća salata. Komentarišemo i hranu i restoran napravljen od kamena i drveta – sve pohvale za porodicu Vukašević.
„Poštovani gledaoci“ Milorada Đurkovića označilo je da je Miroslav uspio da poveže sve i da počinje utakmica. Jedini sam koji navija za Njemačku.
Više volim hrabrost, volju, mladost, želju njemačke ekipe nego argentinske zvijezde na čelu sa skandal majstorom Maradonom. Nijemci pobjeđuju 4:0. U povratku se više ne priča o politici, samo o fudbalu, poslije ovakve njemačke igre, više nijesam sam protiv svih.
Nas tridesetak se rastaje na Vranjini, preplanuli, svi prepuni utisaka, bogatiji za još jedan lijep dan, za nove Rajkove priče o jezeru i njegovim čudima, za poneku neoprezno dobijenu opekotinu od sunca.
Neđelja, 4. jul
Rano buđenje. Gledam slike juče napravljene telefonom. Usamljeni čun koji reže vodu, nebo i kamene litice koji seogledaju u jezeru, razbacana ostrva..., još sam pod utiskom jučerašnjeg dana. Neko reče da bi ovakvo blago, Skadarsko jezero sa prirodom koja ga okružuje, u drugim državama bilo prepuno turista. Pominjali su se i Lago di Garda u Italiji i Ohridsko jezero... Razmišljam o tome kako smo imali sreću što se niko nije sjetio toga ili zasukao rukave da to uradi. Kakvi smo, bojim se da bismo danas, umjesto Hasanovog u ambijent uklopljenog restorana u Murićima ili Pješačca i starih kamenih kuća u Godinju, Seocima, Đuravcu, ili na drugoj strani - na Rijeci, Grabu i Karuču, gledali betonske gromade i eloksiranu bravariju.
Na današnji dan 1490. upokojio se Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore. 1776. u Filadelfiju potpisana Deklaracija nezavisnosti.
U Crnoj Gori za vrijeme Ivanovo štampana prva knjiga. U američkoj Deklaraciji pravo na život i sloboda pojedinca podignuti na najviši nivo.
Kip slobode, sa buktinjom i tablom s uklesanim datumom 4. jul 1776. svjedoči o stremljenju Sjedinjenih Država.
Mošti svetog Ivana Crnojevića, zarobljene u nekom podrumu, svjedoče o nama, o crnogorskom poštovanju tradicije.
Dok vozimo prema Budvi, pričam đeci o Ivanu Crnojeviću, o tome kako svoju lozu znamo baš od njegovog vremena, kada je naš predak došao u cetinjski kraj.
Mali Jaz pokraj Budve, Đorđije i Vuk utrčavaju u vodu, a ja s novinama pravo u hladovinu. Glavna vijest – Bojana Popović se vraća u Crnu Goru. Najbolja svjetska rukometašica želi da sa Ženskim rukometnim klubom Budućnost T-Mobile osvoji Ligu šampiona. Iako sam u Upravnom odboru Kluba, ova vijest je i za mene iznenađenje. Peđa je ispunio obećanje, s njom u timu možemo mnogo. Ona je čudo, biser i u ljudskom i u sportskom smislu.
U Pobjedi dobar istraživački tekst: U kakvom su stanju naši kulturno-istorijski spomenici, Vijesti i Dan pišu o lošem početku turističke sezone.
Povratak u Podgoricu, kolona duga 10 kilometara, na putu nema iznenađenja. Vito je pisao da će drumovi poželjet ludaka, a ludaka nigdje biti neće. Nije on mislio na neke od ovih koji jure crnogorskim drumovima, čini mi se da njih nikada faliti neće.
Ispunjen vikend završavamo pakovanjem. Đorđije ide na kampovanje s nikšićkim izviđačima. S 14 godina ovo će mu biti prvo takvo iskustvo. Prisjećam se svojih 14 godina, omladinskih radnih akcija, ljetovanja pod šatorima. Mislim da sam mu već dosadio s tom pričom.
