...Vladajuće «elite» nemaju više autoritet, potrošeni su svi krediti, protestni potencijal je izuzetno velik, uz bolju artikulaciju revolta radnika i studenata, uz vođu koji će se brzo profilirati, imamo stanje gdje bi časno bilo da Vlada podnese ostavku i raspišu se prijevremeni izbori. Miran odstup znači mirno se odreći «slasti i masti», nečuvenih privilegija, prikriti tragove velikih malverzacija, a to s obzirom na balkanski mentalitet i primitivizam koji nažalost dominira u Hrvatskoj, nije moguće...
Dnevnik za RSE vodio Ljubo Ruben Weiss, publicist i bivši kjnižar iz Beča.
Subota, 2.5.2009.
Subota je, Šabat pa iako nisam ortodoksni vjernik nastojim što više, taj dan, živjeti duhovno, okrenut Hašemu, Stvoritelju. Obično listam Talmud i prisjećam se dijelova koji su odavno podcrtani. Otac je za Prvi maj, drugi svoj rođendan, okupljao sve Weissove i išlo bi se na janjetinu s mladim lukom, druženje, «šmuzovanje». Zašto drugi rođendan? Otac je smatrao da je tada ponovo rođen. Od 1. na 2. svibanj 1945. stražari logora Dachau koji su izveli kolonu smrti iz logora i krenuli s njom prema planinama iznad Muenchena, odjednom su počeli presvlačiti svoje uniforme u civilna odijela, skrivati se... Kolona logoraša u blizini Garmischpartenkuerchena 2. 5. 1945. raspršila se i izgladnjeli pojedinci primani su u kuće domaćina koji nisu mogli vjerovati svojim očima, prugasta odijela, izgladnjeli, neispavani…Tek drugi dan nakon što je broj zamijenjen imenom, stigla je američka vojska, otac je smješten u vojnu bolnicu i to je bilo o s l o b o đ e n j e…Oca nema među živima, sjećanja ostaju.
Moderni život podrazumijeva Internet komunikaciju i povremeno mi se čini da virtualni svijet odnosi prevagu nad stvarnim životom. Evo, i danas: red e-mailova, red SMS-ova, red portala, red televizije, red telefonskih razgovora... Obavezno gledam «Prizmu» i «Duhovne izazove», danas ponovo slušam govore iz Jasenovca, briljantan komentar starog druga Ine Beškera iz Vatikana, a pred posjet pape Benedikta XVI Izraelu... Od portala, zadržavam se na www.virovitica.net gdje opet čitam komentare na moju kolumnu «Vici Vukojeviću vrane popile mozak».Virovitica net portal je novinara Gorana Gazdeka kojeg uređuje profesionalno i smjelo i gdje imam «otvorene stranice».
Poruka stiže od poznatog hrvatskog književnika i prijatelja Luje Bauera (vrsno hrvatsko pero, upravo se vratio iz Beča), koji me uključuje u raspravu FB prijatelja na temu «Studenti i radnički protesti»..Lujo piše da demokracija nije pojava koja se privatizira i služi samo privatnim interesima grupe na vlasti, vladajuće valja trgnuti, probuditi, da se vladaju istinski demokratski… Dodajem: Hrvatska od osamostaljenja 1991., izuzevši ratne godine, nije bila u većoj krizi. Vladajuće «elite» nemaju više autoritet, potrošeni su svi krediti, protestni potencijal je izuzetno velik, uz bolju artikulaciju revolta radnika i studenata, uz vođu koji će se brzo profilirati, imamo stanje gdje bi časno bilo da Vlada podnese ostavku i raspišu se prijevremeni izbori. Miran odstup znači mirno se odreći «slasti i masti», nečuvenih privilegija, prikriti tragove velikih malverzacija, a to s obzirom na balkanski mentalitet i primitivizam koji nažalost dominira u Hrvatskoj, nije moguće. Možda malo prestrogo, ali u osnovi se slažem se s nekima da u Hrvatskoj imamo umjesto demokracije – mafiokraciju! Pribojavam se nasilja na ulicama i fakultetima, represije pa i krvoprolića.
S obzirom na neuspjelu operaciju kralježnice ovisim podosta o drugim ljudima. I danas mi nesebično pomaže ljubazna apotekarka, pouzdana i marljiva maserka i dobra susjeda A. Na muci poznaju se prijatelji i junaci.
Nedjelja, 3.5. 2009.
Podnevno ritualno otvaranje kompjutera i pogled na OUTLOOK EXPRESS. Dogovaram sa Sonjom Samokovlija, urednicom časopisa Ruah Hadaša (časopis židovske organizacije Bet Izrael, usput unuka mog omiljenog književnika Isaka Samokovlije), daljnju suradnju. Zanimljivo da ne želi prenijeti članak o Vici Vukojeviću smatrajući da se obraćanjem pažnje na takve izjave «radi reklama budaletinama».Tu se očituju dvije koncepcije pristupa antisemitskim pojavama – dok su jedni za žestoke polemike i razjašnjavanja (tu i sebe ubrajam), drugi su za ignoriranje. Ima i onih koji smatraju čak da se reagiranjem potiču novi valovi antisemitizma i da tu mediji igraju važnu ulogu. Ne, antisemitizam postoji, u Hrvatskoj se povećava, malo ubrzanije nego u svijetu, bez obzira pisalo se ili ne o njemu, a generiran je posvemašnjom krizom; vlastima u određenoj mjeri i odgovara, jer se odgovornost prebacuje na «vječno krive Židove», što nije nikakva novost pod kapom nebeskom.
Javila mi se i Jadranka G., mailom iz Beča, nakon odmora na Woerthersee, draga prijateljica koja mi, zajedno s mužem I., pomagala je i pomaže u ovoj ne baš lakoj fazi života. Trenutno rješavamo jedan problem tipa kvadrature kruga – prodaju dijela knjiga preostalih nakon zatvaranja moje knjižare u Beču, krajem 2005. godine! Prebacivanje privatne biblioteke JUDAICE (oko 800 knjiga skupljanih 40 godina, među kojima ima prvorazrednih rariteta) iz Beča, preko Zagreba do Virovitice, bliži se kraju. Nije lako sada, u krizi, prodati ništa a kamoli knjige (da, lijekove za svinjsku gripu jest, planuli su u hrvatskim ljekarnama). I u tih nekoliko tisuća knjiga ex-knjižare ima i vrijednih rariteta, pregovaramo s nekoliko zainteresiranih institucija, nitko, za sada, ne reagira. Ponudio sam te knjige i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Hrvatske u Zagrebu, povoljno, no skeptičan sam vezano za odgovor. Šteta, kada dođe vrijeme da knjige zamalo ništa nikome ne znače, to ne sluti na dobro. Ili, sam pesimista, kakav sam često bio u životu, ne znam!?
Od poneke TV emisije gledam rado razgovore koje Aleksandar Aca Stanković vodi u «Nedjeljom u 2» s često, vrlo zanimljivim gostima. Aktualan je, kritičan, elokventan, goste propitkuje bez velikih obzira. Danas mu je gost bio asistent s Filozofskog fakulteta dr. Mate Kapović i dominirale su teme vezane za studentski bunt. Budi to uspomene na 1971. i djelovanje frakcije tzv. lijeve frakcije unutar pokreta sveučilištaraca, teme nedovoljno istražene do danas.Za neprilike pod Sljemenom uvijek su bili krivi oni pod Avalom – tko će sada biti kriv što je obrazovanje ipak privilegija sinova i kćeri bogatih Hrvata, a siromašni studenti kako se snađu? Riječ je o buntu buduće hrvatske inteligencije i čudim se da se revolt nije dogodio ranije. Vezao bih visinu školarine još izravnije za uspjeh studenata i socijalnim elementima vezanim za studiranje, olakšao ga onima talentiranima, a slabijeg imovnog stanja. Plašim se podjele među studentima na socijalno i nacionalno osviještene, poticane izvana, što u krajnjem može dovesti do sukoba među njima, a što bi već dobrano poljuljanoj Vladi na neki način, samo koristilo. Nadam se da će represivne mjere vlasti izostati jer bi one izazvale strahovito reagiranje studenata, ali i građana. Postoji mogućnost povezivanja studentskih i radničkih demonstracija što može stvoriti buntovni potencijala nesagledive razorne moći. Sve je jasnije da tržište nije svemoćni i magični regulator socijalno-ekonomskih odnosa i ne bi me iznenadilo da idućih desetak godina u Hrvatskoj i šire, ponovo zažive socijalističke ideje pa se reafirmira i marksizam kao filozofija, svjetonazor pa i ideologija.
