Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Jadranka Pintarić, književna kritičarka i urednica iz Zagreba.
Subota, 20. 8. 2011.
Svijet počinje postojati kad ujutro izvadim čepiće iz ušiju. Nemam otpornost na buku, a svijet je postao odveć bučno mjesto. Postoje istraživanja o zagađivanju bukom, ali to sad nije tema. Godinama mi je život zagađivao i maltretirao me, ne samo bukom, stanar u kući i jednom mi je netko savjetovao da kupim čepiće za uši. Tako sam krenula u istraživanje čepića i iskustveno došla do toga da mi najviše pašu oni od voska − koji u tvorničkom obliku dolaze kao ružičaste kuglice od vate. Lako se oblikuju i podatni su, ne "žuljaju". Doduše, dio jače buke kroz njih dopre u sluh, ali ipak mi štite san. Ako je Odisej voskom spasio svoje mornare od ubojitih glasova, što bih ja glumila junakinju privezanu za jarbol? U posljednje vrijeme svaki čas me netko nazove da pita gdje se kupuju ti čepići i kako se zovu. Nakon dugotrajnog terora buke napokon shvate da nije sramota izolirati se od svijeta.
Između ostaloga, zato volim Zagreb ljeti: tiši je. Da, naravno, zamalo pustim ulicama u kolovozu bauljaju samo siromašni, osuđeni na rad i zalutali turisti. A to nisu skupine koje bi bučale. Užitak je voziti se normalno protočnim cestama, učas parkirati u centru, šetati ulicama bez bočnih udaraca prolaznika, sjediti u polupraznim kafićima… Obožavam Zagreb u kolovozu.
Nedjelja, 21. 8. 2011.
Moj prijatelj Željko Prstec, varaždinski slikar anđela i baroka, u maju je ostvario svoj dugogodišnji san: otvorio je Muzej anđela. Godinama je projekt nudio gradskim i državnim vlastima i strukturama, ali ne samo da nitko nije shvatio potencijal te ideje (pa čak ni u turističko-komercijalnom smislu), nego su ga u njegovu rodnom gradu šikanirali i opstruirali. A on je slijedio svoju viziju. Uporno. Primjerice, sam je postavljao "Anđelinjake" na skrovita mjesta unutar starih gradskih palača. Ljudi su ih zavoljeli. Onda je pronašao derutnu, napuštenu kuću u starom gradu i sam s obitelji krenuo u veliki projekt: Muzej anđela (u osnivanju). Otvorio ga je s postavom vlastitih djela i nadom da će mu se jednoga dana pridružiti i drugi umjetnici. Birokracija nije, ali mnogi izdaleka su prepoznali ideju − često mu u posjet dolaze autobusi stranaca.
Ovih dana u Varaždinu se održava Špancirfest, festival na ulicama u kojem sudjeluju raznovrsni izvođači, umjetnici, obrtnici i gradski šetači. Muzej anđela nije u službenom programu, ali neslužbeno i prijateljski − Željko Prstec mi javlja da je bilo toliko ljudi zainteresiranih za njegov postav, da nisu svi stali u prostorije. Kaže mi: "Znaš, čini mi se kao da je milijun ljudi prošlo kroz Muzej anđela."
Da se ne grozim buke, vrištala bih od sreće! Koliko puta u životu imate priliku biti svjedokom da je vaš prijatelj ostvario svoju viziju!?
Ponedjeljak, 22. 8. 2011.
Zamolio me pisac Rade Jarak da mu napišem preporuku za stipendiju Ministarstva kulture za nedovršeni rukopis romana Propast Romića, o tri generacije obitelji koja živi u Dubrovniku, u vremenskom rasponu od 1920. do zrelog socijalizma i krize 1958. godine. Veseli me da se opet latio teme svoga rodnoga grada. Želim čitati prozu koja će se napokon odmaknuti od doslovne hrvatske zbilje. Zamalo dva desetljeća ovdje se uglavnom piše tzv. stvarnosna proza i koliko god
da se u godinama poraća to činilo jedinim ili barem pogodnim pristupom zbilji koja je žderala svoju djecu, da parafraziram jednu sad već davnu i pomalo opskurnu izreku, zasitili smo se: mi čitatelji siti smo te crnokronikaške književnosti, slabašne književnosti koja za pet minuta slave vješa prljavi veš autora i njegove obitelji svakome tko u nj želi zaviriti; precijenjene književnosti precijenjenih pisaca koji stenografiraju svoju (malograđansku) svakodnevicu, otrcane birtijske viceve, loše pročitanu literaturu; dosta nam je uradaka nastalih iz grandomanskog ega i tekstuljaka nepismenih protežea svih boja. Mi predani čitatelji želimo napokon MAŠTU!