Dan završavam uobičajeno, na svom telefonu „prelistavam“ Portal Analitiku i druge internet portale.
Poneđeljak, 5. jul
Seka i ja rano pratimo Đorđija na put. Posljednji savjeti. Ona majčinske, a ja očinske. Svako igra svoju ulogu. Oboje imamo tremu, samo što je ja bolje sakrivam.
Dan na poslu uvijek počinjem u kancelariji kod Jovanke, Jelene i Mikija uz kafu i novine. Jutros nema Mikija. Trebalo je da dođe s puta, ali saznajemo da je na fudbalskoj utakmici u Kelnu slomio prste na nozi. Predvodio je ekipu Crnogorskog Telekoma na World Cup United, koji je organizovao Dojče Telekom. Saznajemo da je i Coka tamo slomila ruku. Da, da, ekipe su bile mješovite, rodna ravnopravnost na djelu. Poslije početne zabrinutosti, Jovanka piše tekst: „Povrede spriječile pohod na zlato“. S mnogo humora opisala je utakmice crnogorskih sokolova, njihovo majstorstvo na terenu i van njega, pozitivan utisak koji su naše koleginice i kolege ostavili među pedeset ekipa iz Dojče Telekom grupe.
Čujem se sa kolegama koji su na snimanju sa Danijelom i njenim superherojima. Danijela kaže da je svako od nas superheroj, ona nas poziva da činimo dobra djela. Vjerujem da je ovo dobar početak još jedne društvenokorisne kampanje moje kompanije.
Utorak, 6. jul
Osim uobičajenih jutarnjih dogovora o predstojećim aktivnostima, Jovanka, Jelena i ja pretresamo situaciju u državi. Jovanka je u elementu, kancelarija odliježe smijehom. Jelena se ne ljuti na Jovanku, iako je zadirkuje pričom o momcima i udaji. Ima li prinčeva, jedno je od jutrošnjih pitanja.
Marina je u Crnoj Gori. Nekad nijesam razumio konceptualnu umjetnost. Poslije Tanjine emisije Pečat o izložbi u Njujorku i intervjua s Marinom Abramović, otvorio mi se prozor u neki novi svijet. Nevjerovatna energija, uzvišenost, savršena ravnoteža duha i tijela, njen pogled, njene riječi...sad mi je jasnija snaga njene umjetnosti.
Čuo sam se s Eleonorom. Uobičajene priče o našoj profesiji, o tome da mnogi ne razumiju značaj odnosa s javnošću za svaku kompaniju, instituciju. Obično nas se sjete kad treba gasiti požar. Dijelom smo i sami krivi za to.
Danas imamo sastanak u UNDP. Tema je društvenoodgovorno poslovanje. Zvezdana, Dragana, Marina, Ana, Eleonora,Tomica i ja radimo na upitnicima koji bi trebalo da pokažu đe je Crna Gora danas. Pripremamo i plan za jesen. Vjerujemo da ćemo svojim entuzijazmom zaraziti što više ljudi koji mogu pomoći da odgovorno poslovanje postane praksa svih u državi.
Jelena javlja da je magistrirala. Od posla nijesam stigao da pođem do fakulteta. Još jedna magistarka odnosa s javnošću.
Iako je ekipa s jezera noćas kod Darka, utakmicu Holandija – Urugvaj gledam kod Mikija. „Važno je da nije slijepo crijevo“, rekoh mu gledajući gips na njegovoj nozi. Smijemo se mom poklonu, Vukota i Petar se čude što sam mu donio sirup od limuna i keks „domaćicu“.
Ja u dresu holandske reprezentacije, ostali navijaju za Urugvaj. Opet sam u manjini, baš mi prija. Holandija pobjeđuje, očekujem da im se sjutra pridruži Njemačka i da se reprizira finale iz 1974, kad sam imao četiri godine.
Srijeda, 7. jul
Sonji je rođendan. Javlja da zbog večerašnje utakmice odlaže proslavu rođendana za sjutra. Od djetinjstva smo nerazdvojni, dijelimo mnoga interesovanja, a sport je jedno od njih.
