Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Almir Kurt Kugla, grafički dizajner i glumac iz Sarajeva.
Subota, 23.07.2011
„Hoću kod mame i tate na krevet!“
Lijeno subotnje jutro u postelji sa dva najdraža bića na svijetu – neprocjenjivo... Uz kafu sumiramo utiske sa sinoćnjeg otvaranja SFF-a. Sve je bilo očekivano lijepo, samo „ko volio vatromet – u kući mu gorio!“
Odlazim sa Sinom do Festivalskog trga. Čudno je kako s početkom Festivala Sarajevo živne, kao da neko pritisne ono uklj sa starih radija. Srećemo milion poznatih i dragih ljudi, ne samo one koji se vrte oko filma i nekog divnog svijeta koji ne živi u ovom gradu, nego u tih sedam dana odnekud izmile i dragi ljudi koji su stalno tu, a baš se nešto i ne viđamo. Dugu i prijatnu kafu sa Fincijevima prekida kiša, bježimo kući, supica pa spavanje. Popodnevni san razbija zvuk „motorke“ – ruše „Koreju“, jedno od posljednjih čerpić naselja u centru grada. Baš me zanima šta će nam kapitalizam donijeti pod prozore?
Spremamo se za premijeru „Orkestra“. Da je bilo koji drugi film ne bi me zoljom istjerali iz kuće po ovoj kišurini. Ali, nije samo kiša nego je neki kolega zaboravio da upali javnu rasvjetu – sva čula uživaju. Na platou Skenderije nas čekaju Almas, Amra, Paja i Sandra. Ulazimo u dvoranu, sve je puno, izvlače se pomoćne tribine. Drago mi zbog Ademira i Pjera. Meni je film divan, taman onakav kakvog sam i očekivao, sa samo jednom manom da ostavlja sarajevskoj ters publici prostora za razne komentare kao – trebalo je više ovoga ili onoga, gdje je Pava, gdje je Samir Ćeramida, a ja se pitam gdje je Bojan Hadžihalilović koji je sigurno većinski krivac za uspijeh Plavog orkestra? Hajde, pričaćemo...
Dolazimo kući, Sin spava snom pravednika. Prepisujemo od njega, spavamo i mi....
Nedjelja, 24.07.2011.
„Hoću kod mame i tate na krevet!“
Lijeno nedjeljno jutro u postelji sa dva najdraža bića na svijetu – neprocjenjivo...
Opet kafica pa šetnja sa Sinom. Prvo na doručak kod Brčića na Grbavici, onda obilazimo Delikatesnu i kafanu ispred Pozorišta. Opet dragi ljudi, divna djeca. Divim se sam sebi kako prepoznajem svu djecu i bez roditelja. Nora, Aja, Nađa, Feđa, Dunja, Ela... Sin ih sve grli i ljubi. Ljube i oni njega. Postoji li išta ljepše od njih? Opet kuća, supica i spavanje. Senka odlazi na presicu Orkestra. Sin i ja spavamo. Danas ne ruše „Koreju“.
Popodnevno spremanje. Hoće li kiša, neće li?... Ma idemo, pa šta bude. Opet đir po gradu, večeras ne idemo na film. Napokon stari protokol. Sin spava, mama i tata gledaju budalaštine na televiziji. Ljubav je čudo!
Ponedjeljak, 25.07.2011.
Najbolnija razlika između radnih i dana vikenda je zvuk buđenja. Sve troje rondamo u krevetima. Senka prva ustaje, sprema se za posao, Sin i ja ostajemo još malo da se gnjavimo. „Mama dođi na krevet, nemoj radit'!“ – vidim nije joj pravo. Ljubi nas gotovo suznih očiju i odlazi na posao. Ja se još malo metiljam i raduckam po stanu, Sinu dolazi drugarica Una, izlazim ostavljam ih u ludovanju. Malo poslovnih obaveza, pa kafa u „Operi“. Slušam neoženjene prijatelje kako prepričavaju svoje festivalsko - ljubavničke uspjehe i neuspjehe. Nevjerovatno kako svaka cura ima neki problem iz prošlosti koji je guši, a oni čisti, fini, iskreni, spremni na svaki kompromis. Hajde, neka se bore, možda jednom shvate da odnosi nisu samo u uzimanju, ima tu i dosta davanja u kojem treba znati uživati. Odlazim po Senku na Radio, pa kući po naš centar svijeta. Spremanje i furanje na Mojmilo kod dede Hame i Bije. Davimo se u sirnici dok traje ludovanje kakvo mogu napraviti samo deda i unuk. Već je pola devet, razlaz... Neki jedva gledaju. Opet stara procedura - dok Sin spava, neko TV, neko kompjuter, neko u neka doba Ademirov kelj. Ne pamtim kad sam posljednji put jeo kelj, ali ću ovaj zapamtiti.