Utorak, 23. 8. 2011.
Uživala sam u svakoj stranici drugog dijela trilogije Tabu Sibile Petlevski pod naslovom Bilo nam je tako lijepo!. Kada je prije dvije godine objavila prvi svezak, Vrijeme laži i najavila trilogiju o Viktoru Tausku, bilo je mnogo skeptičnih: ispisati iznova doba fin de sièclea kroz lik osobe koja je sudjelovala u stvaranju povijesti psihoanalize i bila svjedokom previranja na Balkanu, zadaća je dostojna književnih klasika. No, Sibila je kao mudra žena znala što najavljuje: ona je dorasla svojoj zadaći. Ako je prvi dio Tabua bio, kako je sama rekla, smrtopis Viktora Tauska − životna muka čovjeka koji je samo želio ostati dosljedan sebi, onda je drugi dio srećopis − zapis o onoj vedrijoj strani života i potrazi za radostima, malim i velikim. Knjiga Bilo nam je tako lijepo! sjajan je roman iz pera zrele spisateljice koja je istraživanjima ne samo biografije Viktora Tauska, nego i povijesti same psihoanalize, života na Balkanu prve polovice 20. stoljeća i tabuiziranih pitanja seksualnosti, vjere, nacije, politike, smrti − stvorila djelo neprolazne vrijednosti i vrsnosti. I nakon što, sa žaljenjem što nema više, zaklopite korice Sibiline knjige, Viktor Tausk, Jelka, Kosa, Martha, Lou Andreas-Salome nastavit će živjeti s vama. A ako ne znate tko je Viktor Tausk, nema smisla da se sramite: više nego što bi se on sam mogao nadati, piše u knjigama Sibile Petlevski.
Srijeda, 24. 8. 2011.
Bila sam na kavi s kolegicom koja mi je željela reći veselu vijest: smiješi joj je posao za Europsku uniju. Ako bude sve u redu, za mjesec-dva preselit će se u Luksemburg i uređivati publikacije koje će trebati Hrvatskoj da se integrira u EU. Naravno da joj nije svejedno, ali sve u svemu laknulo joj je: perspektiva joj je bila da završi na Zavodu za zapošljavanje kao beznadna žrtva hrvatske pretvorbe i tranzicije: nezaposlena žena u pedesetima. To što je visokoobrazovana
i što ima znanja koja se u nakladničkoj branši stječu samo dugogodišnjim stručnim i predanim radom, u Hrvatskoj joj je otegotna olakotnost. Diskriminacija pri zapošljavanju prema rodu i dobi, naša je svakodnevica. Nema te (bikini metodom nafrizirane) statistike koja može zakrinkati činjenicu da ovdje postoji rodna nejednakost na poslu, pri zapošljavanju, u zarađivanju. Moja kolegica, vrhunska urednica znanstvenih i leksikografskih izdanja, više ne treba svome gazdi koji, navodno, kani objavljivati komercijalna izdanja. Štogod to značilo u bijednim okolnostima hrvatskog nakladništva. Gazda je inače od one fele koja se domogla tvrtke za malo para. Takvi pod radnim stolom drže papuče jer su odveć naglo uskočili iz opanaka u cipele, a za mobitel misle da je uređaj za prijenos gange pa zatvore lijevo uho dok se deru da ih čuju na komšijino brdo.
Četvrtak, 25. 8. 2011.
Žali mi se prijateljica da je kraj mjeseca a da im vlasnik tvrtke još nije isplatio plaće. Morat će posuditi da pokrije kredit. Gazda zapravo ucjenjuje osoblje: ako utjeraju dugove, onda će se skupiti za plaće. Ne znam je li to neki novi fenomen u nas. No, znam da je jedna ugledna nakladnica, usto medijski eksponirana, mjesecima bila dužna pozamašne sume za prijevode i da je nekim prevoditeljima ponudila da im namjesto honorara preko svoje tvrtke kupi hladnjak, perilicu, štednjak, televizor. Jedan od tih kojima duguje priznaje da je očajan: ne trebaju mu kućanski aparati nego novac da plati stanarinu jer će ga inače gazda izbaciti na ulicu. U posljednjih nekoliko godina pošast neplaćanja ljudi za posao proširila se u sve sektore. U nakladničkoj branši to ima dugoročno pogubne posljedice: nakladnici ne žele plaćati dobre prevoditelje nego za sitnu lovu angažiraju priučene amatere, studente ili blefere pa dobivamo katastrofalno prevedene knjige. Budući da smo mi mala i siromašna kultura, rijetko kada se rade nova izdanja i prijevodi, te tako za nas zauvijek ostaju uništena čak i neka klasična djela. Čujem da se mnogi vrsni prevodioci sada nude za prevođenje zakona i drugih tekstova potrebnih za ulazak u EU − jer se to bolje plaća. I što je najvažnije − plaća se! Bojim se i pomisliti kakva će biti prijevodna književnost u sljedećem desetljeću.