Pauzu provodim u Daliju, kafa s Draškom i Baćkom. Portal Analitika ne može bez Draška, kao ni Telekom bez mene, pa ostavljamo Baćka da čeka Darka i da nastave priču. Kad smo zajedno, sve pršti od rasprave, ali od vrcavih komentara i smijeha. Ja jedini nijesam novinar, ali se ne dam. Bude mi krivo što nijesam ostvario želju iz djetinjstva.
U mojoj kancelariji analiziramo početak ljeta s poslovne strane. Konkurencija, turistička sezona, naše kampanje i planovi, nijednog dana nema predaha. Poslije posla odlazim na Meterize. Balša, Tamara i Vuk su tamo s babom. Približavam se kući sagrađenoj krajem 18. vijeka. Teški, pravilno tesani kamen, mala avlija s lipom koja daje hladovinu, guvno, u daljini se vidi Skadarsko jezero. Raj za dušu.
S Meteriza žurim put Podgorice. Utakmicu gledamo kod Điđija. Baćko, Srđa, Rajko i Điđi navijaju za Španiju, Darko, Miroslav i Ivan su neodlučni, samo ja navijam za Njemačku. Izgleda da je prognoza jedne hobotnice sputala noge i oduzela hrabrost Levu i njegovoj ekipi, Španija zasluženo ide u finale.
Četvrtak, 8. jul
Ulice su blokirane. U posjeti je predsjednik Srbije. Čitam da su asfaltirali put u selu Tadićevog porijekla. Čujem da su krečili u jednoj kompaniji prije Tadićeve posjete. Eto već dvije korisne stvari. Možda saznamo da su napravili i koje Potempkinovo selo.
Naš predsjednik Države, pišu mediji, sveti se predsjedniku Skupštine, nije ga uvrstio u protokol. Lične sujete opet važnije od interesa države, ispada da je Vujanoviću manje važan sprski predsjednik od hrvatskog, koji je imao susret i sa Krivokapićem. Naša posla.
Meni još jedan dan prepun obaveza. Jedna je posebno prijatna: susret s Mirsadom Serhatlićem. Iako sam bio mali kad sam pjevušio njegovu „Balerinu“, Mirso i danas ima energiju i entuzijazam mladića. Osim hitova koje pravi, hoće da nastavi projekat koji započeo veliki Bojan Bajramović. U Crnoj Gori ništa nije lako, pomoć s malo koje strane dolazi, hvali Mirso Cetinje i podršku koju je tamo dobio.
Bojan dobio poziv za crnogorsku kadetsku reprezentaciju. Iako je dvije godine mlađi, njegova upornost i talenat su prepoznati. Peđa pokušava da sakrije uzbuđenje dok mi to saopštava. I ja sam ponosan na svog bratanića. Ej, nije mala stvar igrati za reprezentaciju. Petnaest mu je godina, znam da će srcem igrati za dres s crnogorskim grbom
.
Poslije posla Seka nametnula milion obaveza, trako da pravo iz trgovine idem u Kafe knjižaru „Krug“, zborno mjesto za Sonjin rođendan. Neuobičajeno, stižem prvi, kasnije se pridružuju Ljilja, Saška i Milena. Ivana kasni, tako je to još od osnovne škole. Druženje do kasno u noć, smijeh i lijepa sjećanja brišu neke bore brigom izazvane. Ostajemo dugo.. Prijateljstvo koje traje decenijama, a nikad dovoljno vremena da se ispričamo.
Prebacio Ljilju kući, razumijemo se i bez riječi. U povratku na radiju Azrina „Gracija“.
Petak, 9. jul
Đorđije javio da je juče bio kažnjen, nijesu ustali na zbor. Sa dva druga čistio kamp, sinoć svi na ponti uz gitaru i pjesmu, njih trojica u šatoru. Srećan sam zbog toga, to će pojačati njegovu odgovornost, naučiće ga životu u kolektivu i u uslovima koji nijesu kao kod kuće. Znam da mu je ovo značajno iskustvo, da uživa u svakom trenutku.