Navečer u žustroj diskusiji s poznatim virovitičkim ugostiteljem u restoranu u kojem imam «svoj stol».Tema: studentska buna i školarine!
Rođak iz Kanade, Kon, šalje mi pjesmu Marijana Beneša «Ne psuj mi Tita».
Ponedjeljak, 4.3.2009.
Registriran sam na tri adrese, a živim samo na jednoj, u Virovitici, upravo zbog nezgodnih zdravstvenih okolnosti. U roditeljskoj sam kući u Virovitici, a mogao bih, da sam boljeg zdravlja, živjeti i u Zagrebu, pa i u Beču. Sit sam velikih bučnih gradova koji kao neprirodne aglomeracije oduzimaju čovjeku energiju. Nažalost, i provincijalna panonska sredina oduzima čovjeku vedrinu i optimizam - sjećam se Danila Kiša koji je negdje zapisao da ono što se događa u Panoniji kao da se događa na dnu morskome… Zahvaljujući modernim komunikacijama, posebno Netu, osjećam se kozmopolitom, na mnoga mjesta raspleten, rekao bih pjesnički, sve do zvijezda.
U virovitičkom kraju pripremaju se lokalni izbori, a kako je ovo kraj plodne ravnice s blago povijenom Bilo-gorom, živi se prvenstveno od poljoprivrede tj. šećerne repe, kukuruza, pšenice, duhana, krumpira, paprike, voćarstva, i nekoliko relativno manjih tvornica (šećerana, TVIN…) Umalo da me nisu kritičari razapeli kada sam svojevremeno napisao kako imam osjećaj da je Virovitica, inače bastion HDZ-a, «ukleti grad». Jer u sve se može dirnuti, ali ovdje ne i nikako i nikada u Domovinski rat, pokojnog predsjednika Tuđmana, branitelje i lokal-patriotske osjećaje. Mi Weissovi smo zadnja židovska obitelj, veliki gubitnici – ništa od restitucije imovine, ništa od odštete za dinamitom srušenu malu vikend – kuću; toleriraju nas, ali ne obeštećuju. Godine 1941. u Virovitici i okolici 230 židovskih duša, danas samo nekoliko. Tužno, trebalo bi vrisnuti do neba! Iako sam očekivao odštetu za dinamitom srušenu vikendicu – radilo se o terorističkom aktu, najvjerojatnije «honoraru» za dva kritička teksta vezana za «dr.» Tuđmana, nadležno ministarstvo (Petar Čobanković) prije nekoliko tjedana poslalo mi je negativan odgovor (baš za Jom hašoa - Dan sjećanja na žrtve Holokausta!!) na molbu za odštetu odnosno nadoknadu ratne štete. Jedina satisfakcija su mi brojni čitatelji portala virovitica. net i prijatelji rasuti po svijetu, koji razumiju moje kritičke članke, razumiju obiteljsku situaciji i sokole me.
Pokušavam plasirati, već prije nekoliko tjedana napisani članak,mislim kvalitetan i studiozan, o šefu osoblja Bijele kuće, Rahmu Israelu Emanuelu, desnoj ruci Baracka Obame, ali bez uspjeha. «Globus» je nagovijestio da im treba povod,( imaju ga: sto dana od inauguracije), ali sada se povlače, uz smiješna obrazloženja umjesto da otvoreno kažu da nemaju financijska sredstva plaćati vanjske suradnike.»Slobodna Dalmacija» i gl. urednik Zoran Krželj opravdavaju se brojnim oglasima pred lokalne izbore koji izravno donose novac, ali kod njih još ima malo nade. Bez novinara specijalista, neke vrste znalaca posla, u koje ubrajam «skromno « i sebe, hrvatski žurnalizam, uz časne iznimke, pada na najniže grane u zadnjih pedesetak godina.
Trenutno pratim slučaj raspodjele državne zemlje poljoprivrednicima u jednom većem mjestu kraj Virovitice i kako se drakonski vladajuća HDZ politička struktura obračunava s dva nezadovoljnika – seljaka, ali i branitelja, koji su dirnuli u osinje gnijezdo…Optužuju ih za širenje lažnih i uznemirujućih vijesti što podsjeća na nekadašnji verbalni delikt. Ali, tko se pitao nisu li notorne laži Vice Vukojevića o upravljanju Jasenovcem također širenje lažnih vijesti? Jedna firma dobila je u koncesiju 1400 hektara zemlje u toj općini, a drugima – grumeni zemlje, dovoljni za pokop. Najlošije su prošli preostali seljaci Srbi u nekoliko sela i sada se naveliko raspravlja da li je to istina i po običaju, uvijek se nađu i pokoji dvorski Srbi koji drže stranu onih koji su počinili nemoralnu otimačinu. Kao što smo mi Židovi imali (i imamo) svoje dvorske Židove tako, eto, pojavljuje se i kategorija «dvorskih Srba».Inače, nekada je u Virovitici i virovitičkom kraju živjelo 12 % srpskog stanovništva, a danas ni 5 %. «Humano preseljenje naroda»? Nema ni jednog jedinog Srba na nekom značajnijem položaju, a grad i Županija se u 18 godina nisu pomakli s mjesta, dakle, Srba nema koji bi «drmali», a očitijeg napretka također. Tko je kriv? Da nije hrvatski kralj jal ili odljev hrvatske pameti iz provincije, pa i iz Hrvatske?
I danas sudjelovao u FB raspravi o studentskim i radničkim protestima, i nailazim na one koji u svemu vide «buru u kahlici vode» i pesimistički zaključuju da ostajemo u močvari. Dio studenata vraća se u klupe, navodno u Splitu, jedino se drže nepokolebljivo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mada i tu je već očita podjela na one «nepopustljive» i one koji kažu dosta je bilo prosvjeda. Navodno su i profesori FF okrenuli prosvjednicima -studentima leđa, a ministar Primorac osniva povjerenstvo koje treba ispitati motive prosvjeda i ponuditi model studiranja u kojem će se školarina vezati za uspjeh, uz razvijen sustav stipendija i drugih pomoći talentiranim a siromašnim studentima.
Na jednom portalu nalazim podsjećanje da je prije 29 godina umro «drug Tito». Iznenađujući su dijametralno suprotni komentari o ovom političaru i državniku- «ne rodio se. više nitko sličan» do «nikad nitko, on je najveći».Sam bih trebao više prostora da obrazložim pogled na Tita. An passant, za vrijeme života i njegove vladavine, iako blizu vlasti (aparatčik u Soc. savezu) znao sam govoriti o šest njegova minusa i šest plusova, čak dosta glasno i jasno. Danas, gledajući tzv. nasljednike u državicama nastalih na prostoru ex-Jugoslavije, uz pokoju kardinalnu i teže oprostivu Titovu grešku, držim ga ipak svjetskim državnikom sredine i druge polovine XX stoljeća, posebno zbog njegova antifašizma i antistaljinizma.
Utorak, 5.5. 2009.