Petak, 26. 8. 2011.
Sto je dana do parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ne mogu zanemariti ni potisnuti tu informaciju. Unaprijed se užasavam kakvim će nas sve gadostima zasipati, na koje će sve načine političari kompromitirati jedni druge i plaćati medijske žohare da rovare po tuđim životima. I kakve god kosture u ormarima otkrili, koliko god lopina i nemoralnih nakaza razotkrili, ništa se neće dogoditi − jer je u nas svakog čuda za tri dana dosta, a onda nastupa čuveni hrvatski zaborav, jednako zarazan kao i čuveni hrvatski jal. U stvari, licemjerni privid: jer svekolika će javnost brzo zaboraviti najgnusnije zločine, opačine i pljačke osoba na političko-javnoj sceni, ali ne žele zaboraviti gdje je čiji otac, djed, pradjed bio 1941. ili 1945. ili 1948. i kakvog su mu porijekla krvna zrnca. Ta prošlost, u kojoj najčešće nisu ni sudjelovali, utjecat će na njihov svjetonazor više od cjelokupnog obrazovanja koje mogu steći.
Katkad me ljudi pitaju za savjete kako napisati dobar roman i uvijek im kažem da izbace dnevno-političke događaje i crnu kroniku (znate li da u engleskom jeziku ne postoji termin za frazu "crna kronika"!). Poslije ili ubrzo pokaže se da je neznatno malo događaja koji su uistinu povijesno važni. Moj prijatelj, novozelandski vrsni pisac, C. K. Stead kaže da je povijest samo loše napisana književnost. A što je dobro napisana književnost? Ukratko: bezvremeni tekst u kojem spoznajemo univerzalnu ljudsku narav.
Subota, 20. 8. 2011.
Svijet počinje postojati kad ujutro izvadim čepiće iz ušiju. Nemam otpornost na buku, a svijet je postao odveć bučno mjesto. Postoje istraživanja o zagađivanju bukom, ali to sad nije tema. Godinama mi je život zagađivao i maltretirao me, ne samo bukom, stanar u kući i jednom mi je netko savjetovao da kupim čepiće za uši. Tako sam krenula u istraživanje čepića i iskustveno došla do toga da mi najviše pašu oni od voska − koji u tvorničkom obliku dolaze kao ružičaste kuglice od vate. Lako se oblikuju i podatni su, ne "žuljaju". Doduše, dio jače buke kroz njih dopre u sluh, ali ipak mi štite san. Ako je Odisej voskom spasio svoje mornare od ubojitih glasova, što bih ja glumila junakinju privezanu za jarbol? U posljednje vrijeme svaki čas me netko nazove da pita gdje se kupuju ti čepići i kako se zovu. Nakon dugotrajnog terora buke napokon shvate da nije sramota izolirati se od svijeta.
Između ostaloga, zato volim Zagreb ljeti: tiši je. Da, naravno, zamalo pustim ulicama u kolovozu bauljaju samo siromašni, osuđeni na rad i zalutali turisti. A to nisu skupine koje bi bučale. Užitak je voziti se normalno protočnim cestama, učas parkirati u centru, šetati ulicama bez bočnih udaraca prolaznika, sjediti u polupraznim kafićima… Obožavam Zagreb u kolovozu.
Nedjelja, 21. 8. 2011.
Moj prijatelj Željko Prstec, varaždinski slikar anđela i baroka, u maju je ostvario svoj dugogodišnji san: otvorio je Muzej anđela. Godinama je projekt nudio gradskim i državnim vlastima i strukturama, ali ne samo da nitko nije shvatio potencijal te ideje (pa čak ni u turističko-komercijalnom smislu), nego su ga u njegovu rodnom gradu šikanirali i opstruirali. A on je slijedio svoju viziju. Uporno. Primjerice, sam je postavljao "Anđelinjake" na skrovita mjesta unutar starih gradskih palača. Ljudi su ih zavoljeli. Onda je pronašao derutnu, napuštenu kuću u starom gradu i sam s obitelji krenuo u veliki projekt: Muzej anđela (u osnivanju). Otvorio ga je s postavom vlastitih djela i nadom da će mu se jednoga dana pridružiti i drugi umjetnici. Birokracija nije, ali mnogi izdaleka su prepoznali ideju − često mu u posjet dolaze autobusi stranaca.