Lako je nama muškarcima kad žene o svemu razmišljaju. Razmazile nas majke, sestre, pa i supruge preuzimaju tu ulogu. Pakujemo se, idemo na more, i ja bih pola stvari zaboravio da Seka ne misli o svemu. Mislim da je tako jedino u Crnoj Gori.
Na Meterizima nam se pridružuje Vuk. Uvijek vidim neku staru tugu u majčinim očima kad idemo na put, pa makar on bio samo do Budve. U pogledu joj vidim „Čuvajte se“.
Sljedeće neđelje je Dan državnosti, od noćas smo u Budvi koja vri od posjetilaca. Noćas u Zverinjaku Snap, poznata muzika moje mladosti, a na Dan državnosti ispred Svetog Stefana koncert Andree Bočelija, povodom 50-godišnjice otvaranja Grada-Hotela. Vjerujem da će Sveti Stefan opet zablistati starim sjajem. Vjerujem svom drugu Borisu.
Uzdržaću se od komentarisanja urbanističkih rješenja u Budvi, ionako je svi ogovaraju. A naša Budva je najmanje kriva, krivi smo mi...
Subota, 3. jul
Agregat, sobna antena, video-rikorder, projektor, veliko platno, zvučnici – tako se na plaži Pješačac, đe nema struje, u restoranu najljepše uklopljenom u ambijent Skadarskog jezera, gledala utakmica Njemačka – Argentina.
Sve zasluge idu Miroslavu i njegovoj ekipi iz NDI.
Ovo jutro nije počelo dnevnom štampom. Imamo vremena za burek u “Sonji”, pa pravac Vranjina.
Moračnik, Beška, Starčeva gorica, Grmožur, Lesendro, Tophana – samo su neka od ostrva pored kojih brod klizi jezerom. Svake godine ljeto započinjemo roštiljem kod Draška i nastavimo krstarenjem. Politika i fudbal – glavne su teme kod muškog dijela. Lizi je rođendan, priča nam o Iraku, o sličnosti i razlikama sa Crnom Gorom, nekim istim riječima koje koristimo.
Prvo zaustavljanje - Murići. Prirodna pješčana plaža, voda čista, kao uostalom i u cijelom Jezeru.
Miško i Boba su prvi put na Skadarskom jezeru. Baćko prvi skače u vodu, a Đorđije i Vuk žele da prvi put sa vrha broda skoče na glavu. Seka već spremna za svađu, tih tri-četiri metra joj se čine previsokim. Ja ih podržavam. Poslije nekoliko minuta predomišljanja, uspijevaju da savladaju strah. Ponosni su, čini im se da su ovim skokovima na glavu ušli u svijet odraslih.
Poslije nekoliko sati kupanja, žurimo put Pješačca. U tri je ručak, a u četiri i po utakmica Njemačka - Uruguvaj. Čekaju nas prženi krap i domaća salata. Komentarišemo i hranu i restoran napravljen od kamena i drveta – sve pohvale za porodicu Vukašević.
„Poštovani gledaoci“ Milorada Đurkovića označilo je da je Miroslav uspio da poveže sve i da počinje utakmica. Jedini sam koji navija za Njemačku.
Više volim hrabrost, volju, mladost, želju njemačke ekipe nego argentinske zvijezde na čelu sa skandal majstorom Maradonom. Nijemci pobjeđuju 4:0. U povratku se više ne priča o politici, samo o fudbalu, poslije ovakve njemačke igre, više nijesam sam protiv svih.
Nas tridesetak se rastaje na Vranjini, preplanuli, svi prepuni utisaka, bogatiji za još jedan lijep dan, za nove Rajkove priče o jezeru i njegovim čudima, za poneku neoprezno dobijenu opekotinu od sunca.