Dan prolazi u znaku nekoliko vijesti, a ključna mi se čini ona kako studentski bunt ipak postupno jenjava. S druge strane najavljeni su prosvjedi sindikata javnih službi za 12.5. pa neće biti mira, čini mi se, dok vladajuća garnitura «ne uzme šešir».Najuporniji su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a rektor im pokušava doskočiti organiziranjem nastave na osam lokacija. Večeras plenum studenata FF treba odlučiti da li će ometati nastavu i na alternativnim lokacijama i ustrajati na svojim zahtjevima o besplatnom školovanju za sve. Sjećam se 1971. i kako se nalaze načini da vlast doskoči studentima-buntovnicima. U Zadru se umalo dogodio incident kada je policija zapriječila ulaz studentima-prosvjednicima u Muzej antičkog stakla, no tek na intervenciju ministra Kalmete to im je odobreno. «Znanje nije roba», «Obrazovanje nije na prodaju» neke su od parola nemirnih studenata. Čini se da će doći do smirivanja, iako čitam i pismo poznanika Borisa Budena ( iz bečkog razdoblja) «Doniram argument» kojim u osnovi brani studentska stajališta.
Druga vijest je oružana pljačka banke u Sesvetama u kojoj je mecima dvojice pljačkaša ubijen jedan mladi policajac, a četvorica ranjena. Ono što je rak-rana Hrvatske očito ostaje rak-ranom – kriminalno podzemlje je i dalje aktivno, ono što je na neki način začeto u tzv. Domovinskom ratu, van kontrole oficijelne hrvatske vojske ili sporadično i u njoj, egzistira sve do danas: ustraši, opkoli, pucaj, ubij, opljačkaj. U ime političkih ideja, u ime države ubojstva nisu ubojstva, rat je užas koji se pokušava racionalizirati . Krleža je pisao: «Rat gasi polagano svjetiljke, i one po ulicama i one u glavama, rat zamračuje pamet podmuklo i postojano..» Nažalost, ono što se zove «vijetnamski sindrom» u Hrvatskoj traje do danas, nekada miran «beli Zagreb grad» pretvara se u nesiguran grad i hrvatsku metropolu ubojstava i oružanih pljački. Pričali štogod htjeli o socijalističkim vremenima, ali javna sigurnost bila je daleko veća nego danas, i kapitalizam nam je donio i onu drugu, tamnu stranu: moj lepi i siguran Zagreb postaje neka vrsta Chicaga a Hrvatska eldorado za nasilnike svih vrsta. Možda je i dobro što se ne mogu toliko kretati da bih posjetio Zagreb – sigurno bih se razočarao onime što bih tamo vidio. Ovako ga imam u koliko-toliko lijepu sjećanju jer ne bez razloga neki ga zovu i dalje «mali Beč». Samo što je veliki Beč daleko sigurniji nego «mali Beč»!
Veselinu Šljivančaninu, optuženom za poticanje ubojstava ranjenika vukovarske bolnice koji su ubijeni u masakru na Ovčari povećana je kazna na sudu u Haagu s pet na 17 godina zatvora. Nemam uvid u sudski spis pa nerado komentiram sudske presude, ali kao protivnik rata, sklon sam, kada se dokaže, drastičnim kaznama za ratne zločine. Jedino se ipak pitam kako jedan te isti sud odmjeri prvo kaznu od pet godina, a poslije – 17!??Čini se da koliko god govorili o nezavisnosti sudova, ona ipak ne postoji – političke okolnosti, mediji, odvjetnici, lobisti i sl. činitelji su koji utječu na konačnu presudu. Ali, ponavljam, mada generacije slabo pamte, oštre kazne za dokazane ratne zločine, trebale bi biti određeni činitelj odvraćanja. Jer, ZLO koje ratovi donose, dugotrajne posljedice (do nekog novog rata???) stravične su i mislim da će tek doći vrijeme kada ćemo shvatiti da nam je, na jugoistoku Evrope, rat nametnut od političara koji su se u kratkom vremenu premetnuli u «gospodare rata». Slobodan Milošević bio je gospodar rata broj jedan, a ni Tuđman i Izetbegović nisu previše zaostajali za njim! Ovakva ocjena u Hrvatskoj je heretička i ispisati je znači svrstati se u «neprijatelje Hrvatske i hrvatskog naroda». Ali, ako težimo demokraciji, uzmimo to kao manjinsko mišljenje pa bilo ono i, za sada, «neprijateljsko» i možda glupo. Jer, kako će od nekih biti proglašeno glupim što je meni opet glupo, sjetio bih se ponovo Krleže: «Ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pa ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće ni sam biti pretjerano nadaren umom!»
Koliko se sjećam, i sam Krleža ratovao je veći dio svog života - baš - protiv gluposti!
Srijeda, 6.5.2009.
Da bi se zadržala vitalnost držim da je ključno osjećati pozitivne impulse koji dolaze od mladih. Radeći u knjižari u Beču, iako su to bila vremena izbjeglištva i siromaštva, oduševljavali su me mladi s obližnjeg Slavističkog instituta, željni znanja i savjeta kao i drugi mladi koji su dolazili na književne večeri i druženja u knjižaru. Imao sam čast ugostiti na duženjima ili sijelima, i Milu Dora, Bogdana Bogdanovića, Ivana Ivanjija, Igora Mandića, Slavenku Drakulić, Filipa Davida, Vidu Ognejnović, Luju Bauera, Mileta Stojića, pokojnog Aliju Isakovića,…i mnoga druga značajna imena kulture,znanosti i politike. Bila je to oaza, okupljalište ljudi koji su željeli ugodno druženje i intelektualne razgovore. Najviše me radovalo kada bi se u publici našli mladi ili mlađi. Evo, i sada, u ovim godinama trećeg doba raduje me Svetlana Spajić, apsolventica engleskog i španjolskog, pjesnikinja, čiji mailovi su ohrabrenje, mladenačka emocija i znatiželja. Drago mije da sam je uspio uvjeriti kako piše odlične pjesme i da je vrijeme da ih počne objavljivati. Tako je u zagrebačkom židovskom časopisu «Ruah Hadaša» zajedničkim naporima, ali i razumijevanjem Sonje Samokovlije, urednice, objavljena njena pjesma «Pod maslinom, za istim stolom», na srpskom, pjesma mirotvorna i posvećena – Izraelu. Siguran sam da će se za ovo ime tek čuti u pjesničkim i književnim krugovima jer pjesme koje čekaju na objavljivanje također su majstorija mladenačkog uma i talenta.
U poštanskom sandučiću nalazim pošiljku iz Zagreba – poslala mi je knjigu poznata judaistica i književnica Jasminka Domaš, naslova «Rebeka u nutrini duše», s pogovorima Filipa Davida i Davida Albaharija. Čitam je dijagonalno, kasnije ću detaljno, i očigledno je kako autorica uspješno slika stradanja židovskog naroda, upućena u temu do najsitnijeg povijesnog detalja. Pišem mail zahvaljujem se, a prva rečenica poruke glasi: «Dvije su muke starosti: jedna je kada čovjek počne zaboravljati, a druga, kada čovjeka počnu zaboravljati. Nisi me zaboravila, obradovala si me.» Zavidim joj na koncentraciji i disciplini koja mi nedostaje, a ona je rezultat i njenog intenzivnog proučavanja židovske mistike. Nismo se ponekad slagali oko nekih pitanja, ali starost je vrijeme kada možemo i moramo opraštati, više se razumjeti. Zamalo sve mogu razumjeti i sklon sam oprostiti osim jednoga – antisemitske, šovinističke i rasističke ispade, nerazumijevanje povijesnih činjenica, njihovo zlonamjerno interpretiranje. Ona se svojevremeno vrlo hrabro nosila s tim devijacijama kao novinarka Radio Zagreba i aktivistkinja u židovskim krugovima.
