...Ponovo tmuran kišni dan, ni za šta osim za spavanje. Posao me odvodi u Kantonalni sud gdje je ubici Tomislavu Petroviću izrečeno 150 godina zatvora jer je godinu ranije ubio šest svojih rodjaka i komšija. Ubica ni da trepne dok sutkinja obrazlaže presudu. Nešto mislim, šta sve stane pod odrednicu – čovjek...
Dnevnik za RSE vodio novinar iz Tuzle Marko Divković.
Subota, 30. maj 2009.
Subotom ne volim raditi, ali me tješi da neko ipak mora i treba. Tako sam se našao u prilici da pišem Dnevnik za Radio kojem sam se kao dopisnik iz Tuzle javljao 12 godina dva mjeseca i 17 dana. Uz prvu kafu, zovemo je krmeljuša, prebirem po sjećanjima na trinaesti juli 1995. godine kada sam za RFE poslao prvi izvještaj o dolasku prognanika iz Srebrenice. Zazvoni telefon, javlja se kolega Samir Kahrović iz redakcije BHT 1 gdje sada radim i predlaže još po jednu kafu. Ne odbijam. Dan završavam kako sam i počeo, još jednom kafom uz par čaša istarske malvazije, u društvu sa komšijom Tonom.
Subota je dan za kafe.
Nedjelja 31. maj 2009.
Dan počinjem šetnjom sa Vinijem, četvoronožnim prijateljem rase Samoyed, koji stalno diže glavu kako da pita, jesam li se naspavao. Jutarnja šetnja s Vinijem već deset godina mi znači nešto kao umivanje, obavezno i ugodno, a večernja šetnja kao čaša vina s prijateljima. Danas sam dežurni, ali iz redakcije BHT 1 nisu imali nikakvih zahtjeva. Dan završavam za mene posebno ugodnim dotjerivanjem avlije. Supruga Gospava, najstrpljivije stvorenje na svijetu i bližoj okolini, odrvraća me od te namjere. Uzimam pauzu, raspaljujem roštilj, otvaram bocu Vranca.
Ode nedjelja.
Ponedjeljak, 01. juni 2009.
Kažu da ponedjeljak treba ukinuti. Slažem se, naročito ako pada kiša. Ovaj je baš takav. Odlazim na pres-konferenciju žirija nagrade „Meša Selimović“, za najbolji roman govornog područja BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Dežurni urednik u DESK-u BHT 1, Enes Musabašić, kao da i sam ne voli ponedjeljak. Naručuje tek kratku vijest, kaže gužva je. O ovoj nagradi sam od njihovog osnivanja izvještavao za Slobodnu Evropu. Prisjećam se mnogih učesnika i pobjednika ali i tužbalice ucvijeljenih trend-nacionalaista kada je nagradu osvojila spisateljica iz Beograda. Srećom, Lovrenović, Stojić, Dželilović i ostali, imaju drugačija gledišta.
Ponedjeljak za zaboraviti.
Utorak, 2. juni 2009.
Ponovo tmuran kišni dan, ni za šta osim za spavanje. Posao me odvodi u Kantonalni sud gdje je ubici Tomislavu Petroviću izrečeno 150 godina zatvora jer je godinu ranije ubio šest svojih rodjaka i komšija. Ubica ni da trepne dok sutkinja obrazlaže presudu. Nešto mislim, šta sve stane pod odrednicu – čovjek. Radni dan dovršavam telefonskim nadmudrivanjem sa suprugom, oko toga šta ćemo ručati. Po običaju, ona saopšti želje, ja skoknem do marketa – i kupim po svome. Što ti je karakter, kazala bi mladjana kolegionica Adisa Ajdaslić, koja je čest svjedok ovakvih mojih karakternih izleta.
Srijeda, 3. juni 2009.
Prvu kafu ispijam u Kafeu Frendes gdje se mogu čuti najsočniji komentari kukavne BH svakodnevnice. Čuje se prijedlog da Tuzlaci pokrenu humanitarnu akciju za pomoć bivšem premijeru Nedžadu Brankoviću, jer će on ubuduće, kako je rekao biti samo obični univerzitetski profesor. Nešto mislim, kakvi li su tek neobični ako će on biti običan. Gosti uz smijeh prihvataju prijedlog - uz uslov da prikupljač pomoći bude bivši - kantonalni premijer Hazim Vikalo. Vele, tako je sigurno da novac neće otići u Sarajevo, jer Sarajlije ionako predugo drže ruke u džepovima Tuzlaka.
Četvrtak, 4. juni 2009.
Dnevnik za ovaj dan počinjem uz čvrsto obećanje supruzi da ću joj dozvoliti da pročita šta sam napisao za pet prethodnih dana. Dok sam na Radiju Slobodna Evropa zaradjivao plaću, bila je najstarožiji kritičar. Skrušeno i javno priznajem, bilo je i onih jedvaprolaznih ocjena. Za pretodne dnevničke zapise dobio sam prolaznu ocjenu - i kafu pride.
Petak, 5. juni 2009.
Jutros sam bez posebne namjere prošetao centrom Tuzle. Djeluje otužno, bez ljudi, ali ne zbog kiše. Gradske vlasti su uvele paprenu cijenu parkiranja – marka za pola sata. Na gramzivost vlasti, Tuzlaci su odgovorili bojkotom, zbog čega na kafu masovno odlaze u velike tržne centre.