Neđelja, 4. jul
Rano buđenje. Gledam slike juče napravljene telefonom. Usamljeni čun koji reže vodu, nebo i kamene litice koji se
Neko reče da bi ovakvo blago, Skadarsko jezero sa prirodom koja ga okružuje, u drugim državama bilo prepuno turista. Pominjali su se i Lago di Garda u Italiji i Ohridsko jezero..
Na današnji dan 1490. upokojio se Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore. 1776. u Filadelfiju potpisana Deklaracija nezavisnosti.
U Crnoj Gori za vrijeme Ivanovo štampana prva knjiga. U američkoj Deklaraciji pravo na život i sloboda pojedinca podignuti na najviši nivo.
Kip slobode, sa buktinjom i tablom s uklesanim datumom 4. jul 1776. svjedoči o stremljenju Sjedinjenih Država.
Mošti svetog Ivana Crnojevića, zarobljene u nekom podrumu, svjedoče o nama, o crnogorskom poštovanju tradicije.
Dok vozimo prema Budvi, pričam đeci o Ivanu Crnojeviću, o tome kako svoju lozu znamo baš od njegovog vremena, kada je naš predak došao u cetinjski kraj.
Mali Jaz pokraj Budve, Đorđije i Vuk utrčavaju u vodu, a ja s novinama pravo u hladovinu. Glavna vijest – Bojana Popović se vraća u Crnu Goru. Najbolja svjetska rukometašica želi da sa Ženskim rukometnim klubom Budućnost T-Mobile osvoji Ligu šampiona. Iako sam u Upravnom odboru Kluba, ova vijest je i za mene iznenađenje. Peđa je ispunio obećanje, s njom u timu možemo mnogo. Ona je čudo, biser i u ljudskom i u sportskom smislu.
U Pobjedi dobar istraživački tekst: U kakvom su stanju naši kulturno-istorijski spomenici, Vijesti i Dan pišu o lošem početku turističke sezone.
Povratak u Podgoricu, kolona duga 10 kilometara, na putu nema iznenađenja. Vito je pisao da će drumovi poželjet ludaka, a ludaka nigdje biti neće. Nije on mislio na neke od ovih koji jure crnogorskim drumovima, čini mi se da njih nikada faliti neće.
Ispunjen vikend završavamo pakovanjem. Đorđije ide na kampovanje s nikšićkim izviđačima. S 14 godina ovo će mu biti prvo takvo iskustvo. Prisjećam se svojih 14 godina, omladinskih radnih akcija, ljetovanja pod šatorima. Mislim da sam mu već dosadio s tom pričom.
Dan završavam uobičajeno, na svom telefonu „prelistavam“ Portal Analitiku i druge internet portale.
Poneđeljak, 5. jul
Seka i ja rano pratimo Đorđija na put. Posljednji savjeti. Ona majčinske, a ja očinske. Svako igra svoju ulogu. Oboje imamo tremu, samo što je ja bolje sakrivam.
Dan na poslu uvijek počinjem u kancelariji kod Jovanke, Jelene i Mikija uz kafu i novine. Jutros nema Mikija. Trebalo je da dođe s puta, ali saznajemo da je na fudbalskoj utakmici u Kelnu slomio prste na nozi. Predvodio je ekipu Crnogorskog Telekoma na World Cup United, koji je organizovao Dojče Telekom. Saznajemo da je i Coka tamo slomila ruku. Da, da, ekipe su bile mješovite, rodna ravnopravnost na djelu. Poslije početne zabrinutosti, Jovanka piše tekst: „Povrede spriječile pohod na zlato“. S mnogo humora opisala je utakmice crnogorskih sokolova, njihovo majstorstvo na terenu i van njega, pozitivan utisak koji su naše koleginice i kolege ostavili među pedeset ekipa iz Dojče Telekom grupe.
Čujem se sa kolegama koji su na snimanju sa Danijelom i njenim superherojima. Danijela kaže da je svako od nas superheroj, ona nas poziva da činimo dobra djela. Vjerujem da je ovo dobar početak još jedne društvenokorisne kampanje moje kompanije.