Na FB opet plamte rasprave kruga oko Luje Bauera. Pero Kvesić naumio je spaliti svoju knjigu «Uvod u Peru K.» u znak protesta kako se odnosimo prema knjizi. Poručujem mu:
«Dragi pero, ne budali, spaliti «Uvod u Peru K.» znači spaliti svoj NAJBOLJI ZNAK: Čak i knjige ubojice ne bi trebalo spaljivati. Neka na zatvorenim odjelima biblioteka umni ljudi, studenti, čitaju i gadosti koje također nalazimo u nekim knjigama. Poruka je to ex-knjižara, slučajno iz naroda knjige, naroda kojem su spaljivali i knjige. Piši, piši, nakon Uvoda npr. «Što još ima za reći Pero K.?»
Zovem Ured Bet Israela i zanimam se ima li nade da se uz njihovu pomoć i pomoć nadležnih institucija tiska moj putopisni dnevnik iz 1971. pod naslovom «Izrael - mon amour».Rukopis je dovršen još prošle godine i trebao je izaći povodom 60 godina modernog Izraela, ali to se nije dogodilo – fragmentarno ga objavio Ha-Kol, glasilo Židovske općine Zagreb, a sada u dijelovima izlazi u «Mostu» koji se tiska u Izraelu.
Jedna mlada žena, Anita F., vlasnica salona za masažu i vrsna maserka, povremeno mi svojim umijećem ublažava kronične bolove kralježnice i zglobova. Danas je bila tako dobra i dovezla namirnice i potrepštine za domaćinstvo koje sam naručio. To je opet prednost malih gradova gdje se ljudi još prepoznaju na ulici, pozdravljaju, iskazuju određenu solidarnost, naravno i zaviruju jedan drugome u lonac, ali i to je na neki način razumljivo. Opasno je kada se tračevi pretvaraju u intrige, a dokoni, malograđanski svijet to rado radi ogrezao u mjerkanju i vaganju svega i svačega tako da ponekad imam osjećaj da smo svi u provincijskom gradu pod stalnim promatranjem. Navečer na stalnom («radnom») mjestu u obližnjem restoranu MFM s ugodnu društvu bistrimo aktualne teme, a kako nema čovjeka bez poroka, navraćam u kasino i igram na ruletu svoje određene brojeve i često mi to tako dobro ide da imam osjećaj da sam u dosluhu sa –ruletom-strojem i brojevima na koje pada kuglica.
Prije spavanja čitam angažirani članak Tomislava Klauškog pod nazivom «Koga briga za naciste i rasiste kad imamo ustaše i šoviniste». S pravom kritizira divljanja navijača na našim stadionima kojima su uzvici «Ubij Srbina!» i slični, uobičajena zvučna kulisa razularene mladosti. I čudno je da nema te snage i sile koja može stati na rep onima koji svojim divljanjem štete prije svega ionako ne baš sjajnom imageu Hrvatske u Evropi i svijetu.
Četvrtak, 7.5.2009.
Stigla draga e-mail poruka dr. Anđelke A., školske drugarice iz gimnazijskog vremena, sada zaposlene na institutu «Ruđer Bošković» u Zagrebu. Jedna je od vodećih stručnjaka za atomsku fiziku, možda više poznata izvan nego u Hrvatskoj, posebno u Velikoj Britaniji gdje surađuje s vodećim fizičarima te zemlje. Otkako sam se vratio u Hrvatsku prije tri godine u stalnom smo dopisivanju, ne baš čestom, ali redovito razmjenjujemo novosti. U gimnazijsko vrijeme imponirala nam je kao nadprosječno nadaren đak, svestrana, erudita već u to vrijeme. Posebno mi ostalo u sjećanju kada bi ispravljala profesora matematike i sugerirala brže putove u rješavanju jednadžbi, njeni odgovori profesorima iz svih predmeta bili su primjer nama ostalima kako se uči i odgovara. Nekoliko puta nalazili smo se mi slabiji iz matematike i davala nam je besplatno instrukcije. I njoj je, zbog privatnih problema (briga o majci) život kompliciran kao i mnogima moje generacije, sa sličnim problemima. Svoje poruke najčešće završava rečenicom: «Moramo odraditi svoje poslanje na ovoj planeti, a poslije ćemo vidjeti što nas čeka».
Radim na rješenju problema bečkih knjiga i nudim za početak pet-šest naslova preko internet oglasnika «njuškalo» ne baš uvjeren da ću uspjeti plasirati ni dio knjiga. U vremenima kriza najniža je cijena knjigama i – moralnom ponašanju. Sve je roba i sve je manje ljudi koji misle da novac i imovina nisu najvažnije u životu – između «imati i biti», sve je manje onih koji glasuju za «biti»; egoizam, gramzivost i pohlepa, materijalizam najgore vrste obilježavaju mnoge (ne)ljudske egzistencije. Ne mislim da je to najsporednije u životu, ali čini mi se da onog trenutka kada mjesto B-ga, kulture i znanja zauzmu novac ili predmeti, svijet lagano klizi prema kraju (svijeta ili epohe), često kroz opet neki novi rat.
Popodne na masaži i vjerojatno da nije novca kojim si to mogu povremeno priuštiti, izgubio bih ovu elementarnu kvalitetu života. Pažljivo slušam glasna razmišljanja maserke i mislim kako u ovoj krizi najviše trpe mladi i stari – mladi jer ne vide perspektivu, a stari jer velikom broju nedostaje zdravlja i koliko-toliko pristupačnog i dobro organiziranog zdravstvenog sustava. Biti bolestan u Hrvatskoj velika je kazna.
Navečer s noge na nogu s prijateljem Z., poduzetnikom, koji je sve zabrinutiji razvojem gospodarske situacije u Hrvatskoj te prometom u restoranu kojeg je vlasnik. Promatram plakate za lokalne izbore, posebno za župana i gradonačelnika Virovitice. Dok je onaj za župana učinjen profesionalno i originalno,(Tomislav Tolušić – TO JE TO, igra inicijalima!) ovaj drugi, gdje se za još jedan novi mandat gradonačelnika natječe sadašnji gradonačelnik, a nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivica Kirin, čini mi se pogrešno koncipiranim: s uzdignutim rukama i okrenut leđima gledatelju. Piše KI RO, pa «borbeni gradonačelnik», pa «svi ga vole»…i asocira me na – plakat u Japanu. Prije toga slušam kako lokalna radio-stanica prenosi središnji predizborni skup HDZ-a i koalicijskih stranaka i kako se sve mijenja, ali politička retorika ostaje u svim vremenima i sustavima vrlo slična: mnogo samohvale, mnogo obećanja, prijetnje i podcjenjivanje drugih, i začuđujuće, publika koja bučno plješće.»Ne povijamo s pod problemima, nego ih hrabro rješavamo!» kliče premijer Sanader. Ne mogu si pomoći, sve mi to izgleda kao potpuni autizam! Mora da sam stvarno zašao u ozbiljne godine kada ne nalazim povoda za pljeskanje. Čak mislim da bi ga više bilo u nekom zalutalom cirkusu u ovaj grad, nego na političkom glumatanju vladajućih pa i, nažalost, opozicijskih stranaka.
Za kraj dana čitam kolumnu Jelene Lovrić u «Jutarnjem listu» pod naslovom «Sanader sije buru» i to je rjeđi slučaj kratkih, preciznih analiza i ocjena pojava u hrvatskoj politici koje dijelim s autorom odnosno autoricom. Naime, premijer prosvjede studenata vidi kao rezultat djelovanja SDP-a i HNS-a što je, mislim i ja, podcjenjivanje studentske pobune i nerazumijevanje stvarnih uzroka ogromnog nezadovoljstva građana u Hrvatskoj.
Petak, 8.5.2009.
Možda bi najbolje bili ovaj Dnevnik nazvati OD ŠABATA DO ŠABATA. Pokušavam zapisati još nekoliko aktualnih rečenica i rezimirati napisano. Objavljeno da je Branimir Glavaš osuđen na 10 godina zatvora zbog ubojstva srpskih civila u ratno vrijeme u Osijeku.