Utorak, 26.07.2011.
I opet sat... Mrzim ovakvo buđenje. Vani je još uvijek kišno i hladno, kod nas u krevetu toplo. Sin i ja se gnjavimo po jastucima, mama odlazi na posao. Poslije kafe, malo radim, malo kompjuter, malo telefoni, pa kafa sa Tulom i Nećkom. Ipak je Tula jedan od najsmješnijih ljudi koje znam. Dok kiša rominja, odlazim na pijacu, banane za Sina, nektarine za Senku. Na jednom štandu sa nektarinama uz obavezno „med medeni“ piše „Biraj, gledaj, pipaj ali nježno!“. Što ti je kapitalizam, za sve postoji uputstvo za upotrebu! Popodnevna uživancija sa Sinom i Senkom, pa spremanje za spavanje. Ostavljam Senku da uspava Sina i krećem na koncert „Grafita“ u Slogu. Nisam bio tamo godinama, sve mi novo a staro. Stajem malo s ovim, malo s onim, bend izlazi i pošteno odsvira svoje. Zvuk taman kako treba, sve miriše na rane devedesete. Ipak, nisam ja više za ovog posla. Malo iza ponoći bježim kući i šaljem Bakiru poruku: „Ganjaj ti to, ide to tebi!“.
Srijeda, 27.07.2011.
I opet sat... Razbiću ga jednog jutra. Barem je danas, nakon dugo vremena, sunčano. Mama na posao, mi Animal planet. Ponovo onaj golim rukama ganja zmije. Spremam Sina sa Ajom u Pionirsku, idu i sva raja iz parka. Grljenje, ljubljenje, pakovanje u kolica i „Budi dobar, slušaj Aju!“. Ja ostajem da se bakćem nekim poslom. Oko pola dva, napokon, kafa, Opera, Paja, Plasta, Almas, Nećko. Dolazi Đofi, najbolji konobar u kantonu, Almas u dilemi „Ne znam hoću li kafu ili Somersby?“, Đofi kaže „Uzmi Tuborg, sad ti je after work cijena, marku i po!“. Almas kaže „Ali danas nisam radio, imam slobodan dan,!“. Kleberimo se k'o budale i kad pitamo kol'ko smo dužni za 6 kafa, Đofi kaže „6 kafa – 12 maraka, a mogli ste 8 piva – 12 maraka!“. Još malo šege i razlaz. Odlazim po Senku, pa trk kući da čujemo priče iz Pionirske. Kako je medo jeo Smoki, kako je Sin magarcu pjev'o O sole mio i ostale provale. I opet spremanje i šetnja po gradu, i „kupi mi kokuruz“, i „daj mi balon“, i „hoću sladoled“. Onda mama i tata napokon uspiju ući u McDonalds, i daj nam svega da nosimo kući, i kad smo sve pojeli Sin traži pite! Ostadosmo gladni, a mogli smo se napit ko zemlje kod Đofija...
Četvrtak, 28.07.2011.
Da ne spominjem više sat. Ustajemo, svak' svojim poslom. Mama je već na Radiju, Sin će poslije u šetnju, a ja letim na sjednicu Općinskog vijeća. Tamo ništa novo, dnevni red, ko je za, protiv, uzdržanih... nema, idemo tačku po tačku, pitanja, diskusije, replike, inicijative, ma ukratko - luda zabava! Poslije sjednice skok u auto i trk u Jelah, do 'vamo nekih ljudi, da im pokažem šta sam to radio zadnjih dana. Nisam odavno vozio prema Doboju i svaki put mi je sve jasnije zašto najviše na svijetu mrzim taj put. Malo ga vadi ovaj autobahn do Kaknja, a poslije sve je, ko biva, ravno, a budale izlijeću sa svih strana. Uz to i kiša poče oko Nemile, milina!
Elem na sastanku, čini mi se, svi zadovoljni na prvu, ali nek' im malo odleži, pa ćemo se čuti. Ručak, pa ponovo u vozilo i bris kući. Povratak mi je nekako lakše pao, bilo neko fino vrijeme. Sin i Senka me čekaju u „Bombonu“, neviđeni zagrljaji, poželio sam ih k'o da sam bio godinu u vojsci, a ne par sati lunj'o po Bosni. Vraćamo se kući, redovne aktivnosti, čokac-mokac pa spavanjac, a mi daljinski u ruke pa udri do kasno u noć...
Petak, 29.07.2011.