Iščekujem da mi je telefonom javi sin Milan, koji već dvije godine živi svoj život, za kojeg kaže da je američka administrativno neformalna bračna zajednica. Raduje me što meteorolozi najavljuju prestanak padavina. Razmišljam da skoknem do neke od obližnjih planina.
Subota, 30. maj 2009.
Subotom ne volim raditi, ali me tješi da neko ipak mora i treba. Tako sam se našao u prilici da pišem Dnevnik za Radio kojem sam se kao dopisnik iz Tuzle javljao 12 godina dva mjeseca i 17 dana. Uz prvu kafu, zovemo je krmeljuša, prebirem po sjećanjima na trinaesti juli 1995. godine kada sam za RFE poslao prvi izvještaj o dolasku prognanika iz Srebrenice. Zazvoni telefon, javlja se kolega Samir Kahrović iz redakcije BHT 1 gdje sada radim i predlaže još po jednu kafu. Ne odbijam. Dan završavam kako sam i počeo, još jednom kafom uz par čaša istarske malvazije, u društvu sa komšijom Tonom.
Subota je dan za kafe.
Nedjelja 31. maj 2009.
Dan počinjem šetnjom sa Vinijem, četvoronožnim prijateljem rase Samoyed, koji stalno diže glavu kako da pita, jesam li se naspavao. Jutarnja šetnja s Vinijem već deset godina mi znači nešto kao umivanje, obavezno i ugodno, a večernja šetnja kao čaša vina s prijateljima. Danas sam dežurni, ali iz redakcije BHT 1 nisu imali nikakvih zahtjeva. Dan završavam za mene posebno ugodnim dotjerivanjem avlije. Supruga Gospava, najstrpljivije stvorenje na svijetu i bližoj okolini, odrvraća me od te namjere. Uzimam pauzu, raspaljujem roštilj, otvaram bocu Vranca.
Ode nedjelja.
Ponedjeljak, 01. juni 2009.
Kažu da ponedjeljak treba ukinuti. Slažem se, naročito ako pada kiša. Ovaj je baš takav. Odlazim na pres-konferenciju žirija nagrade „Meša Selimović“, za najbolji roman govornog područja BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Dežurni urednik u DESK-u BHT 1, Enes Musabašić, kao da i sam ne voli ponedjeljak. Naručuje tek kratku vijest, kaže gužva je. O ovoj nagradi sam od njihovog osnivanja izvještavao za Slobodnu Evropu. Prisjećam se mnogih učesnika i pobjednika ali i tužbalice ucvijeljenih trend-nacionalaista kada je nagradu osvojila spisateljica iz Beograda. Srećom, Lovrenović, Stojić, Dželilović i ostali, imaju drugačija gledišta.
Ponedjeljak za zaboraviti.
Utorak, 2. juni 2009.
Ponovo tmuran kišni dan, ni za šta osim za spavanje. Posao me odvodi u Kantonalni sud gdje je ubici Tomislavu Petroviću izrečeno 150 godina zatvora jer je godinu ranije ubio šest svojih rodjaka i komšija. Ubica ni da trepne dok sutkinja obrazlaže presudu. Nešto mislim, šta sve stane pod odrednicu – čovjek. Radni dan dovršavam telefonskim nadmudrivanjem sa suprugom, oko toga šta ćemo ručati. Po običaju, ona saopšti želje, ja skoknem do marketa – i kupim po svome. Što ti je karakter, kazala bi mladjana kolegionica Adisa Ajdaslić, koja je čest svjedok ovakvih mojih karakternih izleta.
Srijeda, 3. juni 2009.
Prvu kafu ispijam u Kafeu Frendes gdje se mogu čuti najsočniji komentari kukavne BH svakodnevnice. Čuje se prijedlog da Tuzlaci pokrenu humanitarnu akciju za pomoć bivšem premijeru Nedžadu Brankoviću, jer će on ubuduće, kako je rekao biti samo obični univerzitetski profesor. Nešto mislim, kakvi li su tek neobični ako će on biti običan. Gosti uz smijeh prihvataju prijedlog - uz uslov da prikupljač pomoći bude bivši - kantonalni premijer Hazim Vikalo. Vele, tako je sigurno da novac neće otići u Sarajevo, jer Sarajlije ionako predugo drže ruke u džepovima Tuzlaka.
Četvrtak, 4. juni 2009.
Dnevnik za ovaj dan počinjem uz čvrsto obećanje supruzi da ću joj dozvoliti da pročita šta sam napisao za pet prethodnih dana. Dok sam na Radiju Slobodna Evropa zaradjivao plaću, bila je najstarožiji kritičar. Skrušeno i javno priznajem, bilo je i onih jedvaprolaznih ocjena. Za pretodne dnevničke zapise dobio sam prolaznu ocjenu - i kafu pride.
Petak, 5. juni 2009.
Jutros sam bez posebne namjere prošetao centrom Tuzle. Djeluje otužno, bez ljudi, ali ne zbog kiše. Gradske vlasti su uvele paprenu cijenu parkiranja – marka za pola sata. Na gramzivost vlasti, Tuzlaci su odgovorili bojkotom, zbog čega na kafu masovno odlaze u velike tržne centre.
Iščekujem da mi je telefonom javi sin Milan, koji već dvije godine živi svoj život, za kojeg kaže da je američka administrativno neformalna bračna zajednica. Raduje me što meteorolozi najavljuju prestanak padavina. Razmišljam da skoknem do neke od obližnjih planina.