Iako presuda nije pravomoćna, po saznanjima koje imam, ona je logična posljedica nedjela u kojima je «hrvatski vitez» sudjelovao. Svojevremeno sam čitao u jednom tjedniku svjedočanstvo Srbina koji je pukim slučajem preživio dovođenje civila do Drave noću i pucnjeve u potiljak, usmrćivanje ljudi koje je organizirao – Glavaš s poslušnicima. Preostaje mi čuđenje onima oko mene koji su predviđali da će, nakon Šeksova svjedočenja –Glavaš biti oslobođen! Ima još nade i razmišljam kako još ima časnih sudaca. Jer, većina naših nesreća počiva na - nepravdi! Jedna židovska, i ne samo židovska glasi: «Tko nepravdu sije, nesreću žanje!», druga «Više pravde, više mira!»
Prijateljica iz Beča Dragica M. šalje mi dvije poruke, obje one vrste koje trebaju razgaliti dušu mudrostima, humorom i/li ljepotom fotografija. Rado ih primam.
Pogledavam kroz prozor kuće, prema zapadu. Do prije godinu dana mogla se vidjeti Crkva Sv. Roka, a u međuvremenu iznikla je poslovna zgrada u kojoj će se naći još jedna velika trgovina njemačkog lanca prodaje kozmetike i sličnoga. Zgrada je čudne arhitekture i ovih dana ožbukana je i obojana u kričavo žutu boju. Iznad krova, od većeg dijela crkve ostao je samo vrh tornja s križem. Naravno, nitko nije gospodar vidika osim možda političkih moćnika i mega - tajkuna.
Imam osjećaj da nas ti i takvi obzidavaju zidovima, zgradama, neistinama i demagoškim parolama, a mi na to olako pristajemo. Ispisao sam ovaj Dnevnik od Šabata do Šabata u namjeri da predočim i slušateljima i čitateljima Radija Slobodne Evrope svoje vidike svjestan da svatko od nas ima svoje, posebne i drugačije.
Danas pola sata nakon zalaska sunca zapalit ću dvije svijeće siguran samo u jedno – svjetla, puno više svjetla nam treba, SVJETLA ISTINE I VJEROVANJA DA SU OVAJ NESAVRŠENI SVIJET I ŽIVOT, PODARENI OD STVORITELJA, VRIJEDNI ŽIVLJENJA.
(Virovitica, 8.5.2009.)
Subota, 2.5.2009.
Subota je, Šabat pa iako nisam ortodoksni vjernik nastojim što više, taj dan, živjeti duhovno, okrenut Hašemu, Stvoritelju. Obično listam Talmud i prisjećam se dijelova koji su odavno podcrtani. Otac je za Prvi maj, drugi svoj rođendan, okupljao sve Weissove i išlo bi se na janjetinu s mladim lukom, druženje, «šmuzovanje». Zašto drugi rođendan? Otac je smatrao da je tada ponovo rođen. Od 1. na 2. svibanj 1945. stražari logora Dachau koji su izveli kolonu smrti iz logora i krenuli s njom prema planinama iznad Muenchena, odjednom su počeli presvlačiti svoje uniforme u civilna odijela, skrivati se... Kolona logoraša u blizini Garmischpartenkuerchena 2. 5. 1945. raspršila se i izgladnjeli pojedinci primani su u kuće domaćina koji nisu mogli vjerovati svojim očima, prugasta odijela, izgladnjeli, neispavani…Tek drugi dan nakon što je broj zamijenjen imenom, stigla je američka vojska, otac je smješten u vojnu bolnicu i to je bilo o s l o b o đ e n j e…Oca nema među živima, sjećanja ostaju.
Moderni život podrazumijeva Internet komunikaciju i povremeno mi se čini da virtualni svijet odnosi prevagu nad stvarnim životom. Evo, i danas: red e-mailova, red SMS-ova, red portala, red televizije, red telefonskih razgovora... Obavezno gledam «Prizmu» i «Duhovne izazove», danas ponovo slušam govore iz Jasenovca, briljantan komentar starog druga Ine Beškera iz Vatikana, a pred posjet pape Benedikta XVI Izraelu... Od portala, zadržavam se na www.virovitica.net gdje opet čitam komentare na moju kolumnu «Vici Vukojeviću vrane popile mozak».Virovitica net portal je novinara Gorana Gazdeka kojeg uređuje profesionalno i smjelo i gdje imam «otvorene stranice».
Poruka stiže od poznatog hrvatskog književnika i prijatelja Luje Bauera (vrsno hrvatsko pero, upravo se vratio iz Beča), koji me uključuje u raspravu FB prijatelja na temu «Studenti i radnički protesti»..Lujo piše da demokracija nije pojava koja se privatizira i služi samo privatnim interesima grupe na vlasti, vladajuće valja trgnuti, probuditi, da se vladaju istinski demokratski… Dodajem: Hrvatska od osamostaljenja 1991., izuzevši ratne godine, nije bila u većoj krizi. Vladajuće «elite» nemaju više autoritet, potrošeni su svi krediti, protestni potencijal je izuzetno velik, uz bolju artikulaciju revolta radnika i studenata, uz vođu koji će se brzo profilirati, imamo stanje gdje bi časno bilo da Vlada podnese ostavku i raspišu se prijevremeni izbori. Miran odstup znači mirno se odreći «slasti i masti», nečuvenih privilegija, prikriti tragove velikih malverzacija, a to s obzirom na balkanski mentalitet i primitivizam koji nažalost dominira u Hrvatskoj, nije moguće. Možda malo prestrogo, ali u osnovi se slažem se s nekima da u Hrvatskoj imamo umjesto demokracije – mafiokraciju! Pribojavam se nasilja na ulicama i fakultetima, represije pa i krvoprolića.
S obzirom na neuspjelu operaciju kralježnice ovisim podosta o drugim ljudima. I danas mi nesebično pomaže ljubazna apotekarka, pouzdana i marljiva maserka i dobra susjeda A. Na muci poznaju se prijatelji i junaci.
Nedjelja, 3.5. 2009.
...antisemitizam postoji, u Hrvatskoj se povećava, malo ubrzanije nego u svijetu, bez obzira pisalo se ili ne o njemu, a generiran je posvemašnjom krizom; vlastima u određenoj mjeri i odgovara, jer se odgovornost prebacuje na «vječno krive Židove», što nije nikakva novost pod kapom nebeskom...
Javila mi se i Jadranka G., mailom iz Beča, nakon odmora na Woerthersee, draga prijateljica koja mi, zajedno s mužem I., pomagala je i pomaže u ovoj ne baš lakoj fazi života. Trenutno rješavamo jedan problem tipa kvadrature kruga – prodaju dijela knjiga preostalih nakon zatvaranja moje knjižare u Beču, krajem 2005. godine! Prebacivanje privatne biblioteke JUDAICE (oko 800 knjiga skupljanih 40 godina, među kojima ima prvorazrednih rariteta) iz Beča, preko Zagreba do Virovitice, bliži se kraju. Nije lako sada, u krizi, prodati ništa a kamoli knjige (da, lijekove za svinjsku gripu jest, planuli su u hrvatskim ljekarnama). I u tih nekoliko tisuća knjiga ex-knjižare ima i vrijednih rariteta, pregovaramo s nekoliko zainteresiranih institucija, nitko, za sada, ne reagira. Ponudio sam te knjige i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Hrvatske u Zagrebu, povoljno, no skeptičan sam vezano za odgovor. Šteta, kada dođe vrijeme da knjige zamalo ništa nikome ne znače, to ne sluti na dobro. Ili, sam pesimista, kakav sam često bio u životu, ne znam!?
Plašim se podjele među studentima na socijalno i nacionalno osviještene, poticane izvana, što u krajnjem može dovesti do sukoba među njima, a što bi već dobrano poljuljanoj Vladi na neki način, samo koristilo.