Utorak, 6. jul
Osim uobičajenih jutarnjih dogovora o predstojećim aktivnostima, Jovanka, Jelena i ja pretresamo situaciju u državi. Jovanka je u elementu, kancelarija odliježe smijehom. Jelena se ne ljuti na Jovanku, iako je zadirkuje pričom o momcima i udaji. Ima li prinčeva, jedno je od jutrošnjih pitanja.
Marina je u Crnoj Gori. Nekad nijesam razumio konceptualnu umjetnost. Poslije Tanjine emisije Pečat o izložbi u Njujorku i intervjua s Marinom Abramović, otvorio mi se prozor u neki novi svijet. Nevjerovatna energija, uzvišenost, savršena ravnoteža duha i tijela, njen pogled, njene riječi...sad mi je jasnija snaga njene umjetnosti.
Čuo sam se s Eleonorom. Uobičajene priče o našoj profesiji, o tome da mnogi ne razumiju značaj odnosa s javnošću za svaku kompaniju, instituciju. Obično nas se sjete kad treba gasiti požar. Dijelom smo i sami krivi za to.
Danas imamo sastanak u UNDP. Tema je društvenoodgovorno poslovanje. Zvezdana, Dragana, Marina, Ana, Eleonora,Tomica i ja radimo na upitnicima koji bi trebalo da pokažu đe je Crna Gora danas. Pripremamo i plan za jesen. Vjerujemo da ćemo svojim entuzijazmom zaraziti što više ljudi koji mogu pomoći da odgovorno poslovanje postane praksa svih u državi.
Jelena javlja da je magistrirala. Od posla nijesam stigao da pođem do fakulteta. Još jedna magistarka odnosa s javnošću.
Iako je ekipa s jezera noćas kod Darka, utakmicu Holandija – Urugvaj gledam kod Mikija. „Važno je da nije slijepo crijevo“, rekoh mu gledajući gips na njegovoj nozi. Smijemo se mom poklonu, Vukota i Petar se čude što sam mu donio sirup od limuna i keks „domaćicu“.
Ja u dresu holandske reprezentacije, ostali navijaju za Urugvaj. Opet sam u manjini, baš mi prija. Holandija pobjeđuje, očekujem da im se sjutra pridruži Njemačka i da se reprizira finale iz 1974, kad sam imao četiri godine.
Srijeda, 7. jul
Sonji je rođendan. Javlja da zbog večerašnje utakmice odlaže proslavu rođendana za sjutra. Od djetinjstva smo nerazdvojni, dijelimo mnoga interesovanja, a sport je jedno od njih.
Čitam da su asfaltirali put u selu Tadićevog porijekla. Čujem da su krečili u jednoj kompaniji prije Tadićeve posjete. Eto već dvije korisne stvari. Možda saznamo da su napravili i koje Potempkinovo selo.
Pauzu provodim u Daliju, kafa s Draškom i Baćkom. Portal Analitika ne može bez Draška, kao ni Telekom bez mene, pa ostavljamo Baćka da čeka Darka i da nastave priču. Kad smo zajedno, sve pršti od rasprave, ali od vrcavih komentara i smijeha. Ja jedini nijesam novinar, ali se ne dam. Bude mi krivo što nijesam ostvario želju iz djetinjstva.
U mojoj kancelariji analiziramo početak ljeta s poslovne strane. Konkurencija, turistička sezona, naše kampanje i planovi, nijednog dana nema predaha. Poslije posla odlazim na Meterize. Balša, Tamara i Vuk su tamo s babom. Približavam se kući sagrađenoj krajem 18. vijeka. Teški, pravilno tesani kamen, mala avlija s lipom koja daje hladovinu, guvno, u daljini se vidi Skadarsko jezero. Raj za dušu.
S Meteriza žurim put Podgorice. Utakmicu gledamo kod Điđija. Baćko, Srđa, Rajko i Điđi navijaju za Španiju, Darko, Miroslav i Ivan su neodlučni, samo ja navijam za Njemačku. Izgleda da je prognoza jedne hobotnice sputala noge i oduzela hrabrost Levu i njegovoj ekipi, Španija zasluženo ide u finale.