Ovih dana u Varaždinu se održava Špancirfest, festival na ulicama u kojem sudjeluju raznovrsni izvođači, umjetnici, obrtnici i gradski šetači. Muzej anđela nije u službenom programu, ali neslužbeno i prijateljski − Željko Prstec mi javlja da je bilo toliko ljudi zainteresiranih za njegov postav, da nisu svi stali u prostorije. Kaže mi: "Znaš, čini mi se kao da je milijun ljudi prošlo kroz Muzej anđela."
Da se ne grozim buke, vrištala bih od sreće! Koliko puta u životu imate priliku biti svjedokom da je vaš prijatelj ostvario svoju viziju!?
Ponedjeljak, 22. 8. 2011.
Zamolio me pisac Rade Jarak da mu napišem preporuku za stipendiju Ministarstva kulture za nedovršeni rukopis romana Propast Romića, o tri generacije obitelji koja živi u Dubrovniku, u vremenskom rasponu od 1920. do zrelog socijalizma i krize 1958. godine. Veseli me da se opet latio teme svoga rodnoga grada. Želim čitati prozu koja će se napokon odmaknuti od doslovne hrvatske zbilje. Zamalo dva desetljeća ovdje se uglavnom piše tzv. stvarnosna proza i koliko god
Dosta nam je uradaka nastalih iz grandomanskog ega i tekstuljaka nepismenih protežea svih boja.
da se u godinama poraća to činilo jedinim ili barem pogodnim pristupom zbilji koja je žderala svoju djecu, da parafraziram jednu sad već davnu i pomalo opskurnu izreku, zasitili smo se: mi čitatelji siti smo te crnokronikaške književnosti, slabašne književnosti koja za pet minuta slave vješa prljavi veš autora i njegove obitelji svakome tko u nj želi zaviriti; precijenjene književnosti precijenjenih pisaca koji stenografiraju svoju (malograđansku) svakodnevicu, otrcane birtijske viceve, loše pročitanu literaturu; dosta nam je uradaka nastalih iz grandomanskog ega i tekstuljaka nepismenih protežea svih boja. Mi predani čitatelji želimo napokon MAŠTU!
Utorak, 23. 8. 2011.
Uživala sam u svakoj stranici drugog dijela trilogije Tabu Sibile Petlevski pod naslovom Bilo nam je tako lijepo!. Kada je prije dvije godine objavila prvi svezak, Vrijeme laži i najavila trilogiju o Viktoru Tausku, bilo je mnogo skeptičnih: ispisati iznova doba fin de sièclea kroz lik osobe koja je sudjelovala u stvaranju povijesti psihoanalize i bila svjedokom previranja na Balkanu, zadaća je dostojna književnih klasika. No, Sibila je kao mudra žena znala što najavljuje: ona je dorasla svojoj zadaći. Ako je prvi dio Tabua bio, kako je sama rekla, smrtopis Viktora Tauska − životna muka čovjeka koji je samo želio ostati dosljedan sebi, onda je drugi dio srećopis − zapis o onoj vedrijoj strani života i potrazi za radostima, malim i velikim. Knjiga Bilo nam je tako lijepo! sjajan je roman iz pera zrele spisateljice koja je istraživanjima ne samo biografije Viktora Tauska, nego i povijesti same psihoanalize, života na Balkanu prve polovice 20. stoljeća i tabuiziranih pitanja seksualnosti, vjere, nacije, politike, smrti − stvorila djelo neprolazne vrijednosti i vrsnosti. I nakon što, sa žaljenjem što nema više, zaklopite korice Sibiline knjige, Viktor Tausk, Jelka, Kosa, Martha, Lou Andreas-Salome nastavit će živjeti s vama. A ako ne znate tko je Viktor Tausk, nema smisla da se sramite: više nego što bi se on sam mogao nadati, piše u knjigama Sibile Petlevski.
Srijeda, 24. 8. 2011.