Navečer u žustroj diskusiji s poznatim virovitičkim ugostiteljem u restoranu u kojem imam «svoj stol».Tema: studentska buna i školarine!
Rođak iz Kanade, Kon, šalje mi pjesmu Marijana Beneša «Ne psuj mi Tita».
Ponedjeljak, 4.3.2009.
Registriran sam na tri adrese, a živim samo na jednoj, u Virovitici, upravo zbog nezgodnih zdravstvenih okolnosti. U roditeljskoj sam kući u Virovitici, a mogao bih, da sam boljeg zdravlja, živjeti i u Zagrebu, pa i u Beču. Sit sam velikih bučnih gradova koji kao neprirodne aglomeracije oduzimaju čovjeku energiju. Nažalost, i provincijalna panonska sredina oduzima čovjeku vedrinu i optimizam - sjećam se Danila Kiša koji je negdje zapisao da ono što se događa u Panoniji kao da se događa na dnu morskome… Zahvaljujući modernim komunikacijama, posebno Netu, osjećam se kozmopolitom, na mnoga mjesta raspleten, rekao bih pjesnički, sve do zvijezda.
U virovitičkom kraju pripremaju se lokalni izbori, a kako je ovo kraj plodne ravnice s blago povijenom Bilo-gorom, živi se prvenstveno od poljoprivrede tj. šećerne repe, kukuruza, pšenice, duhana, krumpira, paprike, voćarstva, i nekoliko relativno manjih tvornica (šećerana, TVIN…) Umalo da me nisu kritičari razapeli kada sam svojevremeno napisao kako imam osjećaj da je Virovitica, inače bastion HDZ-a, «ukleti grad». Jer u sve se može dirnuti, ali ovdje ne i nikako i nikada u Domovinski rat, pokojnog predsjednika Tuđmana, branitelje i lokal-patriotske osjećaje. Mi Weissovi smo zadnja židovska obitelj, veliki gubitnici – ništa od restitucije imovine, ništa od odštete za dinamitom srušenu malu vikend – kuću; toleriraju nas, ali ne obeštećuju. Godine 1941. u Virovitici i okolici 230 židovskih duša, danas samo nekoliko. Tužno, trebalo bi vrisnuti do neba! Iako sam očekivao odštetu za dinamitom srušenu vikendicu – radilo se o terorističkom aktu, najvjerojatnije «honoraru» za dva kritička teksta vezana za «dr.» Tuđmana, nadležno ministarstvo (Petar Čobanković) prije nekoliko tjedana poslalo mi je negativan odgovor (baš za Jom hašoa - Dan sjećanja na žrtve Holokausta!!) na molbu za odštetu odnosno nadoknadu ratne štete. Jedina satisfakcija su mi brojni čitatelji portala virovitica. net i prijatelji rasuti po svijetu, koji razumiju moje kritičke članke, razumiju obiteljsku situaciji i sokole me.
Pokušavam plasirati, već prije nekoliko tjedana napisani članak,mislim kvalitetan i studiozan, o šefu osoblja Bijele kuće, Rahmu Israelu Emanuelu, desnoj ruci Baracka Obame, ali bez uspjeha. «Globus» je nagovijestio da im treba povod,( imaju ga: sto dana od inauguracije), ali sada se povlače, uz smiješna obrazloženja umjesto da otvoreno kažu da nemaju financijska sredstva plaćati vanjske suradnike.»Slobodna Dalmacija» i gl. urednik Zoran Krželj opravdavaju se brojnim oglasima pred lokalne izbore koji izravno donose novac, ali kod njih još ima malo nade. Bez novinara specijalista, neke vrste znalaca posla, u koje ubrajam «skromno « i sebe, hrvatski žurnalizam, uz časne iznimke, pada na najniže grane u zadnjih pedesetak godina.
Trenutno pratim slučaj raspodjele državne zemlje poljoprivrednicima u jednom većem mjestu kraj Virovitice i kako se drakonski vladajuća HDZ politička struktura obračunava s dva nezadovoljnika – seljaka, ali i branitelja, koji su dirnuli u osinje gnijezdo…Optužuju ih za širenje lažnih i uznemirujućih vijesti što podsjeća na nekadašnji verbalni delikt. Ali, tko se pitao nisu li notorne laži Vice Vukojevića o upravljanju Jasenovcem također širenje lažnih vijesti? Jedna firma dobila je u koncesiju 1400 hektara zemlje u toj općini, a drugima – grumeni zemlje, dovoljni za pokop. Najlošije su prošli preostali seljaci Srbi u nekoliko sela i sada se naveliko raspravlja da li je to istina i po običaju, uvijek se nađu i pokoji dvorski Srbi koji drže stranu onih koji su počinili nemoralnu otimačinu. Kao što smo mi Židovi imali (i imamo) svoje dvorske Židove tako, eto, pojavljuje se i kategorija «dvorskih Srba».Inače, nekada je u Virovitici i virovitičkom kraju živjelo 12 % srpskog stanovništva, a danas ni 5 %. «Humano preseljenje naroda»? Nema ni jednog jedinog Srba na nekom značajnijem položaju, a grad i Županija se u 18 godina nisu pomakli s mjesta, dakle, Srba nema koji bi «drmali», a očitijeg napretka također. Tko je kriv? Da nije hrvatski kralj jal ili odljev hrvatske pameti iz provincije, pa i iz Hrvatske?
I danas sudjelovao u FB raspravi o studentskim i radničkim protestima, i nailazim na one koji u svemu vide «buru u kahlici vode» i pesimistički zaključuju da ostajemo u močvari. Dio studenata vraća se u klupe, navodno u Splitu, jedino se drže nepokolebljivo studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mada i tu je već očita podjela na one «nepopustljive» i one koji kažu dosta je bilo prosvjeda. Navodno su i profesori FF okrenuli prosvjednicima -studentima leđa, a ministar Primorac osniva povjerenstvo koje treba ispitati motive prosvjeda i ponuditi model studiranja u kojem će se školarina vezati za uspjeh, uz razvijen sustav stipendija i drugih pomoći talentiranim a siromašnim studentima.
Na jednom portalu nalazim podsjećanje da je prije 29 godina umro «drug Tito». Iznenađujući su dijametralno suprotni komentari o ovom političaru i državniku- «ne rodio se. više nitko sličan» do «nikad nitko, on je najveći».Sam bih trebao više prostora da obrazložim pogled na Tita. An passant, za vrijeme života i njegove vladavine, iako blizu vlasti (aparatčik u Soc. savezu) znao sam govoriti o šest njegova minusa i šest plusova, čak dosta glasno i jasno. Danas, gledajući tzv. nasljednike u državicama nastalih na prostoru ex-Jugoslavije, uz pokoju kardinalnu i teže oprostivu Titovu grešku, držim ga ipak svjetskim državnikom sredine i druge polovine XX stoljeća, posebno zbog njegova antifašizma i antistaljinizma.
Utorak, 5.5. 2009.
Dan prolazi u znaku nekoliko vijesti, a ključna mi se čini ona kako studentski bunt ipak postupno jenjava. S druge strane najavljeni su prosvjedi sindikata javnih službi za 12.5. pa neće biti mira, čini mi se, dok vladajuća garnitura «ne uzme šešir».Najuporniji su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a rektor im pokušava doskočiti organiziranjem nastave na osam lokacija. Večeras plenum studenata FF treba odlučiti da li će ometati nastavu i na alternativnim lokacijama i ustrajati na svojim zahtjevima o besplatnom školovanju za sve. Sjećam se 1971. i kako se nalaze načini da vlast doskoči studentima-buntovnicima. U Zadru se umalo dogodio incident kada je policija zapriječila ulaz studentima-prosvjednicima u Muzej antičkog stakla, no tek na intervenciju ministra Kalmete to im je odobreno. «Znanje nije roba», «Obrazovanje nije na prodaju» neke su od parola nemirnih studenata. Čini se da će doći do smirivanja, iako čitam i pismo poznanika Borisa Budena ( iz bečkog razdoblja) «Doniram argument» kojim u osnovi brani studentska stajališta.