Jutros je Sin prevario sat. Kupio mu tata u Šijama Nody-ja, pa jutro počinje zvonjavom. Volim kad nas on probudi. I opet ustaljena procedura, gnjavaža po krevetu, ispraćamo mamu, kafa, prženice, viršle... Dogovaramo se da ga vodim suta na Porodični dan u Vilsonovo. Jedva čekam. Samo još da prođe ovaj dan, pun nekih sastanaka. Svi se sjete da sastanče petkom, uvale ti obaveze i ispare se negdje za vikend. Ništa novo. Bez obzira na sve, volim vikende, volim buđenje u troje, volim ljubav koju živimo...
Večeras nam dolaze Pašići, radujem se...
P.S. Ako iko ikada pročita ovaj moj dnevnik, ima kafu od mene!
Subota, 23.07.2011
„Hoću kod mame i tate na krevet!“
Lijeno subotnje jutro u postelji sa dva najdraža bića na svijetu – neprocjenjivo... Uz kafu sumiramo utiske sa sinoćnjeg otvaranja SFF-a. Sve je bilo očekivano lijepo, samo „ko volio vatromet – u kući mu gorio!“
Odlazim sa Sinom do Festivalskog trga. Čudno je kako s početkom Festivala Sarajevo živne, kao da neko pritisne ono uklj sa starih radija. Srećemo milion poznatih i dragih ljudi, ne samo one koji se vrte oko filma i nekog divnog svijeta koji ne živi u ovom gradu, nego u tih sedam dana odnekud izmile i dragi ljudi koji su stalno tu, a baš se nešto i ne viđamo. Dugu i prijatnu kafu sa Fincijevima prekida kiša, bježimo kući, supica pa spavanje. Popodnevni san razbija zvuk „motorke“ – ruše „Koreju“, jedno od posljednjih čerpić naselja u centru grada. Baš me zanima šta će nam kapitalizam donijeti pod prozore?
Spremamo se za premijeru „Orkestra“. Da je bilo koji drugi film ne bi me zoljom istjerali iz kuće po ovoj kišurini. Ali, nije samo kiša nego je neki kolega zaboravio da upali javnu rasvjetu – sva čula uživaju. Na platou Skenderije nas čekaju Almas, Amra, Paja i Sandra. Ulazimo u dvoranu, sve je puno, izvlače se pomoćne tribine. Drago mi zbog Ademira i Pjera. Meni je film divan, taman onakav kakvog sam i očekivao, sa samo jednom manom da ostavlja sarajevskoj ters publici prostora za razne komentare kao – trebalo je više ovoga ili onoga, gdje je Pava, gdje je Samir Ćeramida, a ja se pitam gdje je Bojan Hadžihalilović koji je sigurno većinski krivac za uspijeh Plavog orkestra? Hajde, pričaćemo...
Dolazimo kući, Sin spava snom pravednika. Prepisujemo od njega, spavamo i mi....
Nedjelja, 24.07.2011.
„Hoću kod mame i tate na krevet!“
Lijeno nedjeljno jutro u postelji sa dva najdraža bića na svijetu – neprocjenjivo...
Opet kafica pa šetnja sa Sinom. Prvo na doručak kod Brčića na Grbavici, onda obilazimo Delikatesnu i kafanu ispred Pozorišta. Opet dragi ljudi, divna djeca. Divim se sam sebi kako prepoznajem svu djecu i bez roditelja. Nora, Aja, Nađa, Feđa, Dunja, Ela... Sin ih sve grli i ljubi. Ljube i oni njega. Postoji li išta ljepše od njih? Opet kuća, supica i spavanje. Senka odlazi na presicu Orkestra. Sin i ja spavamo. Danas ne ruše „Koreju“.
Popodnevno spremanje. Hoće li kiša, neće li?... Ma idemo, pa šta bude. Opet đir po gradu, večeras ne idemo na film. Napokon stari protokol. Sin spava, mama i tata gledaju budalaštine na televiziji. Ljubav je čudo!
Ponedjeljak, 25.07.2011.
Najbolnija razlika između radnih i dana vikenda je zvuk buđenja. Sve troje rondamo u krevetima. Senka prva ustaje, sprema se za posao, Sin i ja ostajemo još malo da se gnjavimo. „Mama dođi na krevet, nemoj radit'!“ – vidim nije joj pravo. Ljubi nas gotovo suznih očiju i odlazi na posao. Ja se još malo metiljam i raduckam po stanu, Sinu dolazi drugarica Una, izlazim ostavljam ih u ludovanju. Malo poslovnih obaveza, pa kafa u „Operi“. Slušam neoženjene prijatelje kako prepričavaju svoje festivalsko - ljubavničke uspjehe i neuspjehe. Nevjerovatno kako svaka cura ima neki problem iz prošlosti koji je guši, a oni čisti, fini, iskreni, spremni na svaki kompromis. Hajde, neka se bore, možda jednom shvate da odnosi nisu samo u uzimanju, ima tu i dosta davanja u kojem treba znati uživati. Odlazim po Senku na Radio, pa kući po naš centar svijeta. Spremanje i furanje na Mojmilo kod dede Hame i Bije. Davimo se u sirnici dok traje ludovanje kakvo mogu napraviti samo deda i unuk. Već je pola devet, razlaz... Neki jedva gledaju. Opet stara procedura - dok Sin spava, neko TV, neko kompjuter, neko u neka doba Ademirov kelj. Ne pamtim kad sam posljednji put jeo kelj, ali ću ovaj zapamtiti.