Bila sam na kavi s kolegicom koja mi je željela reći veselu vijest: smiješi joj je posao za Europsku uniju. Ako bude sve u redu, za mjesec-dva preselit će se u Luksemburg i uređivati publikacije koje će trebati Hrvatskoj da se integrira u EU. Naravno da joj nije svejedno, ali sve u svemu laknulo joj je: perspektiva joj je bila da završi na Zavodu za zapošljavanje kao beznadna žrtva hrvatske pretvorbe i tranzicije: nezaposlena žena u pedesetima. To što je visokoobrazovana
Nema te (bikini metodom nafrizirane) statistike koja može zakrinkati činjenicu da ovdje postoji rodna nejednakost na poslu, pri zapošljavanju, u zarađivanju...
i što ima znanja koja se u nakladničkoj branši stječu samo dugogodišnjim stručnim i predanim radom, u Hrvatskoj joj je otegotna olakotnost. Diskriminacija pri zapošljavanju prema rodu i dobi, naša je svakodnevica. Nema te (bikini metodom nafrizirane) statistike koja može zakrinkati činjenicu da ovdje postoji rodna nejednakost na poslu, pri zapošljavanju, u zarađivanju. Moja kolegica, vrhunska urednica znanstvenih i leksikografskih izdanja, više ne treba svome gazdi koji, navodno, kani objavljivati komercijalna izdanja. Štogod to značilo u bijednim okolnostima hrvatskog nakladništva. Gazda je inače od one fele koja se domogla tvrtke za malo para. Takvi pod radnim stolom drže papuče jer su odveć naglo uskočili iz opanaka u cipele, a za mobitel misle da je uređaj za prijenos gange pa zatvore lijevo uho dok se deru da ih čuju na komšijino brdo.
Četvrtak, 25. 8. 2011.
Žali mi se prijateljica da je kraj mjeseca a da im vlasnik tvrtke još nije isplatio plaće. Morat će posuditi da pokrije kredit. Gazda zapravo ucjenjuje osoblje: ako utjeraju dugove, onda će se skupiti za plaće. Ne znam je li to neki novi fenomen u nas. No, znam da je jedna ugledna nakladnica, usto medijski eksponirana, mjesecima bila dužna pozamašne sume za prijevode i da je nekim prevoditeljima ponudila da im namjesto honorara preko svoje tvrtke kupi hladnjak, perilicu, štednjak, televizor. Jedan od tih kojima duguje priznaje da je očajan: ne trebaju mu kućanski aparati nego novac da plati stanarinu jer će ga inače gazda izbaciti na ulicu. U posljednjih nekoliko godina pošast neplaćanja ljudi za posao proširila se u sve sektore. U nakladničkoj branši to ima dugoročno pogubne posljedice: nakladnici ne žele plaćati dobre prevoditelje nego za sitnu lovu angažiraju priučene amatere, studente ili blefere pa dobivamo katastrofalno prevedene knjige. Budući da smo mi mala i siromašna kultura, rijetko kada se rade nova izdanja i prijevodi, te tako za nas zauvijek ostaju uništena čak i neka klasična djela. Čujem da se mnogi vrsni prevodioci sada nude za prevođenje zakona i drugih tekstova potrebnih za ulazak u EU − jer se to bolje plaća. I što je najvažnije − plaća se! Bojim se i pomisliti kakva će biti prijevodna književnost u sljedećem desetljeću.
Petak, 26. 8. 2011.
Sto je dana do parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Ne mogu zanemariti ni potisnuti tu informaciju. Unaprijed se užasavam kakvim će nas sve gadostima zasipati, na koje će sve načine političari kompromitirati jedni druge i plaćati medijske žohare da rovare po tuđim životima. I kakve god kosture u ormarima otkrili, koliko god lopina i nemoralnih nakaza razotkrili, ništa se neće dogoditi − jer je u nas svakog čuda za tri dana dosta, a onda nastupa čuveni hrvatski zaborav, jednako zarazan kao i čuveni hrvatski jal. U stvari, licemjerni privid: jer svekolika će javnost brzo zaboraviti najgnusnije zločine, opačine i pljačke osoba na političko-javnoj sceni, ali ne žele zaboraviti gdje je čiji otac, djed, pradjed bio 1941. ili 1945. ili 1948. i kakvog su mu porijekla krvna zrnca. Ta prošlost, u kojoj najčešće nisu ni sudjelovali, utjecat će na njihov svjetonazor više od cjelokupnog obrazovanja koje mogu steći.
Katkad me ljudi pitaju za savjete kako napisati dobar roman i uvijek im kažem da izbace dnevno-političke događaje i crnu kroniku (znate li da u engleskom jeziku ne postoji termin za frazu "crna kronika"!). Poslije ili ubrzo pokaže se da je neznatno malo događaja koji su uistinu povijesno važni. Moj prijatelj, novozelandski vrsni pisac, C. K. Stead kaže da je povijest samo loše napisana književnost. A što je dobro napisana književnost? Ukratko: bezvremeni tekst u kojem spoznajemo univerzalnu ljudsku narav.