Ono što je rak-rana Hrvatske očito ostaje rak-ranom – kriminalno podzemlje je i dalje aktivno, ono što je na neki način začeto u tzv. Domovinskom ratu, van kontrole oficijelne hrvatske vojske ili sporadično i u njoj, egzistira sve do danas: ustraši, opkoli, pucaj, ubij, opljačkaj.
Veselinu Šljivančaninu, optuženom za poticanje ubojstava ranjenika vukovarske bolnice koji su ubijeni u masakru na Ovčari povećana je kazna na sudu u Haagu s pet na 17 godina zatvora. Nemam uvid u sudski spis pa nerado komentiram sudske presude, ali kao protivnik rata, sklon sam, kada se dokaže, drastičnim kaznama za ratne zločine. Jedino se ipak pitam kako jedan te isti sud odmjeri prvo kaznu od pet godina, a poslije – 17!??Čini se da koliko god govorili o nezavisnosti sudova, ona ipak ne postoji – političke okolnosti, mediji, odvjetnici, lobisti i sl. činitelji su koji utječu na konačnu presudu. Ali, ponavljam, mada generacije slabo pamte, oštre kazne za dokazane ratne zločine, trebale bi biti određeni činitelj odvraćanja. Jer, ZLO koje ratovi donose, dugotrajne posljedice (do nekog novog rata???) stravične su i mislim da će tek doći vrijeme kada ćemo shvatiti da nam je, na jugoistoku Evrope, rat nametnut od političara koji su se u kratkom vremenu premetnuli u «gospodare rata». Slobodan Milošević bio je gospodar rata broj jedan, a ni Tuđman i Izetbegović nisu previše zaostajali za njim! Ovakva ocjena u Hrvatskoj je heretička i ispisati je znači svrstati se u «neprijatelje Hrvatske i hrvatskog naroda». Ali, ako težimo demokraciji, uzmimo to kao manjinsko mišljenje pa bilo ono i, za sada, «neprijateljsko» i možda glupo. Jer, kako će od nekih biti proglašeno glupim što je meni opet glupo, sjetio bih se ponovo Krleže: «Ljudska je pamet tugaljivo bespomoćna, pa ako se netko uzrujava zbog ljudske gluposti, neće ni sam biti pretjerano nadaren umom!»
Koliko se sjećam, i sam Krleža ratovao je veći dio svog života - baš - protiv gluposti!
Srijeda, 6.5.2009.
Da bi se zadržala vitalnost držim da je ključno osjećati pozitivne impulse koji dolaze od mladih. Radeći u knjižari u Beču, iako su to bila vremena izbjeglištva i siromaštva, oduševljavali su me mladi s obližnjeg Slavističkog instituta, željni znanja i savjeta kao i drugi mladi koji su dolazili na književne večeri i druženja u knjižaru. Imao sam čast ugostiti na duženjima ili sijelima, i Milu Dora, Bogdana Bogdanovića, Ivana Ivanjija, Igora Mandića, Slavenku Drakulić, Filipa Davida, Vidu Ognejnović, Luju Bauera, Mileta Stojića, pokojnog Aliju Isakovića,…i mnoga druga značajna imena kulture,znanosti i politike. Bila je to oaza, okupljalište ljudi koji su željeli ugodno druženje i intelektualne razgovore. Najviše me radovalo kada bi se u publici našli mladi ili mlađi. Evo, i sada, u ovim godinama trećeg doba raduje me Svetlana Spajić, apsolventica engleskog i španjolskog, pjesnikinja, čiji mailovi su ohrabrenje, mladenačka emocija i znatiželja. Drago mije da sam je uspio uvjeriti kako piše odlične pjesme i da je vrijeme da ih počne objavljivati. Tako je u zagrebačkom židovskom časopisu «Ruah Hadaša» zajedničkim naporima, ali i razumijevanjem Sonje Samokovlije, urednice, objavljena njena pjesma «Pod maslinom, za istim stolom», na srpskom, pjesma mirotvorna i posvećena – Izraelu. Siguran sam da će se za ovo ime tek čuti u pjesničkim i književnim krugovima jer pjesme koje čekaju na objavljivanje također su majstorija mladenačkog uma i talenta.
U poštanskom sandučiću nalazim pošiljku iz Zagreba – poslala mi je knjigu poznata judaistica i književnica Jasminka Domaš, naslova «Rebeka u nutrini duše», s pogovorima Filipa Davida i Davida Albaharija. Čitam je dijagonalno, kasnije ću detaljno, i očigledno je kako autorica uspješno slika stradanja židovskog naroda, upućena u temu do najsitnijeg povijesnog detalja. Pišem mail zahvaljujem se, a prva rečenica poruke glasi: «Dvije su muke starosti: jedna je kada čovjek počne zaboravljati, a druga, kada čovjeka počnu zaboravljati. Nisi me zaboravila, obradovala si me.» Zavidim joj na koncentraciji i disciplini koja mi nedostaje, a ona je rezultat i njenog intenzivnog proučavanja židovske mistike. Nismo se ponekad slagali oko nekih pitanja, ali starost je vrijeme kada možemo i moramo opraštati, više se razumjeti. Zamalo sve mogu razumjeti i sklon sam oprostiti osim jednoga – antisemitske, šovinističke i rasističke ispade, nerazumijevanje povijesnih činjenica, njihovo zlonamjerno interpretiranje. Ona se svojevremeno vrlo hrabro nosila s tim devijacijama kao novinarka Radio Zagreba i aktivistkinja u židovskim krugovima.
Na FB opet plamte rasprave kruga oko Luje Bauera. Pero Kvesić naumio je spaliti svoju knjigu «Uvod u Peru K.» u znak protesta kako se odnosimo prema knjizi. Poručujem mu:
«Dragi pero, ne budali, spaliti «Uvod u Peru K.» znači spaliti svoj NAJBOLJI ZNAK: Čak i knjige ubojice ne bi trebalo spaljivati. Neka na zatvorenim odjelima biblioteka umni ljudi, studenti, čitaju i gadosti koje također nalazimo u nekim knjigama. Poruka je to ex-knjižara, slučajno iz naroda knjige, naroda kojem su spaljivali i knjige. Piši, piši, nakon Uvoda npr. «Što još ima za reći Pero K.?»
Zovem Ured Bet Israela i zanimam se ima li nade da se uz njihovu pomoć i pomoć nadležnih institucija tiska moj putopisni dnevnik iz 1971. pod naslovom «Izrael - mon amour».Rukopis je dovršen još prošle godine i trebao je izaći povodom 60 godina modernog Izraela, ali to se nije dogodilo – fragmentarno ga objavio Ha-Kol, glasilo Židovske općine Zagreb, a sada u dijelovima izlazi u «Mostu» koji se tiska u Izraelu.
Jedna mlada žena, Anita F., vlasnica salona za masažu i vrsna maserka, povremeno mi svojim umijećem ublažava kronične bolove kralježnice i zglobova. Danas je bila tako dobra i dovezla namirnice i potrepštine za domaćinstvo koje sam naručio. To je opet prednost malih gradova gdje se ljudi još prepoznaju na ulici, pozdravljaju, iskazuju određenu solidarnost, naravno i zaviruju jedan drugome u lonac, ali i to je na neki način razumljivo. Opasno je kada se tračevi pretvaraju u intrige, a dokoni, malograđanski svijet to rado radi ogrezao u mjerkanju i vaganju svega i svačega tako da ponekad imam osjećaj da smo svi u provincijskom gradu pod stalnim promatranjem. Navečer na stalnom («radnom») mjestu u obližnjem restoranu MFM s ugodnu društvu bistrimo aktualne teme, a kako nema čovjeka bez poroka, navraćam u kasino i igram na ruletu svoje određene brojeve i često mi to tako dobro ide da imam osjećaj da sam u dosluhu sa –ruletom-strojem i brojevima na koje pada kuglica.