Utorak, 26.07.2011.
Što ti je kapitalizam, za sve postoji uputstvo za upotrebu!
Srijeda, 27.07.2011.
I opet sat... Razbiću ga jednog jutra. Barem je danas, nakon dugo vremena, sunčano. Mama na posao, mi Animal planet. Ponovo onaj golim rukama ganja zmije. Spremam Sina sa Ajom u Pionirsku, idu i sva raja iz parka. Grljenje, ljubljenje, pakovanje u kolica i „Budi dobar, slušaj Aju!“. Ja ostajem da se bakćem nekim poslom. Oko pola dva, napokon, kafa, Opera, Paja, Plasta, Almas, Nećko. Dolazi Đofi, najbolji konobar u kantonu, Almas u dilemi „Ne znam hoću li kafu ili Somersby?“, Đofi kaže „Uzmi Tuborg, sad ti je after work cijena, marku i po!“. Almas kaže „Ali danas nisam radio, imam slobodan dan,!“. Kleberimo se k'o budale i kad pitamo kol'ko smo dužni za 6 kafa, Đofi kaže „6 kafa – 12 maraka, a mogli ste 8 piva – 12 maraka!“. Još malo šege i razlaz. Odlazim po Senku, pa trk kući da čujemo priče iz Pionirske. Kako je medo jeo Smoki, kako je Sin magarcu pjev'o O sole mio i ostale provale. I opet spremanje i šetnja po gradu, i „kupi mi kokuruz“, i „daj mi balon“, i „hoću sladoled“. Onda mama i tata napokon uspiju ući u McDonalds, i daj nam svega da nosimo kući, i kad smo sve pojeli Sin traži pite! Ostadosmo gladni, a mogli smo se napit ko zemlje kod Đofija...
Četvrtak, 28.07.2011.
Da ne spominjem više sat. Ustajemo, svak' svojim poslom. Mama je već na Radiju, Sin će poslije u šetnju, a ja letim na sjednicu Općinskog vijeća. Tamo ništa novo, dnevni red, ko je za, protiv, uzdržanih... nema, idemo tačku po tačku, pitanja, diskusije, replike, inicijative, ma ukratko - luda zabava! Poslije sjednice skok u auto i trk u Jelah, do 'vamo nekih ljudi, da im pokažem šta sam to radio zadnjih dana. Nisam odavno vozio prema Doboju i svaki put mi je sve jasnije zašto najviše na svijetu mrzim taj put. Malo ga vadi ovaj autobahn do Kaknja, a poslije sve je, ko biva, ravno, a budale izlijeću sa svih strana. Uz to i kiša poče oko Nemile, milina!
Elem na sastanku, čini mi se, svi zadovoljni na prvu, ali nek' im malo odleži, pa ćemo se čuti. Ručak, pa ponovo u vozilo i bris kući. Povratak mi je nekako lakše pao, bilo neko fino vrijeme. Sin i Senka me čekaju u „Bombonu“, neviđeni zagrljaji, poželio sam ih k'o da sam bio godinu u vojsci, a ne par sati lunj'o po Bosni. Vraćamo se kući, redovne aktivnosti, čokac-mokac pa spavanjac, a mi daljinski u ruke pa udri do kasno u noć...
Petak, 29.07.2011.
Jutros je Sin prevario sat. Kupio mu tata u Šijama Nody-ja, pa jutro počinje zvonjavom. Volim kad nas on probudi. I opet ustaljena procedura, gnjavaža po krevetu, ispraćamo mamu, kafa, prženice, viršle... Dogovaramo se da ga vodim suta na Porodični dan u Vilsonovo. Jedva čekam. Samo još da prođe ovaj dan, pun nekih sastanaka. Svi se sjete da sastanče petkom, uvale ti obaveze i ispare se negdje za vikend. Ništa novo. Bez obzira na sve, volim vikende, volim buđenje u troje, volim ljubav koju živimo...
Večeras nam dolaze Pašići, radujem se...
P.S. Ako iko ikada pročita ovaj moj dnevnik, ima kafu od mene!