Četvrtak, 8. jul
Ulice su blokirane. U posjeti je predsjednik Srbije. Čitam da su asfaltirali put u selu Tadićevog porijekla. Čujem da su krečili u jednoj kompaniji prije Tadićeve posjete. Eto već dvije korisne stvari. Možda saznamo da su napravili i koje Potempkinovo selo.
Naš predsjednik Države, pišu mediji, sveti se predsjedniku Skupštine, nije ga uvrstio u protokol. Lične sujete opet važnije od interesa države, ispada da je Vujanoviću manje važan sprski predsjednik od hrvatskog, koji je imao susret i sa Krivokapićem. Naša posla.
Meni još jedan dan prepun obaveza. Jedna je posebno prijatna: susret s Mirsadom Serhatlićem. Iako sam bio mali kad sam pjevušio njegovu „Balerinu“, Mirso i danas ima energiju i entuzijazam mladića. Osim hitova koje pravi, hoće da nastavi projekat koji započeo veliki Bojan Bajramović. U Crnoj Gori ništa nije lako, pomoć s malo koje strane dolazi, hvali Mirso Cetinje i podršku koju je tamo dobio.
Bojan dobio poziv za crnogorsku kadetsku reprezentaciju. Iako je dvije godine mlađi, njegova upornost i talenat su prepoznati. Peđa pokušava da sakrije uzbuđenje dok mi to saopštava. I ja sam ponosan na svog bratanića. Ej, nije mala stvar igrati za reprezentaciju. Petnaest mu je godina, znam da će srcem igrati za dres s crnogorskim grbom
.
Poslije posla Seka nametnula milion obaveza, trako da pravo iz trgovine idem u Kafe knjižaru „Krug“, zborno mjesto za Sonjin rođendan. Neuobičajeno, stižem prvi, kasnije se pridružuju Ljilja, Saška i Milena. Ivana kasni, tako je to još od osnovne škole. Druženje do kasno u noć, smijeh i lijepa sjećanja brišu neke bore brigom izazvane. Ostajemo dugo.. Prijateljstvo koje traje decenijama, a nikad dovoljno vremena da se ispričamo.
Prebacio Ljilju kući, razumijemo se i bez riječi. U povratku na radiju Azrina „Gracija“.
Petak, 9. jul
Đorđije javio da je juče bio kažnjen, nijesu ustali na zbor. Sa dva druga čistio kamp, sinoć svi na ponti uz gitaru i pjesmu, njih trojica u šatoru. Srećan sam zbog toga, to će pojačati njegovu odgovornost, naučiće ga životu u kolektivu i u uslovima koji nijesu kao kod kuće. Znam da mu je ovo značajno iskustvo, da uživa u svakom trenutku.
Lako je nama muškarcima kad žene o svemu razmišljaju. Razmazile nas majke, sestre, pa i supruge preuzimaju tu ulogu. Pakujemo se, idemo na more, i ja bih pola stvari zaboravio da Seka ne misli o svemu. Mislim da je tako jedino u Crnoj Gori.
Na Meterizima nam se pridružuje Vuk. Uvijek vidim neku staru tugu u majčinim očima kad idemo na put, pa makar on bio samo do Budve. U pogledu joj vidim „Čuvajte se“.
Sljedeće neđelje je Dan državnosti, od noćas smo u Budvi koja vri od posjetilaca. Noćas u Zverinjaku Snap, poznata muzika moje mladosti, a na Dan državnosti ispred Svetog Stefana koncert Andree Bočelija, povodom 50-godišnjice otvaranja Grada-Hotela. Vjerujem da će Sveti Stefan opet zablistati starim sjajem. Vjerujem svom drugu Borisu.
Uzdržaću se od komentarisanja urbanističkih rješenja u Budvi, ionako je svi ogovaraju. A naša Budva je najmanje kriva, krivi smo mi...