Prije spavanja čitam angažirani članak Tomislava Klauškog pod nazivom «Koga briga za naciste i rasiste kad imamo ustaše i šoviniste». S pravom kritizira divljanja navijača na našim stadionima kojima su uzvici «Ubij Srbina!» i slični, uobičajena zvučna kulisa razularene mladosti. I čudno je da nema te snage i sile koja može stati na rep onima koji svojim divljanjem štete prije svega ionako ne baš sjajnom imageu Hrvatske u Evropi i svijetu.
Četvrtak, 7.5.2009.
Stigla draga e-mail poruka dr. Anđelke A., školske drugarice iz gimnazijskog vremena, sada zaposlene na institutu «Ruđer Bošković» u Zagrebu. Jedna je od vodećih stručnjaka za atomsku fiziku, možda više poznata izvan nego u Hrvatskoj, posebno u Velikoj Britaniji gdje surađuje s vodećim fizičarima te zemlje. Otkako sam se vratio u Hrvatsku prije tri godine u stalnom smo dopisivanju, ne baš čestom, ali redovito razmjenjujemo novosti. U gimnazijsko vrijeme imponirala nam je kao nadprosječno nadaren đak, svestrana, erudita već u to vrijeme. Posebno mi ostalo u sjećanju kada bi ispravljala profesora matematike i sugerirala brže putove u rješavanju jednadžbi, njeni odgovori profesorima iz svih predmeta bili su primjer nama ostalima kako se uči i odgovara. Nekoliko puta nalazili smo se mi slabiji iz matematike i davala nam je besplatno instrukcije. I njoj je, zbog privatnih problema (briga o majci) život kompliciran kao i mnogima moje generacije, sa sličnim problemima. Svoje poruke najčešće završava rečenicom: «Moramo odraditi svoje poslanje na ovoj planeti, a poslije ćemo vidjeti što nas čeka».
Sve je roba i sve je manje ljudi koji misle da novac i imovina nisu najvažnije u životu – između «imati i biti», sve je manje onih koji glasuju za «biti»; egoizam, gramzivost i pohlepa, materijalizam najgore vrste obilježavaju mnoge (ne)ljudske egzistencije.
Popodne na masaži i vjerojatno da nije novca kojim si to mogu povremeno priuštiti, izgubio bih ovu elementarnu kvalitetu života. Pažljivo slušam glasna razmišljanja maserke i mislim kako u ovoj krizi najviše trpe mladi i stari – mladi jer ne vide perspektivu, a stari jer velikom broju nedostaje zdravlja i koliko-toliko pristupačnog i dobro organiziranog zdravstvenog sustava. Biti bolestan u Hrvatskoj velika je kazna.
Navečer s noge na nogu s prijateljem Z., poduzetnikom, koji je sve zabrinutiji razvojem gospodarske situacije u Hrvatskoj te prometom u restoranu kojeg je vlasnik. Promatram plakate za lokalne izbore, posebno za župana i gradonačelnika Virovitice. Dok je onaj za župana učinjen profesionalno i originalno,(Tomislav Tolušić – TO JE TO, igra inicijalima!) ovaj drugi, gdje se za još jedan novi mandat gradonačelnika natječe sadašnji gradonačelnik, a nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivica Kirin, čini mi se pogrešno koncipiranim: s uzdignutim rukama i okrenut leđima gledatelju. Piše KI RO, pa «borbeni gradonačelnik», pa «svi ga vole»…i asocira me na – plakat u Japanu. Prije toga slušam kako lokalna radio-stanica prenosi središnji predizborni skup HDZ-a i koalicijskih stranaka i kako se sve mijenja, ali politička retorika ostaje u svim vremenima i sustavima vrlo slična: mnogo samohvale, mnogo obećanja, prijetnje i podcjenjivanje drugih, i začuđujuće, publika koja bučno plješće.»Ne povijamo s pod problemima, nego ih hrabro rješavamo!» kliče premijer Sanader. Ne mogu si pomoći, sve mi to izgleda kao potpuni autizam! Mora da sam stvarno zašao u ozbiljne godine kada ne nalazim povoda za pljeskanje. Čak mislim da bi ga više bilo u nekom zalutalom cirkusu u ovaj grad, nego na političkom glumatanju vladajućih pa i, nažalost, opozicijskih stranaka.
Za kraj dana čitam kolumnu Jelene Lovrić u «Jutarnjem listu» pod naslovom «Sanader sije buru» i to je rjeđi slučaj kratkih, preciznih analiza i ocjena pojava u hrvatskoj politici koje dijelim s autorom odnosno autoricom. Naime, premijer prosvjede studenata vidi kao rezultat djelovanja SDP-a i HNS-a što je, mislim i ja, podcjenjivanje studentske pobune i nerazumijevanje stvarnih uzroka ogromnog nezadovoljstva građana u Hrvatskoj.
Petak, 8.5.2009.
Možda bi najbolje bili ovaj Dnevnik nazvati OD ŠABATA DO ŠABATA. Pokušavam zapisati još nekoliko aktualnih rečenica i rezimirati napisano. Objavljeno da je Branimir Glavaš osuđen na 10 godina zatvora zbog ubojstva srpskih civila u ratno vrijeme u Osijeku.
Iako presuda nije pravomoćna, po saznanjima koje imam, ona je logična posljedica nedjela u kojima je «hrvatski vitez» sudjelovao. Svojevremeno sam čitao u jednom tjedniku svjedočanstvo Srbina koji je pukim slučajem preživio dovođenje civila do Drave noću i pucnjeve u potiljak, usmrćivanje ljudi koje je organizirao – Glavaš s poslušnicima. Preostaje mi čuđenje onima oko mene koji su predviđali da će, nakon Šeksova svjedočenja –Glavaš biti oslobođen! Ima još nade i razmišljam kako još ima časnih sudaca. Jer, većina naših nesreća počiva na - nepravdi! Jedna židovska, i ne samo židovska glasi: «Tko nepravdu sije, nesreću žanje!», druga «Više pravde, više mira!»
Prijateljica iz Beča Dragica M. šalje mi dvije poruke, obje one vrste koje trebaju razgaliti dušu mudrostima, humorom i/li ljepotom fotografija. Rado ih primam.
Pogledavam kroz prozor kuće, prema zapadu. Do prije godinu dana mogla se vidjeti Crkva Sv. Roka, a u međuvremenu iznikla je poslovna zgrada u kojoj će se naći još jedna velika trgovina njemačkog lanca prodaje kozmetike i sličnoga. Zgrada je čudne arhitekture i ovih dana ožbukana je i obojana u kričavo žutu boju. Iznad krova, od većeg dijela crkve ostao je samo vrh tornja s križem. Naravno, nitko nije gospodar vidika osim možda političkih moćnika i mega - tajkuna.
Imam osjećaj da nas ti i takvi obzidavaju zidovima, zgradama, neistinama i demagoškim parolama, a mi na to olako pristajemo. Ispisao sam ovaj Dnevnik od Šabata do Šabata u namjeri da predočim i slušateljima i čitateljima Radija Slobodne Evrope svoje vidike svjestan da svatko od nas ima svoje, posebne i drugačije.
Danas pola sata nakon zalaska sunca zapalit ću dvije svijeće siguran samo u jedno – svjetla, puno više svjetla nam treba, SVJETLA ISTINE I VJEROVANJA DA SU OVAJ NESAVRŠENI SVIJET I ŽIVOT, PODARENI OD STVORITELJA, VRIJEDNI ŽIVLJENJA.
(Virovitica, 8.5.2009.)